Pjesanca slavi carevoj

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Pjesanca slavi carevoj
Писац: Мавро Ветрановић


Pjesanca slavi carevoj



Sliš' svako stvoren'je razlike naravi
   me grozno cviljen'je i moj plač krvavi,
slišite uzdah moj i gorku boljezan
   i tužni nepokoj ki ćutim noć i dan.
Viđ gorko sunačce i nebo [s] zvijezdami
   me željno srdačce združeno s tugami,
gdi ranom bridak mač rani me bez lijeka,
   da ćutim grozni plač i tužbu do vijeka.
Mjeseče moj jasni, tebi se još molju,
   tvoje mi prijazni ne brani na volju;
ne priješi k zapadu, srijed neba ner stani,
   da vidiš u jadu stril ki me izrani.
I vi sve gospoje, žene i djevice,
   pozrite vaj moje s čemerom tužice,
od mene neboga ter slište tužan glas,
   ki k nebu prid boga posilam svaki čas,
gdi se vas snebivam od velje tužice
   i grozno polijevam suzami me lice.
U tugah ter stoje vaj život moj cvijeli
   i srce na dvoje cijepa se i dijeli,
i sve se podira jednaga s tešerom,
   gdi žalos razbira i tužbu s čemerom.
Sve zvijeri i ptice zatoj se skupte sad,
   da gorke tužice slišate i moj jad;
ne samo vi gorske, vaj, zvijeri i ptice,
   ner jošte sve morske razlike ribiče
na suh kraj isplite, molim vas za rados,
   da moj trud vidite i tužbu i žalos.
Čujte još planine, čujte me sve gore,
   polja i ravnine, sve rijeke i more;
čujte me dubrave, čujte me svi luzi,
   i svaki list trave gdi cvilim u tuzi;
kamen'je još živo ja zovem da čuje,
   koli bolježljivo moj život tuguje.
I tebe zemljo još slatko ću moliti,
   jeda me kako mož u tugah združiti,
čin' da se zajedno, o zemljo, združimo,
   da s plačem naredno prid boga tužimo,
da nas bog usliši, da milos ne krati,
   ner da nas utiješi i k sebi obrati;
da strašno ne sudi, ner svojom ljubavi
   na svijeti zle ljudi na pravi drum stavi,
ki misal svu svoju staviše u oholas,
   da rimsku gospodu pod svoju stave vlas,
svaki njih ter zove iz glasa, dan i noć,
   istočne vukove da im su na pomoć,
vukove i lave ter k sebi potežu,
   da rimske sve slave do traga poplešu.
Bijesan lav ter stoji s istoka pripravno,
   da rimsko posvoji gospoctvo prislavno
i rimsku gospoju, ku sam bog obljubi,
   koja sad vlas svoju na priješu jur gubi.
Vaj, gubi svoju vlas, ku je prije dobila,
   i svoju slavnu čas, kom se je gojila,
odkli je poznala Davidov slavan cvijet
   i Petra i Pavla, kojijem se dići svijet,
i k tomuj ostale učenike prave,
   koji su sve hvale dostojni i slave;
kojijem bi pridana za djela tolika
   majka svijeh krstjana, crkva katolika,
da vežu i driješe a navlaš bez plate
   krstjane, ki griješe i ki se povrate,
pravi drum slijedeći, kud hode izbrani,
   suzami scijeneći da će bit oprani.
Učenici stari ter ki se spoznaše;
   od raja vratari i od pakla ostaše,
neka zna vas svijet saj, da im bi dana vlas,
   otvorit višnji raj i od pakla tmasti jaz.
Nu ne vijem, za ki sud ne može pokoja
   prijati ner li trud taj rimska gospoja?
jak da je suđena da bude na svijeti
   velmi utruđena sve vaje podnijeti.
Zatoj sam vaj svako stvoren'je na plač zval,
   ljuveno i slatko i glasom klikoval.
Nu neću zvat Muže na moje boljezni,
   da moj plač sadruže i jadne me pjesni,
nit mislim nauka ja od njih pitati,
   što je ma odluka da budem pisati,
kako ih jur druzi klikuju i zovu,
   u jadu i u tuzi i u suzah ki plovu;
ali pak ki ćute vesel'je s ljubavi
   neka ih napute da najdu drum pravi,
ter pamet svu svoju i misal postave,
   s načinom gdi poju pjesance gizdave.
Ner zovu tebe zgor, o kralju vrhu svijeh,
   i s tobom višnji dvor svijeh duha blaženijeh.
Ti koji sam jesi, ki vladaš svijem nami,
   i svijetom s nebesi i svijemi zvijezdami.
Ti bože ki s' sazdao razlika čudesa
   i anđele zle prognao s višnjijeh nebesa,
i ti ih pogrdi rad zlobe tolike
   a dobre potvrdi s blaženstvom u vijeke.
Ti vječna ljubavi, ki stvori svaki stvor,
   i dobrijem pripravi na nebi višnji dvor;
ti koji zle ljudi za zlobe i grijeh svoj
   razložno osudi u vječni nepokoj.
Ti bože ki si sam vrhu svijeh u slavi,
   u kom je živi plam od vječne ljubavi;
ti koji človjeka stvorio si od kala,
   da t' bude do vijeka po njem čas i hvala.
Ti bože ki si prav i živeš u vijeke,
   koji si taj ljubav, ka ne ima prilike,
ki čudno razdijeli poljane od gora
   i od noći dan bijeli i rijeke od mora,
jagance i lave, koga su pričudno
   sve od svijeta države i nebo sve puno:
tebi se pridaju, zač si ti pravi bog,
   u komu poznaju svu pravdu i razlog;
i koji kraljuješ i vladaš svaku stvar,
   neka mi daruješ grješniku tolik dar,
da otvoriš svijes moju, da jezik moj spravim,
   da rimsku gospoju u pjesni požalim;
da milos još stečem pri tvojoj milosti,
   prije smrti da rečem jadovne žalosti
od ljudi pozlobnijeh, ki po zlom zakonu
   tope se u grijesijeh, svaki čas i tonu.
Za koju vajmeh stvar, uzrokom zlijeh ljudi,
   prolijeva slavan car krstjansku krv svudi.
Tijem svjetlos zgar dana sa svijemi nebesi
   prosvijetli Otmana i oružjem uresi,
mimo sve ter ino za naš se grijeh zgodi,
   otmansko koljeno da naprijed prohodi;
i bog ga umnoži za grijehe tolike
   pod svoj stijeg da složi države razlike.
Sabljom ga opasa i ktije mu vlas dati,
   da ljudi zla glasa sve u krv obrati.
Jošte ga umnoži božja moć velika,
   da u harač podloži gospoctva razlika;
ter kopja i sablje jak sunce svijetle se
   i svoje korablje po moru bijele se,
kad jedra otvore, da ih je vidjeti
   kako snijeg vrh gore i zimi i ljeti.
I svudi gdi pade ter s vojskom pribiva,
   sve ravne livade šatori pokriva.
Kad li se uputi, bijele se tumbani,
   jak bijeli labuti po ravnoj poljani.
A što su škufije u zlatu potkane,
   što li demiškije srebrom okovane!
I perje od vitez, što nose na glavi
   pod nebom taj ures ljepši se ne objavi!
Ter slavno gospodstvo i slavna vlas svoja,
   postavi u robstvo sažanstva bez broja;
sve sabljom povali i u krvi zamuti,
   i ognjem popali kako zmaj priljuti;
i leti visoko, oholo se vija,
   jakino plah soko, ždralove kad zbija.
Svijem carom ter je car, jošte je k tomuj sad
   svijem kraljem gospodar s istoka u zapad,
kako trijes gromeći iz višnjijeh oblaka
   sve sile lomeći krstjanscijeh junaka;
i mnoge viteze desnica njegova
   priputi u veze i u singjer okova.
I slavna svoja vlas i svoj mač krvavi
   u malo istok vas poda se postavi,
njegove ter sile, pravo se može rijet,
   prognaše Kasile deri tja na on svijet,
Mangrele i Sike, Čerkase, Karmane,
   Tartare velike i Uzumkazane;
i svu Natoliju s kraljevstvom od Troje
   i svu Amaziju, Armeni gdi stoje;
i Crno sve more, od grada do grada,
   branit se ne more, ner mu se sve prida.
Istočne sve strane posil'jem ter takoj
   do rijeke Latane podloži pod kril svoj.
I Vlasi napokon zaman se rvaše,
   ter mu se pod zakon s haračem pridaše.
Suriom Egipat i Arabe još mnoge
   obrati pod svoj bat i skljusi pod noge,
Egipat ter je vas i polja i gore
   posvojil u mao čas i rumeno more.
O grčko česarstvo, prislavno na svit saj,
   za tvoje neharstvo i tobom drakun taj
svasma se zajazi, ter tebe vajmeh tač
   do traga porazi i u vječni stavi plač.
Slavna Romanija ter Turkom sad služi
   i sva Arbanija i cvili i tuži.
Despoti i kralji od Bosne što bjehu,
   hercezi Sandalji ki u slavi slovjehu,
vojvode, knezove i ostala gospoda
   i slavni banove, gdi vam je sloboda?
Ni car vas ne odtjera, ni car vas ne dobi,
   ner vaša nevjera takoj vas oznobi!
ter se ste stanili pod lavom svi sade,
   zač niste shranili ni vjere ni pravde,
krstjanstvo ter plače s nevjere te vaše,
   i rimske polače u tuzi ostaše.
O slavni Hrvati, i vas li ognjen zmaj
   do traga pomlati i da vam plačni vaj!
ter vaše gradove i kotar ostali
   i slavne banove sve ognjem popali,
i vašoj državi, ku nogom poplesa,
   nijednog ne ostavi hrabrenog viteza!
Ner sam Klis ostaje, u ki se uzda puk,
   nu i njega s potaje obtiječe bijesan vuk,
na njega ter reži i husta još zubi
   i hitro ga preži da ga prije izgubi!
Ter ga će zaklati iz krova skoro dan,
   zač ga će izdati zli ljudi od krstjan. -
O slavni Klišani, što vam sad ja velim,
   vitezi izbrani, raspa vam ne želim;
ner za vas ja molju višnjega svaki čas,
   tuj s tugom nevolju da odvrati svu od vas;
a meni prostite na ovuj riječ moju
   i vi krv prolite hrabreno u boju.
Vaj drazi Klišani, ali vi ne znate
   što su zli krstjani, a u njih se uzdate!
Čujte se svakoga i oči prostrite,
   i samo od boga pomoći prosite,
neka vas on vlada, neka vas on shrani,
   i u vijeke i sada zlijeh ljudi obrani.
Opeta moj Klise, ovo t' se govori,
   bljudi se bljudi se, blizu t' su zlotvori;
i nalijep toli gork, kako znaš, probavi,
   zač ti se skrati rok vesel'ju i slavi.
Još po tom zle zgode, silan se car spravi,
   i sam se put Rode svom silom odpravi.
I Rodu tuj prija, jaki sve ljuti zmaj,
   koja mu dodija, plijeneći morski kraj;
koja se pravljaše gospoja gradom svijem,
   i još se hranjaše oružjem krvavijem.
A i slavni Biograde i ti mi govori,
   tvrdine i zgrade tko tvoje obori?
Tvoja li krajišta, o slavni Biograde,
   ostaše za ništa, u zabit sva sade?
Tko kopja i sablje sada će lomiti
   i oružne korablje Dunavom voditi?
Gdje li su tve šajke, Dunavom poplile,
   koje su junake plijenovi hranile?
Ugarska stražice, cviliš li ti sada,
   vitežka hranice, gdi tebe car vlada,
istočni vaj lave, što tvoj stijeg odpravi,
   biogradske ter slave u zabit postavi?
Ne bješe li bolje, da se tuj po travi
   sabljami toj polje vitežki krvavi?
ulafu vitešku vojnici da broje,
   nego li na žensku trbuhe da goje?
O kruno ugarska, s nebesa poslana,
   sva slavo krstjanska i časti ufana,
tko tvoju pohvalu i toli slavan glas
   potlači u kalu s oružjem u mao čas?
ner sam car otmanski, koji te pomlati,
   i tvoj stijeg krstjanski gori dnom obrati,
Selima slavna sin ter tvoje gospostvo
   i u krv i u plin postavi u robstvo;
ter Savu i Dravu i tihi još Dunaj
   učini krvavu, jakino ljuti zmaj.
Oh je li živ človjek, da pravo procijeni
   slavni car što tolik tuj plijenak poplijeni?
Zač da imam sto jezik u glavi ja tužan,
   vaj ne bih po vas vik pobrojil tijeh sužan,
niti bih procijenio ni učinio sud pravi,
   što je car poplijenio u tojzi državi.
Da željno procvijeli zemlja, lijes i kami,
   gdi Dunaj vas bijeli smuti se suzami;
Dunajske jošt šajke sve grozno cvijeljahu
   gdi sinke i majke na oči dijeljahu,
djevice i žene i ljudi jošte tač
   velmi poražene spoznaše grozni plač;
bratja i sestrice jošte procvijeliše,
   od velje tužice gdi se razdijeliše.
Vaj bože milostiv, aj slavni moj bože,
   ovi trud bolježniv procijenit tko može!
Sve ugarsko vesel'je da u tužbi vajmeh tač
   oćuti dresel'je i združi tolik plač!
Aj ti li ktije takoj, da tvojom odlukom
   toj stado krstjansko ra[s]pe se prid vukom?
I ugarske polače i crkve sve tvoje,
   po tli se potlače i u zabit da stoje?
Vaj tko li nadaše zle ljudi, bože moj,
   ter kralja izdaše, gdje vjerno bije boj!
Nije drugo, nego li nevjere krstjanske,
   ter se taj krv proli gospode ugarske.
A sad svak na svijeti učini pravi sud,
   gdi mogu podnijeti nebesa tolik trud;
i svako stvoren'je kako se ne smuti,
   moje govoren'je žalosno gdi ćuti,
gdi željno tuguju misleći taj poraz,
a zaman klikuju svaki hip i svak čas,
da zlobe ostave krstjane i grijeh svoj,
   i da se priprave jednaga biti boj;
da se sva samire gospoda od krstjan,
   da java odtjere k istoku na svoj stan.
A neće na volju čuti moj tužan glas;
   ner li se sve kolju meu sobom svaki čas;
a taj ih lav zoblje, čemeran i jadan,
   i plijeni i kolje s istoka noć i dan;
njegova ter slava, njegova ter sila,
   tuđih je država bez broja skupila.
Dubrovnik slabi grad jošte se njemu tač
   od mnogo lijet do sad postavi u harač,
i služi mu vjerno, vazda je vjeran bil,
   ter gojno i mirno počiva pod svoj kril.
I Turci ki znaju, koli ga ljubi car,
   svi mu se klanjaju, scijeneći dragu stvar.
Ma nu se ja boju, gizdavi grade moj,
   da slavu tuj tvoju ne izgubiš za grijeh tvoj;
bijesan lav zač može i tvoju skratit vlas
   za tvoje raskoše i tvoju oholas.
Molim te tijem drago, za ljubav jedinu,
   ne uzdaj se u blago ni u tvoju tvrdinu;
ne uzdaj se u cara, ni u pomoć krstjansku,
   zač višnji bog zgara korijepi zled svaku.
Zatoj se ti spravi ter hrlo na pospjeh
   oholas ostavi i ostali svaki grijeh,
s bogom se ti združi i mimo sve ino
   i dvori i služi otmansko koljeno.
I tebi govoru, koja neć vojevat;
   po kopnu i moru ako ćeš kraljevat,
u slavi vrh blata, razbludno stojeći,
   i lava krilata pri sebi gojeći:
baniš se i dičiš, da more kraljuješ,
   a s carem lisičiš a s kraljem vuhuješ;
ter se hoć toviti vrh blata ležeći,
   i s himbom loviti iz krova prežeći:
ne leži, ne leži, veće se ne tovi,
   i hitro ne preši ner kasno lov lovi.
Zač nije ni pravo, ni ti se pristoji,
   oružje rđavo da tvoje tač stoji.
Oružje tve povran' ter izljez' iz blata,
   i tvoj stijeg prislavan rastresi od zlata,
prislavna gospoje, ter se njim uresi
   i oružje sve tvoje ti nago iznesi,
da suncu odsijeva, po moru kad plove
   i s desna i s lijeva u slavi da slove.
Korablje porini krasne i gizdave
   po morskoj pučini, neka te proslave,
neka svak poznava, da nijesi lisica,
   ner da si ti prava od mora kraljica.
Zač ljudi govore po svijeti svijeh strana,
   da tvoje nije more ner da je Otmana.
To li je tvoja čas, da Otman s istoka
   posvoji tvoju vlas od mora široka?
Zač ležiš u bludu, zatoj te svak huli
   a glavu i kudu slavan ti car guli
od tvoga marcoka, ki bješe njekadar
   od mora široka uzmnožan gospodar,
sadanjijeh godišta, a kako vidi svak,
   došal je na ništa, došal je na manjak.
Nu scijenim gospoje, da imaš strah poginut
   korablje ter tvoje ti nećeš porinut,
ni oružje tve podrijet, pravo ti velim ja,
   ni lavu odoljet, s istoka koji sja;
istočni zač je car, pravo t' se može rijet,
   jak drugi Leksandar, ki prija vas saj svijet,
ter tlači sve strane ter preži svaki čas,
   sve od svijeta krstjane pod svoju stavit vlas;
svijeh strana ter plijeni i robi i hara,
   i ništar ne scijeni kralja ni česara.
Zač nitkor dobiti ne može š njim boja,
   gdi kopje dohiti i sablja još svoja.
A ti nijes' ufana ni se ćeš ufati
   od tužnijeh krstjana pomoći imati
za velje osvade, s kijeh ginu njih slave,
   meu sobom ter vade očice iz glave.
A tebi, vaj, samoj ne grede od ruke
   odtjerit na stan svoj lavove i vuke.
Tijem hoće neharstvo zlijeh krstjan i svada;
   istočno da carstvo svijem oči izbada.
Pokli je toj takoj, nije tebi s prijekora,
   u miru tijem se goj u blatu kraj mora;
zač nije pravedno i pravda nije prava,
   s kijem si ti zajedno, da te tač izdava.
Zatoj se ti vladaj i kraljuj svijem blatom,
   i lava zakladaj i srebrom i alatom;
njim [d]vori i vuhuj, nu slavna gospoje
   samo se sebe čuj u blatu tuj stoje;
zač zaman svak liha i varan ostaje
   taj, tko se od grijeha skrušeno ne kaje.
Zatoj grijeh ostavi i tvoje raskoše,
   da te bog proslavi i da te pomože;
a neka oholi, ki o ništa boj biju,
   kokoti i orli svoju krv proliju.
Pokli bog višnji tač toj takoj sudil jes
   ter posla krvav mač od zgara iz nebes,
neka se na volju za grijehe krstjana
   meju sobom iskolju gospoda izbrana.
Ter se sad krvave za zledi za naše
   krstjanske države, ke u tužbi ostaše;
jošte se izdaju meu sobom pritužni,
   a Turkom ostaju robovi i sužni.
Zatoj se veseli slavni car otmanski,
   ki drugo ne želi, ner nemir krstjanski.
Zač vajmeh, da budu krstjani u goju,
   car bi bio zaludu svom silom u boju;
niti bi u robstvo krstjani ostali,
   ni svoje gospostvo tuđinom podali. -
Ljuveni i drazi oto ste sad čuli,
   koji su porazi svijes moju prignuli,
da toli intačno i željno uzdišu,
   suzami ter plačno prignut si da pišu;
za koju, vajmeh, stvar toliku ima vlas
   istočni slavan car kraljevat vrhu nas.
Zatoj svak iskusi žalosne me pjesni,
   ter željno prosuzi od velje boljezni;
dostojno zašto jes u tuzi plakati
   i u suzah vrh nebes prid boga poslati,
jeda ga bog čuje po svojoj milosti,
   ter ljubav daruje, da nam grijeh oprosti,
i da nas slobodi istočnoga zmaja
   po kopnu i vodi, i ostalijeh svijeh vaja!




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 443 године.