Pjesanca lakomosti

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Pjesanca lakomosti
Писац: Мавро Ветрановић


Pjesanca lakomosti



Moj bože, tko bi taj, koli bih rad znati,
   u zemlji vječni vaj tko poče kopati,
od zlata ter rude iskopa človjek taj,
   rad koga sve trude provodi vas svijet saj.
Nu ne vijem stvar drugu, o višnja ljubavi,
   tuj žalos i tugu da na svijet objavi,
ner Pluton, ki stoji u tmastoj propasti,
da vas svijet posvoji lakomom oblasti,
ter posla lakomos van pakla ki gori,
   da s trudom tu žalos zemlje van otvori,
neka se proglasi taj ruda s tugami,
   da se prije zajazi paklen jaz dušami.
Lakomos ter tuj sad svak dvori i čtuje,
   ka istok i zapad i sjever kraljuje,
i vjetre ostale ki od svud puhaju,
   sve slave i hvale tere joj sazdaju,
kako sve gospoji, koja se može rijet
   u kruni da stoji i vlada vas saj svijet.
I svijet je prijala ter s robjem bez broja
   pravdu je prognala pod zemlju vlas svoja;
ne s mačem nit s batom pravdu je prognala,
   ner srebrom i zlatom što teče do mala;
ter su sve države u plaču i tužbi,
   zač pravde nije prave s razlogom u družbi.
Jošte zlo čini toj prokleta lakomos,
   da je svudi rat i boj, i tužba i žalos,
velike jadove ter svijetu zadava,
   oreći gradove od mnozijeh država,
kraljeve cvijeleći i mnogu gospodu,
   na robstvu mijeneći vlastitu slobodu.
I ki su vladali veliko gospoctvo,
   ti su sad poznali sužanstvo i robstvo,
ter život provode u sjetnoj pečali,
   želeći slobode s kom se su rastali.
Trudno je još vidjet, gdi lakom nepokoj
   omasti vas saj svijet u krvi človječjoj,
ter vajmeh nije polja, ni brijega ni gore,
   otoka ni školja, što uzdrži sve more,
nit je grad ni selo, lakomo posil'je
   gdi nije razvelo koren'je i žil'je,
kijem trudi i prudi i kojijem skončava
   svaku vrst od ljudi, što narav sazdava,
na zdravje ter se proć nikamo ne more,
   ni obnoć ni obnoć, ni kopno ni more,
ner se svud uzdiše, u sumnji stojeći,
   pri blagu najliše guse se bojeći,
i ostalih ljudi zlijeh, ki deru i kolju
   putnike strana svijeh po gorah i polju.
Lakomos gospoja, Plutona ka slijedi,
   bez mira i goja ter takoj svijet vrijedi,
i slavna nje sila, što se zlo dobiva,
   sve doli posila, gdi Pluton pribiva.
Još život moj trudi, i javi i u san,
   kad godi posudi toliku prijazan,
od srebra i zlata koje se dobiva,
   zemaljska što plata trgovcem pribiva
za muku i trud svoj od rude te zlate,
   rad koje nepokoj i velje zlo pate.
Velmi ti vaj žude toj zlato kopati,
   rad koga sve trude i sve se zlo pati.
I mnozi ne haju izgubit život svoj,
   očito kad znaju, da će nać zlato toj,
najliše ki hode u Novu Indiju
   i kosti zavode u Etiopiju;
i prik Arabije kada se upute,
   grifone i zmije i zmaje priljute
pred sobom videći, ne mogu počinut
   od straha trepteći vik da će poginut;
a navlaš kad zajdu u puste dubrave,
   pantere ter najdu, vukove i lave,
i divje bivole, čentaure i satire,
   arpije i orle, kravosce i tire.
I mnokrat tu vide drakune i kimere,
   i gluhe jaspide i jadne vipere.
Još tuge razlike daju te dubrave,
   navlaš basiliske, pogledom ki dave,
ciklope, gigante toli strahovite,
   divje elefante, velmi nezgromnite;
mrke kanibale, kojih je velik broj,
   i drobnjake male, ki s ždrali biju boj.
Pristrašnije[h] obraza još njeke gledaju,
   s glavami od pasa ki reže i laju
Još njeka dubrava tamo se nahodi,
   ka ljudi bez glava njeguje i plodi,
na prseh dva oka ki strašna imaju,
   pustinjom s istoka ter se svud skitaju;
i druzih još mnogo, ki sunce kad sine
   potplatom od noge vrh sebe sjen čine.
I mnozi još druzi tamo se nahode,
   istočni ti luzi što goje i plode,
ki mogu činit toj po svojem naravu
   pečurkom obraz svoj vas pokrit i glavu.
Tamo su još mnozi, koje tuj govore,
   i goli i bosi, što plode te gore,
kojim da narav svoj hrlinu još taku,
   na nozi na jednoj priteći zvijer svaku.
I svaku nakazan grdobnu gledaju,
   ter javi ni u san pokoja ne imaju.
Takoj ti putuju u muci i trudu,
   i velmi tuguju od zlata nać rudu;
trgovcem lakomos ter čini na svijeti
   svu tugu i žalos vrh pleći podnijeti,
zač s trudom putuju, čijem najdu zlato toj,
   i velmi tuguju, donijet ga na stan svoj,
ne imavši pokoja ner s trudom poraza,
   ljetnji dan od znoja a zimi od mraza.
Zač mnoge države trudeći za svu moć
   od zimnje mećave jedva se mogu poć,
gdi slana, snijeg i mraz i sjever oholi
   vazima suncu vlas, da ništor ne topli;
samo pod snijegovi, ki tamo padaju,
   sve gore s brijegovi i polja ostaju
u krovu skrovena, da zimi ni ljeti
   nije liska zelena ni cvijet'ja vidjeti.
A mnoge države, kad ljetnji pride dan,
   ni dubka ni trave ne mogu dati van,
najliše vrh lava sunačce kad stane,
   sve dubje i trava s listom se rastane,
sunačce ter vruće toj zemlji prituži,
   gdi vode tekuće napokon prisuši,
sunčana toplina ter zemlju rascvijeli,
   s kom vlaga i mokrina svasma se razdijeli;
ter sunce zatjeri iz vruće države
   sve ptice i zvijeri u puste dubrave,
te zvijeri i ptice po gori zelenoj
   da ištu vodice sahranit život svoj;
ali pak u sjeni da trudne počinu
   pri vodi studeni, prije ner li poginu.
Takoj ti provode trgovci život svoj,
   ki daleč zahode ištući blago toj,
ne imavši pokoja ner s trudom poraza,
   ljetnji dan od znoja, a zimi od mraza;
ter sunce gorušte tako ih porazi,
   da im se obljušte od znoja obrazi,
i zimnji još poraz velmi ih pozledi,
   zač im se vas obraz i sva put poledi.
Još vajmeh od jada u zimnoj žalosti
   mnokrat im odpada sve meso od kosti,
u sjeverne strane kad pridu najliše,
   gdi grada i slane i snijega ne lipše,
i studen gdi je mraz i zimi i ljeti,
   sunčana koga vlas ne može stopliti.
I mnokrat još tamo kad budu trudni prit,
   vaj nije se jur kamo potajat ni sakrit,
gdi s mun'jom gromove iz visin praskaju
   i s ognjem trijeskove iz oblak padaju.
Nu mimo sve stvari velmi se ja bolju,
   gdi putem gusari deru ih i kolju;
a navlaš gdi mnozi Arabi ishode,
   i nazi i bosi, ter robje toj vode
u puste te strane, ter tako u tužbi
   toj robje ostane zvijeren'jem u družbi,
gorčije od jada svoj život trajući,
   arabska taj stada pustinjom pasući,
gdi od s jutra po vas dan i s večer do zore
   pokoja čas jedan prijat se ne more;
zač ljetnji dug danak i zimnja duga noć
   ne da im tih sanak na oči svoje doć,
slobode želeći svak čas bez pristanka,
   u spilah ležeći bez pokojna sanka;
ter obnoć i obnoć hoće duh dat bogu,
   zač veće na svoj stan vrnut se ne mogu.
Tuge su još gore, dušica gdi vene,
   zač se nać ne more vodice studene,
vodice studene ni zimi ni ljeti,
   ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
gdi bi se od tužice putnik oporavio
   i kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
   žalosti velike slijede ih i tjere,
ter počnu tuj suzit od velje tužice,
   zač nije moć okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju, gdi tamo kraj rijeke
   skorupom plivaju nakazni razlike,
navlaš kukudrili, ke nije moć izrijeti
   koli su nemili i strašni vidjeti;
i zmija krilatijeh i ostale žalosti
   u rijek i u blatijeh vidjet je za dosti,
ter nije jezera ni blata ni rijeke,
   gdi nije čemera od smrti od prijeke.
O bože milostiv, koli je gorko toj
   od žeđo trpjet gnjiv i smrtni nepokoj,
gdi bistru vodicu trgovci gledaju,
   a od žeđe dušicu pri vodi puštaju.
Tužno je još vidit, gdi mnozi poginu
   hoteći tamo prit arabsku pržinu,
ki pamet svu stave daleče tamo zać,
   sunčane dubrave u istoku tomuj nać,
sunčano gdi kolo s konjici istječe,
   ter saj svijet okolo s nebesi obtječe;
i od svijeta najdu kraj, gdi veće nije moć
   po kopnu turma taj da bude dalje proć,
od svijeta na koncu gdi ruka tuj maha
   svakomu trgovcu ter vele da straha.
Tamo ih odluke još daleč zavode,
   gdi zlate jabuke na dubju nahode,
u vrtu gdi stoje ljuvene sestrice
   ter zelen tuj goje od bistre vodice.
Nu našad vrtac taj, š njim najdu i trude,
   zašto ga ognjen zmaj i čuva i bljude,
ter zaman postavlja sve trude i muke,
   tko se tuj odpravlja te trgat jabuke;
zač ognjen zmaj prijeti ter ne da, bože moj,
   nikomu na svijeti trgati voće toj.
A mnozi u zapad sunčani zahode,
   gdi s tužbom velik jad i žalos nahode;
zač je tuj vječna noć i vječne mrklosti,
   gdi vidjet nije moć sunčane svjetlosti,
ner tmaste magline i tmaste oblake,
   ter polja i ravnine sve obujme pomrake.
Veće su tužice, ki brode pučinu,
   gdi mnoge dušice i plavce poginu.
A sada čini sud svaki duh na svijeti,
   je li ki veći trud pod nebom na svijeti,
razmi te čemere i taj trud krvavi,
   pučina gdi žere mrnare i plavi,
pomoći na svijet saj a nije moć prijati,
   da plavca na suh kraj zdrava se povrati,
ner li ju progone vihri i valove,
   da prjeđe potone slijedeći jadove,
ter se sva razšije sred morske pučine,
   ali se razbije o seke i stijene.
Ter zemlja proplače i suze nebesa,
   gdi ribe razvlače človječja telesa;
lakoma zač zloba rad ke se skončaju
   prisudi, van groba da u mori ostaju,
a duše ne vijem kud stane se od ljudi,
   ner samo božji sud kamo ih osudi.
A mnokrat serene pučinom gdi poju,
   sve srce njih svene, gdi izgube svijes svoju;
zač mrnar ne more trpjeti tuj pjesan,
   ner skače u more jak manen i bijesan;
i takoj mrnare taj slados zatravi,
   da umrijet ne mare s himbene ljubavi.
Žalost je još veća i pečao s tugami,
   kada ih nesreća nadnese na kami,
ki gvozdje poteže s potajnom naravi,
   ter plavcu razveže i na dno postavi.
Da tko toj razbira, koji su toj trudi,
   gdi more poždira i blago i ljudi,
mnim vajmeh taj človjek, tko bi mu vas svijet dao,
   ne bi se po vas vijek u plavcu ukrcao;
ner li bi daleč stao, daleče, človjek taj,
   gdi nigdar morski vao ne tiče u suh kraj.
Nu človjek osone, da blago učini,
   ter mnokrat potone u morskoj pučini.
Ne bi po pečali, ako bi prije toga
   trgovci ne znali tuj srdu od boga,
ner tolik pogibaj svaki čas videći
   neće se na svijet saj ustavit trudeći,
vaj ner li obtuku vas saj svit u jata,
   zabivši svu muku pri rudi od zlata.
A zimi i ljeti, u svakoj jur dobi,
   svijeh strana po svijeti prijeka ih smrt znobi;
zač kopno posušno i voda sva slana
   zlobno je i tužno a navlaš sijeh dana.
Lakomos od zlata zač čini, moj bože,
   da se brat u brata poufat ne može;
zač gdi je iman'je, svi mudri govore,
   ni u komu ufan'je prijat se ne more.
Tijem druga nije toli ufana ni draga,
   ki dlaku na poli ne cijepa rad blaga.
Manje bi pečali i manji porazi,
   kad bi se ne klali i mili i drazi.
Ner vajmeh jednaga svojtu i tuđine
   lakomos primaga, da ljubav pogine,
ter ljubav jedina za tužnu lakomos
   od otca do sina svrne se u žalos.
Jadove tko take misleći ne cvijeli,
   gdi sinke od majke i otca još dijeli
lakomos tužna taj, ka zlato objavi
   i u robstvo vas svijet saj pod svoju vlas stavi.
Toj li se podoba, koja su toj djela,
   majčina utroba . . . . . . rodila
i mlijekom dojila pri prseh držeći
   i od mlada gojila, mnogo ljet trudeći,
da majku pridragu neharno dijete toj
   odbjegne pri blagu i ostali vas rod svoj!
O majke ljuvene, tako vam radosti,
   jesu li pakljene toj smišljat žalosti!
Zašto ja činim sud, tko u pakli zlopati,
   da tamo veći trud ne može poznati,
ner narav vaša taj, ka može na svijeti
   toliko plačan vaj i tužbu podnijeti,
tere vam grozni plač ne skonča svu snagu,
   vaša krv gdi vas tač ostavlja pri blagu.
Tijem vajmeh rad bih znat od mila do draga,
   koja je veća rat, razmi rat od blaga,
ko dijeli i luči svaku vrst od ljudi,
   i većma taj muči, tko većma i žudi.
Sad mili i dragi procijente boga rad,
   koji su porazi i ki je gorki jad
u suhomu zlatu, koje nam vajmeh tač
   vesel'ja za platu ne dava, ner li plač.
A drugi nije uzrok od zlata nać rudu,
   da ostane vas istok i zapad u trudu,
ner sama lakomos proklete ljubavi,
   ka zlatom svu žalos na saj svijet objavi,
i uzrok je taj dala, duboko da je sada
   pod zemljom ostala, i ljubav i pravda,
te slavne kraljice, ter ni obnoć ni obnoć
   ne mogu glavice pomolit zemlje van,
ner cvile svaki čas pod zemljom stojeći
   u vele plačan glas suzice roneći,
jeda bog čut bude toliko plačan glas,
   da od zlata sve rude proždere pakljen jaz;
da se te zle zgode i ljubav i pravda
   i tužbe slobode i ostalijeh svijeh jada.
Zač kom bi propala u pakal ruda taj,
   pravda bi vladala opeta vas svijet saj,
i ljubav jedina, kom bi se odkrila,
   od otca i sina ne bi se dijelila,
ni od svoga još roda, ni od svoga plemena,
   i š njom bi sloboda svud bila blažena.
I dubak od bora i od jele ne bi znao,
   što je kraj od mora, ni što je morski vao;
nit bi se snovali plavi ni korablje,
   ni od gvozdja kovali ni mači ni sablje,
ni oružje ostalo, koje je zemlji svoj
   velik trud zadalo i velik nepokoj,
ter su sve države, a navlaš krstjanske,
   ostale krvave od sablje poganske.
Tijem ako bit more, o višnja ljubavi,
   s brijegovi sve more jednaga sastavi,
ter slavna tvoja vlas dopusti toj sade,
   sva ruda u propas da zlatom propade,
pak da se sve gore s brijegovi, bože moj,
   vrh rude obore, gdi je zlato tužno toj,
da dokli teče svijet, vaj, do sva vrjemena
   nije čut ni vidjet od zlata sjemena;
ner neka pod nami u jazu pribiva,
   da saj svijet suzami veće se ne umiva.
Zašto nije ni pravo, lakomos da nosi
   oružje krvavo, da vas svijet njim kosi.
A ti znaš, bože moj, koji si sva sazdal,
   kolik je nepokoj na svijeti sad nastal;
kako li svijet sada lakomos, bože moj,
   kraljuje i vlada, koji je jur vas svoj;
koji je s tugami jednaga združila,
   i svasma nogami poda se skljusila;
skljusila potplati, i još čini po vodi
   drugi svijet iskati zapadnjoj gospodi,
ter mnoge odpravi (lje s tugom u vaju)
   mrnare i plavi, da zlato kopaju,
gdi mnozi ne ishode opeta na stan svoj,
   ner glave ohode i š njimi zlato toj.
Moj bože prislavan, a sad ja činim sud,
   da je človjek pripravan podnijeti tolik trud
rad tvoje ljubavi i vjere krstjanske,
   brodit se u plavi u strane poganske,
što muči i trudi i obnoć i obnoć
   toj blago tko žudi prinijet ga na svoj stan:
ne bi mu dal platu u kamen'ju dragu,
   ni u srebru ni u zlatu, ni u dragomu blagu,
zač blago toj gine i človjek jošte š njim,
   i u kratko primine jak sjenca ali dim;
a slavna tva plaća, ku želiš ti na dar,
   živ ju plam ne skraća ni druga nijedna stvar;
ter koga človjeka tva milos daruje,
   po vas vijek do vijeka s tobom se raduje
u višnjoj državi, gdi tebe, bože moj,
   anđelski dvor slavi, komu se ne zna broj.
Nu človjek svu gubi nebesku tuj platu,
   zač tebe ne ljubi jak dragos u zlatu.
Tijem bože, milos daj ter čini tvoja vlas,
   neka se ruda taj provali u propas,
neka se taj ruda, neka se ruda taj
   u vijeke do suda ne objavi na svijet saj.
Svjetovno bogactvo zač ko se dobiva,
   prislavno božanstvo pri njem se zabiva,
tope se i duše u pakljenomu blatu,
   lakomos ke služe pri srebru i zlatu;
pakljeni zač mrnar, ki duše privodi,
   toliko težku stvar ne može da brodi;
zač u plav kad štiva tuj turmu bogatu,
   ne može da pliva po rijeci i blatu,
tegote tolike ter vajmeh parun taj
   ne može prik rijeke pribrodit na on kraj;
ner srebro i zlato i duše razlike
   ali bi u blato ali pak srid rike,
neka se plavca taj brodeći ne izvrati,
   dočijem se na on kraj opeta povrati;
toj blago s dušami, vaj, ter se topi tač
   u blatu s tugami, vjekušti gdi je plač.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 444 године.