Pjesanca djevici (2)

Извор: Викизворник
Pjesanca djevici
Писац: Мавро Ветрановић


Pjesanca djevici



Na smrt se ja tužu zašto 'e zacknjela,
   da onoj dam dušu i srce iz tijela,
koja mi sve veli, koja mi sve pravi:
   tko ures moj želi i moje ljubavi,
komu sam ja mila, tko me će služiti,
   svuci se iz tila, a pak će moj biti,
zač s tijelom ki stoje u bludu na svijeti,
   radosti ti moje ne mogu vidjeti.
O slavna kraljice, o kruno svijeh žena,
   o vječna djevice u vijeke blažena,
anđelska ljeposti, svijeh gospoj gospoje,
   sunčana svjetlosti, ufan'je sve moje,
o zvijezdo jedina, ka zapad ne imaš,
   vrh svijeh visina nad svijemi koja sjaš,
ku mrki pomraci ne mogu pokriti
   ni tmasti oblaci, ni zimi ni liti,
tebi se pridaju i tebe ja zovu,
   u tuzi i vaju vaskolik ki plovu,
ki stojim u muci rad tvoje ljubavi,
   trudan mi dah svuci i s tilom me[']rastavi,
zač ove tegote koje me sad cvijele,
   od tvoje dobrote svaki me čas dijele
i svak čas padaju na mene na izmit
   i duši ne daju, da bude k tebi prit!
A gdi će, joh, u vik čemeran život moj
   bez tebe najti lik, gospoje od gospoj,
da ovaj tužica svasma me ostavi,
   da moja dušica s tijelom se rastavi,
zatoj sad upreši, molim te rad Boga,
   ter moj duh razdriješi od tijela tamnoga,
da tijelo ostavim, a tamo, gdi si ti,
   u vijeke da slavim tvoj ures čestiti,
tvoj ures priblažen da budem združiti,
   rad koga poražen vazda ću tužiti
dočijem se stanim ja u tojzi državi,
   gdi tvoja ljepos sja pri božjoj ljubavi,
da tamo, gospoje; pri tebi kad budu,
   žalosti sve moje i tužbu zabudu.
Vaj, koje na svijeti, gospoje svih gospoj,
   jur veće trpjeti ne može život moj
ni javi ni speći, ni hode ni stoje,
   milosti želeći ljubavi od tvoje,
pokli si sva spravna vrh svijeh se krileći,
   gospoje prislavna, milosti dijeleći,
ljubavi daj mi dil, [čin], da veće ne tužu,
   ner primi u tvoj kril moj život i dušu,
i srcem jednaga, podobno ako je,
   ljuvena i draga svijeh gospoj gospoje,
zač da ja mogu toj od tebe prijati,
   mogao bi život moj blažen se nazvati.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.