Latinko gospoje, oholi tvoj ures
i dike te tvoje slove se do nebes,
zašto je tva gizda, govoru ja tebi,
jak jedna od zvizda, najsvjetlja na nebi;
i stoji u slavi tvoj pozor izbrani
jak paun gizdavi u ravnoj poljani,
i oholo gizda se i perjem se hvali,
ružicu gdi pase i cvijetak ostali.
Ljepotom još veljom baniš se u vencu,
jak vila pod jelom pri živom studencu.
Ter veće nije druge, vojnici svi prave,
kraljice ni sluge toliko gizdave;
ni veće slavnije gospoje na svijeti,
ni ljepše, spravnije u oružju vidjeti.
Zač gdi se tva lijepos oružjem odijeva,
rekal bi taj svjetlos da suncu odsijeva,
ter se tobom diče viteške sve slave,
nu na te krv liče razlike države.
Zač si ti uzrok vas od mnogo jur zala,
zašto si tvoju vlas tuđinom podala;
ter zoveš tuđine i ljudi neznane,
da t' robe i plijene latinske te strane.
Robe te i plijene i odiru svaki čas,
na priješu ter gine prislavna tvoja vlas.
Nepravi krstjane ner meu sve zle zgode
pojamši pogane k tebi se sad brode,
da t' splešu toj malo tej vojske razlike
što ti je ostalo lijeposti i dike.
A je li toj pravo, da t' se sad potlači
tve lice gizdavo ne kopji ni mači,
ner samijem neskladom, ki silu primaga,
i himbom i svadom, gospoje pridraga?
Za koju vajmeh stvar, može se toj znati,
slavan kralj i česar da ostaše u rati;
i vojsku svak svoju spravil je u polju,
da se tuj u boju kako psi iskolju.
Kolju se i dave, kako psi i vuci,
i plijene t' države krstjane i Turci;
sva zemlja, sve vode, sve more ter takoj
ne imaju slobode ner s plačem nepokoj.
Svudi je za dosti tužica s jadovi;
puna su žalosti sela i gradovi.
Aj tko bi sad zbrojil, gospoje od gospoj,
uzmnožan što je bil prije toga ures tvoj?
i što si ti sada i koji imaš dil,
mramor bi od jada u suze prosuzil!
Radosti minute nu neću pobrajat
ni tuge priljute iz nova ponavljat;
zač veća nije žalos ni veća boljezan,
minutu ner rados pripijevat u pjesan.
Vaj kad se prikrati minuta tva rados
i svasma obrati u tužbu i u žalos.
A sama znati mož, kada je vlas tvoja
vladala velju množ naroda bez broja!
vas istok i zapad ne bi li vajmeh tvoj,
i stavi svaki grad na svijeti pod kril svoj?
Kolike harače tebi su brojili,
i rimske polače što ti su nosili!
Gospoje boga rad zatoj bih rad znati,
kamo toj blago sad, kamo se obrati!
Gdi t' je plav krcata razlikoga blaga
i srebra i zlata i kamen'ja draga!
Gdi li t' su mramori i zidi ostali,
što t' nesklad obori i ognjem popali!
Gdi li t' su česari, vitezi gizdavi,
koje bog nadari da plovu u slavi,
koji se spraviše tebi dat svu slavu
i vičnu t' staviše krunicu na glavu!
Gdje li t' su korune, od kraljev zlamen'ja,
u zlatu sve pune dragoga kamen'ja,
i ostale još stvari, s triunfi što t' daše
ti slavni česari, koji svijet rvaše!
ki care i bane i kraljev još mnoštvo
daše ti svezane za poklon u robstvo.
Nu nemir, gospoje, tvoju vlas prikrati,
horugve ter tvoje gori dnom obrati;
i Marte oholi, oružnik vrhu svijeh,
svasma te ogoli od vitez tolicijeh,
i tebe rascvijeli i skrati t' sve slave
i sve ti razdijeli tuđinom države.
I od tolike slave ništo t' nije ostalo
za dike gizdave ner perja toj malo,
što nose na glavi i čijem se gizdaju
vitezi gizdavi, u oružju ki sjaju.
Još mala pohvala, govoru ja tebi,
sama je ostala kraj mora pri sebi,
sjedeći vrh blata u ženskomu bludu
u kruni od zlata, ku nosi za ludu,
pameti i umom ter se sama zove,
pritancijem razumom vrhu svijeh da plove;
ter krili još prši i još se podpira,
i blago uzdrži, što druzijeh odira;
nu nesklad uklada meu kralji najliše,
da tuge i jada krstjanstvu ne lipše.
Latinko gospoje, zatoj te sad molju,
na molbe na moje priklon' se na volju,
ter sada odluči da smiriš gospodu,
da se boj razluči prije ner se izbodu.
Zač ako u boju budu se sastati,
prolit će krv svoju, neka t' je toj znati.
Vaj ter će sva trava od ravne poljane
ogreznut krvava, gdi se boj sastane.
A je li sud pravi, gospoje izbrana,
da se tač krvavi viteška poljana,
da kopja praskaju, vaj gdi se vojnici
na ruke sastaju, pješci i konjici!
Ter kopja gdi uzlome, čut se će strašan glas,
jak gromi da grome u oblaku vrhti nas!
Je li još pravedno, da budu popliti
u krvi bezredno i kopja i štiti?
i oružje ostalo, i perja s glavami,
gdi će bit ne malo uzdaha suzami,
da zemlja izčezne od jada, gdi takoj
oružje pogrezne u krvi krstjanskoj!
Gdi će pomrčati sunačce [s] zvijezdami,
kad budu trčati konjici vaj sami
bez konjik na volju i svojijeh plesati,
u krvi po polju ki budu ležati.
Kolik će jošte strah sve živo prijati,
kada se bude prah do nebes dvizati.
K tomuj mnim svak će rijet: prišal je hip i čas,
da pade vas saj svijet i nebo vrhu nas
od trijeske tolike zlosrdijeh vojnika,
kojoj nać prilike ne mogu do vijeka;
čujući najliše gdi plačno suzami
od jada uzdiše zemlja, lijes i kami,
kad počnu gromjeti lumbarde ognjene
i bublji zvoniti i trublje medene.
Vaj ter će veći broj viteza lipsati,
ner nijedan pčela roj kada se urati.
Tolike tužice tko li će zbrajati,
kad počnu sulice i kopja praskati,
i kad se rasprše po polju ter stoke
i mače iskrše i korde žestoke.
Mnim se će groba van još mrtvi dvizati,
kad počnu grom strašan pod zemljom slišati,
gdi grome lumbarde od trijeska prilikom
ter tužbe i jade zadaju vojnikom.
Hoće li Vulkan sam još željno uzdisat,
kada se bude plam do neba uzdvizat!
Hoće li biti jad i čemer priljuti,
šćopeti kako grad kad budu sasuti,
i strile gdi uzlete, gdi će taj stat se boj
jak ose proklete ali ti pčela roj!
Hoće li oblaci krvav znoj proliti,
kad budu junaci u krvi popliti?
Vajmeh smrt nemila hoće li još rijeti:
nijesam prije primila tolik trud na svijeti,
u zemlju skladaje tolik broj vojnika,
kijem se duh rastaje od rane bez lijeka.
Nu ćuti nemao trud jadovna svijes moja,
zač ne vijem pravi sud učinit od boja,
kad svrši Marte boj zlosrdje ter skrati,
koga će veći broj u polju lipsati,
koji će vajmeh stijeg od vojnik u polju
ostati za biljeg kada se pokolju?
Tko li će tuj žalos izreći i taj plač,
hrabrena gdi mlados u krvi pade tač?
O starče Karone, a ti se pripravi,
pakljeni parune, ter veću plav spravi,
i tamo kraj rijeke, blatina gdi je taj,
nakosi tršljike ter plavcu koničaj;
Palinura k sebi jošte ćeš prizvati,
da t' plavcu tuj tebi pomaga štivati;
i tojzi još plavi, Karone stari moj,
vozaca pripravi, kojih je veći broj,
koji će privozit vješto i naredno
tuj plavcu na izmit s tobome zajedno.
Zašto će mnoštvo doć bez broja na svijet saj,
koje sam nećeš moć priplavit na on kraj,
Latinka gospoja ako sad ne smiri
gospodu bez broja, što kokot razmiri.
Sudče Radamante, sa[d] što ćeš i ti rit,
kad bude prida te toliko mnoštvo prit?
Hoćeš li čuti trud i velik nepokoj,
kad pride prid tvoj sud toliko mnoštvo toj?
ako se ne spravi Latinka gospoja,
da vječni mir stavi meu kralji vlas svoja.
Gospoje od gospoj a sad se spomeni,
sama se ti posvoj a tuđijeh odreni,
oružni tač zvokot neka se ne čuje,
i orao i kokot neka te ne kljuje.
Čin' da t' se pokloni kokotov plahi bijes,
u oružju ki zvoni i gromi kako trijes;
čin' da te Akvila, Latinko, na cvijeli,
koja sad sva krila daleče raskrili;
čin' da te ne cvijele istočni pogani
i oružjem ne dijele tuđini ne znani.
To li su odluke, da se ćeš udati,
ne daj se u ruke od mnozijeh vladati;
jednoga ti vjeri i posvoj za sebe,
a ostale odtjeri daleče od sebe,
neka se slobodiš od tuge i jada,
da vesel provodiš tvoj život od sada;
da majke ne ostaju i tužne sestrice
u tužbi i vaju i plačne udovice,
ke velmi uzdišu prid tvojijem uresom
i ruke uzdižu cvileći k nebesom,
dokli se ti smiliš, Latinko gospoje,
ter kralje namiriš u rati ki stoje.
