Viđ gorko sunačce i pozri s istoči,
nije grozno srdačce ke ćuti žestoči!
Vaj, tko li toj takoj, moj bože, odluči,
toliki nepokoj da mene sad muči,
ter život moj trudi i cvijeli i tuži5
i drugo ne žudi, razmi smrt da združi.
Zač trudno trpjet jes te trude u vaju
i žalos i boles, ke mi duh skončaju;
jedina fenice zač moj duh razmiri,
iz ognja iskrice gdi svoj plam upiri10
u srdačce moje ter se sva postavi
na gnijezdu tom stoje u živoj žeravi,
trudnu smrt želeći, da svoj duh odijeli
na plamu goreći, a neće da cvijeli,
vesel'je nego li na smrti uživa,15
umrijeti zač voli, ner dugo da je živa.
Veselo ter gori i rado umira,
kad joj trud domori, gdi tužbe razbira.
Rado se još praži na plamu taj ptica,
da ju smrt utaži svjetovnijeh uzica;20
zač ne mni ptica taj, kad zgorjet sva bude,
opeta na svijet saj vrnut se na trude.
Ložnicu od plama još sama pripravlja,
po sebi gdi sama opet se ponavlja.
Zač višnji moj bože, kad bude sva zgorit,25
ni tu ju ne može živi plam umorit,
ni sama smrt prijeka, kad bi luk spravila,
ne bi ju do vijeka pod zemlju stavila;
zač samu tuj pticu ti bože nadari,
za smrtnu strilicu da ništor ne mari.30
Nije ptica fenice u stranah istočnijeh,
ner li ti djevice, koja si vrhu svijeh,
u vječnom istoku ložila u meni
žeravu žestoku i taj plam ljuveni,
da tvoja prilika po daru po tvomu35
goji se do vijeka u srdačcu momu.
Zač si ti gospoja od vječne ljubavi,
za kom se svijes moja i moj duh zatravi,
za kojom vas manen prem svasma ostaju,
zač ovi živ plamen očito poznaju,40
da ga ti umnoži, o vječno sunačce,
i sama naloži u moje srdačce,
hip i čas da gori u vječnoj ljubavi,
dokli se rastvori i u prah se rastavi.
Vaj nu me trud mori, er želim gospoje45
u plamu da zgori srdačce sve moje,
a po tom da duh moj s tilom se razluči,
da pade u kril tvoj, da veće ne muči;
da veće ne trudi u plamu goreći,
ner tebe, ku žudi mnogo ljet dvoreći,50
uživa taj tamo, ako mi bit more,
pokli te ovamo uživat ne more.
Dvoreći mnogo ljet, gospoje noć i dan,
neka ja mogu rijet: dvorba mi nije zaman;
službu mi svu plati gospoja svijeh gospoj55
i čemer moj skrati i vječni nepokoj.
Vaze me za slugu ter moju priljutu
boljezan i tugu svu zabih minutu.
Truda me izbavi, ter sada mogu rijet
po svojoj ljubavi gdi pridoh na on svijet:60
prišal sam u on dvor u višnjoj državi,
gdi je rajski razgovor i gdi se bog slavi;
prišal sam u on kram, gdi mogu ja rijeti,
da je veći gori plam, ner nijedan na svijeti.
