Osman/9. pjevanje

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Osman
Писац: Иван Гундулић
PJEVANJE DEVETO


  Velika se, o Ljubavi,
vlas ognjenih tvojijeh strijela
u pogledu lijepom slavi
oka draga i vesela;

  ali vele veća i jača
u kraljevskom srcu biva
čâs ka strijele tve potlača
i sve sile pridobiva.

  Nije čudo cića toga
Sokolica svijetla i mila
cara Osmana ljubljenoga
da je slidit ostavila.

  Trudno mladoj bi podnijeti,
i smetena tim se reče,
za kim željno srce leti,
da i stupaj hro ne teče.

  Biješe nemir najžestočiji,
ki stravljena dikla oćuti,
dalek sunca drazijeh oči
tamnom noći zamrknuti.

  Ali, ohola i moguća,
iz krvave mrzi ju rati
s Turcima se pobjeguća
prid Poljacima ukazati.

  Tim otkada lanjsko lito
mlad kraljević razbi cara,
s drugami ona strelovito
preko leškijeh strana udara,

  leteć mnokrat sred potjera
sjemo tamo po prostoru
od Odera do Nepera
i s Nestera k Nijemskom moru.

  Čim bojnica tako izbrana
veće puta tijekom minu
plineć, paleć sa svijeh strana
svu poljačku kraljevinu,

  u slobodi smiona odviše
doć se usudi najposlije
u dubravu gustu više
grada od tvrde Varšovije.

  Biješe u svrsi kolovoza
jur počela jesen plodna,
kad zadaždje s groznijeh loza
rujna i zlatna pića ugodna.

  Pram osvanu dan čestiti,
koga vječna biće slava,
dan veseli od dobiti
kraljevića Vladislava,

  u ki bez broja i bez kraja
vojsku on razbi i zatjera
Istočnoga ljuta Zmaja
lansko ljeto kraj Nestera.

  K poljskom kralju na dan ovi
skupiše se sred Varšova
sve vojevode, svi knezovi
i staroste od gradova.

  Tere pokli tuj u mnogu
bogoljupstvu u sve glase
najprije hvalu višnjem Bogu
u prisvetoj crkvi daše,

  u razlike svak načine
sa svom se opet moći stavi
da spomena nad sve ine
srećnoga se dana slavi.

  Mlad kraljević i po izboru
š njim gospoda ina tada
podranili bijehu u zoru
lov loviti izvan grada.

  On razlike tireć zvijeri
hoće ukazat svim očito
kako s vojskom cara tjeri
u dan isti prednje lito.

  Pod bogatim odjećami
od crljena sja grimiza,
gdi se biser i drag kami
vrh pošvena zlata izniza;

  na pasu mu je mač zlaćeni,
vrh glave mu trepti perje,
a pod njime konj ognjeni
lakši, brži neg sjever je.

  Taki je vidjet bog sunčani
i u oružju i u obrazu,
kad zvijeri iskat i on podrani
po nebeskom svijetlom pasu.

  Brat Kazimir, toprv komu
lice zlatni mah celiva,
i on na konju ognjenomu
zlatno odjeven uza nj siva.

  U Istoku od mladosti
zora od slave još mu istječe,
a od hrabrenstva i od liposti
stere zrake nadaleče.

  Stjepan, mlađi brat, už njega
kaže istakmit djelim ime;
brži od plama, bjelji od snijega
igra urešen konj pod njime.

  Jezde i svitla bratja ina
kon slavnoga Vladislava,
i od oružja i od haljina
zamjerna je svijem naprava.

  Lijepi i mladi kraljevići
na njegovih zracih sjaju,
jakno sivi sokolići
kad se u sunce zagledaju.

  Vojevode, knezi i pani
prid njim redom jezde u dici,
odjeveni i oružani
plemenito svikolici.

  Plemenita družba ova
s dobitnikom turskijeh sila
na odlučena mjesta od lova
ovako se uputila;

  a varšovske lijepe i mlade
sve gospoje pune dike
izišle su vrh livade
pokraj bistre Visle rike.

  Tih se tančac među njimi
tuj zameće u ljuvezni,
u kom glasim medenimi
kliknuše ove slatke pjesni:

  „O čestiti, o hrabreni
kraljeviću Vladislave,
svak je veseo u spomeni
nedobitne tvoje slave!

  Ti, o sivi naš sokole,
u mlađahna tvoja ljeta
potlačio si Turke ohole
i dobio cara kleta.

  S tebe obranu svu primila
kraljevina je naša svudi;
s tebe opet se razgojila
u pokoju ki svak žudi.

  Svud težaku zemlja blaga
s tebe obilne vraća plode;
s tebe optječe mjesta draga
med iz dubja, mlijeko iz vode.

  S tebe veseo krotka stada
pod svirôku pastir pase;
s tebe putnik miran sada
grede pojuć u sve glase.

  Konj - koji se bijesan jaha
s napuhanijem nozdram prije:
rža, pjeni, oganj paha,
vihar vidjet bi svudije -

  blag i krotak zelen milu
na livadah sad uživa,
tere bojnu ljutu silu
na ljuvenoj promjeniva.

  Skladni puci, mirna sela,
travna polja, doba ugodna,
rojne pčele, stada cijela,
žitne njive, dubja plodna.

  Razvedren je svak u licu;
glasi ti ovo svi govore:
Veće lijepu vjerenicu
na ćaćkove vodi dvore!

  Kraljeviću, sve je spravno!
Ne skni veće pir veseli;
u unucijeh ime slavno
ponoviti naš kralj želi!

  Novim zracim čin' da optječu
ova naša mjesta i dalje,
i rađaju se i istječu
sunci od sunac, kralji od kraljâ.“

  Ušto na čâs dana blaga
tanac vode sej gospoje
i ovako se pjesan draga
Vladislavu slavnom poje,

  eto smiona Sokolica
iz dubrave guste izide
s dvanaes bojnijeh djevojčica
ke ju svudi slidom slide.

  Jak lavica usred gora
kad pritisne glad ju ljuti,
na sve strane uši otvora
oslušujuć kud se puti;

  ako iz dubrav gustijeh kada
pastirske ona dipli čuje,
sudeć da tu pasu stada,
veseli se i raduje,

  i misleći da brzo ima
na volju se nasititi,
k onoj strani put uzima,
leteć u tijek strjeloviti;

  zatočnica tako je ohola
na začinke slatke i mile
kim se bijehu posred kola
lijepe gospođe oglasile;

  vapije: „Evo plemenite
sreće, evo lijepa plijena!
Tec'te o drage me, tecite
na bogatstva neizrečena!

  Slijed' me svaka, svaka osveti
sebe, cara, tursku vjeru,
spomenujuć u pameti
lanjsku dobit i potjeru!“

  Dobro ovoga ne doreče
Mogorkinja dikla vrla,
a tište se i zateče
na brzomu konju hrla.

  Lete za njom, a ne teku,
i nje druge nagle i hitre,
i plijen željni da prije steku,
brzim konjim stižu vitre,

  ter u način poplavice,
ka s obilnijeh voda rijekom
plaho se oreć niz litice
sve što sreta nosi tijekom,

  jedna jednu sprijed desnicom
za snježane prsi hvata;
druga drugu nica licom
stere konju priko vrata;

  njeka za pram rudi od kosi
a za ruha njeka sviona,
za ruku onu ova nosi,
za pas zlatni ovu ona.

  Priko noćne tako tmine
sred divljači vuku prike
vukovi ovce u načine
nemilosne i razlike.

  Bojne dikle brže od strijele
tekuć poljem u pospjehu
s drazijem plijenom sve vesele
odmakle se dalek bijehu,

  kad gospođe ugrabljene,
budući se osvijestile,
svu u glase sjedinjene
tuže, ciče, plaču, cvile.

  Njeka ćaćka draga svoga,
njeka bratju milu a nika
uzdišući ljubljenoga
zove u pomoć vjerenika.

  Još slobode slatke cića
ne pristaju sa svom moći
vapit slavna kraljevića
da ih otet bude doći.

  Ali se od njih svijeh zamani
ciči, plače i tuguje,
u zaklonoj ako strani
nije nikoga da ih čuje.

  Grm ih spleten, dubje često
gustim gajom još opstrije,
pače kitnim hvojam mjesto
nebesom ih istim krije.

  Ukraj gaja gusta toli
dubrava se jedna otkriva:
brza ju rijeka grli doli,
a tih vjetric zgar celiva.

  Rudi jasen, brijes široki,
bor zeleni, joha bijela,
divja lijeska, drijen žestoki,
kitni javor, vita jela

  i česvina od sto vijeka
i hras davnji tuj se ustara,
ni im je nigda sila prijeka
naudit mogla od vjetara.

  Proz dubje ovo hrlo stado
od razlicijeh trka zvijeri,
a po granah leteć rado
jato od ptica sveđ žuberi.

  Bistra rijeka s veće trakâ
u dubravu gustu ulazi,
od sunčanijeh ka ju zraka
čestim kitjem čuva i pazi.

  Ali sve se vode staju
i jezero sred nje čine,
ljetne danke u kom traju
lijepe vile od planine.

  Družba istočnijeh zatočnica
slidi smiona i slobodna
gdi ju glasom od vjetrica
dubrava ova zove ugodna.

  S druga tijeka svaka trudna
znoj na svijetlom licu utira,
i od vrućine od poludna
jaše u dubje polak vira.

  Sokolica prihrabrena
prid njima se nagla puti
i u dubja ih skut zelena
klikne ovako počinuti:

  „Eto je pastir svratio stada
u podgorje na plandište;
svak pod dubjem sred livada
pri kladencih vjetric ište.

  Zato i mi, druge mile,
čim sunce odzgar pripeklo je,
hod'mo gdi sjen dubja dile
za trudima nać pokoje!

  Uživajmo slatke hlade
gdje nas zove draga sjenca,
a konji nam vrh livade
neka pasu kod kladenca.

  A ti, ki si toli svijetô
u junačtvu, Vladislave,
hodi otima' robje oteto:
čekamo te sred dubrave.

  Ne straši nas tva desnica!
Cijele vojske s tobom vodi:
s dvanaes samijeh djevojčica
ja te čekam u slobodi.

  Od prijekora i od sramote
po svijetu ti glas će otiti
ispod grada da ti se ote
cvijet gospojâ plemeniti,

  i da iz ruka dvanaes žena
ne mož opet ti ga steći,
ti ki u slavi od imena
letiš junak sad najveći.

  Ah, ne trpi da su vrijedne
na tvôj kući, u tvom mjesti
djevojčice mlade jedne
dan od tvojijeh slava smesti!

  Ali u tebi srca nije
na polje izit nam protiva -
da vlas ženska ne dobije
tko prije care pridobiva.

  Uto, druge moje izbrane,
ne bojte se od potjera.
Odsjedimo konje vrane,
počnimo kon jezera.“

  Dikla ohola i smiona
u ovi način vika i prijeti,
veseleć se da sama ona
s drugam svojijem cara osveti.

  Bojnice se sve poteže
i s robinjam s konjâ skaču;
svaka svoju nase veže,
sve ujedno one plaču.

  Mlađahnijem, da ne uteku,
žestocijem uvitima
pri oštrijeh duba hreku
snježana se put prižima.

  Ponosite i zlosrde
od Istoka vrle dikle
ovako se sprva tvrde
među sobom, pak su klikle:

  „Pokli sumnjit nije sada
da nas ovdi tko sastane,
o viteška družbo mlada,
stav'mo oružje teško s strane,

  ter po ovoj bistroj vodi,
čim sve praži sunčja zraka,
plovaj, plovaj u slobodi
igre mile tvoreć svaka!“

  Rasladiti trude od boja
ušto ovako mlade žele,
od ljuvenijeh perivoja
otkrivaju lijere bijele.

  Nije mjesta, strane nije
najmilije i najdraže,
ku zavidno ruho krije,
da se naga sad ne kaže.

  Sve bjeloće da prid oči
izberu se i sjedine:
drobni biser od Istoči,
jasno srebro, snijeg s planine,

  kon bjeloće mile i drage
bojnijeh diklic tamne ostaju,
ke u bistrih vodah nage
jakno zvijezde trepte i sjaju.

  Na zamjernu na jedinu
njih bjeloću svijetlu izbranu
bistri jezer ončas sinu,
živim ognjem voda planu;

  ozelenje kraj u travi,
trava u cvitju osta okoli,
bližnje dubje po dubravi
grane u vodu skloni doli.

  Sa svijem vodam odsvud rijeka
zaletje se u tijek hrli,
s travom, s cvijetjem, s dubjem neka
celiva ih ona i grli.

  Njeka je rudi pram vrh čela
u oblak zlatan pokupila,
njeka niz bio vrat rasplela
i vrh voda njim zdaždila.

  Nu kći kralja od Mogora
ljepša i svjetlja svih se ukaza:
njoj iz bijelijeh prsi zora,
sunce istječe iz obraza.

  Bjelja je vidjet ona vele
s drugam plovuć sred jezera
negli od mora vile bijele
i od spijevôca kufa pera.

  Čim nje vlažni pram od kosi
tiho prši s hlatka blaga,
iz zlata joj biser rosi
po cvjeticu lica draga.

  Ovaka se njegda objavi
i božica svijetla od lova
i po jezeru u dubravi
naga ovako s drugam plova.

  Ovaka se i ljuvena
lijepa mati ukazala,
iz snježanijeh kada pjena
sred morskijeh se rodi vala.

  Ali ohole dikle lijepe
čas ne mogu stat bez rati,
i u zabavah slacijeh hlepe
bojnice se ukazati.

  S jedne strane šes ustaju,
s druge opeta šes protiva:
sve se vodam oružaju;
zatjecat se svaka uživa.

  Jedna suproć drugoj plove,
jedna drugoj prijeti smeću;
sada one, sada ove
vodu uzimlju, biser meću.

  Čim bojnice lijepe i nage
čine ovake igre u vodi,
tere svaka varke drage
i hitrine iznahodi,

  eto od trublja i od vapajâ
zamnje okolo sva dubrava;
lovci ju kruže sa svijeh kraja
kraljevića Vladislava.

  Njeki u ruci harbu nosi,
kopje vito njeki ima;
s ognjenim su puškam mnozi,
mnozi s lucim napetima.

  Oni vode brze hrte,
lovne jastrebe ovi drže;
tražeć vižli svud se vrte,
psi ini laju, konji rže.

  Mlad kraljević biješe otprije
opkružio polja cijela;
soko mu se sivi vije
vrh svijetloga vedra čela.

  Ptica ohola sred visine
plemenita jata tjera,
a na vrste manje ine
mrzi trudit brza pera.

  Stiže tko se ne priklonja,
za priklonim letjet neće;
nu što udara, sve prid konja
Vladislavu slavnom meće,

  kô tim veleć: „Toli mnoge
nije ni jake sile od svita
koja ovako prid tve noge
pasti neće pridobita.“

  Razlicijeh stada zviri
odsvud skaču zatjerana;
od lovaca družba ih tiri
i u krug zbija sa svih strana.

  Bježi bez traga i bez puta
hitra kuna, zec pun straha,
vepar, kaplan, ris, košuta,
jeljen brzi, srna plaha.

  Lovcim dubrava uokolo
i oružjem sva se optječe;
krotko zvjerenje i oholo
zbjeno u jatu jednom teče.

  Nu kraljević, kô zamjeri
što dubrava krijaše ova,
viknu: „O družbo pust'te zvijeri!
srećnijega nam evo lova!“

  Sokolica svrće oči
otkud buka strašna ishodi,
i kô pozna što ju uzroči,
i kô vidje što se zgodi,

  vapije drugam: „Prešno svaka
na oružja, na obrane!
neprijateljska množ nas jaka
optekla je s svake strane.“

  I uto iz voda hrlo iskače,
i uzam ruha na se meće;
samom sabljom među mače
usrnuti spravna je veće.

  Vremena bo ni čas nije
da oklopjem prsi opaše,
da kacigom čelo skrije,
da na brza konja uzjaše.

  Nu nje druge brze toli
u izišastvu bit ne mogu
da ih vlas brža ne okoli
neprijateljskom u nalogu.

  Što da učinit mogu nage?
Pridobita je svaka sama,
ne od protivne sile i snage
nu od istoga svoga srama.

  Nijedna oružja ne popada
ni u drugo trati silâ
negli u odjeću jeda mlada
naga bi se zaštitila.

  Tako lovice u lovu se
uloviše pri lovini;
pače gusa usred guse
inih plijeneć plijen se čini.

  Tako i jato bijelo u vodi
od snježanijeh kufa plove
i igre nove iznahodi
pod žubere slatke i nove;

  nu ako upazi orla siva
gdi na nj leti iz visina,
sklapa krila, glavu skriva,
ne igra veće ni začina.

  Kraljević se blag odveće
s uhićenijem diklam kaže:
kô one inih, on njih neće
vezat, samo im stavlja straže.

  Sokolica nu viteška
ne gubi se, što sama osta:
u desnici sablja teška
za cijelu joj je vojsku dosta;

  pače drúge nje videći
da su u ropstvo veće upale,
skače gdi je skup najveći
neprijateljske od navale.

  Jakno tigre, zvijer srdita,
iz planinske kadno spile
lovac skupi i pohita
porode joj drage i mile,

  pune bijesa i čemera
u plahom se krši tijeku,
i zlotvora dočim tjera,
reži u ognju strašnu i prijeku;

  tako puna srčbe ognjene
i ohola bojnica je,
čim u plijenu zaplijenjene
oslobodit drúge haje.

  Među oružja, među konje
ne teče ona nego leti,
tere smrtne i pokonje
raspe lovcem vika i prijeti.

  Naprijed, nazad, zdesna, slijeva
grad udarâc smrtnijeh valja,
daž od leške krvi lijeva
topeć mjesta bližnja i dalja.

  Lomi, krši, tre, potlača,
bije, siječe, pleše i meće;
sto desnica i sto mača
da ima, mogla ne bi veće.

  Leha i Kraka ubi ujedno:
mačem prođe oba hrlo;
a nemilo i neredno
Vitoslavu prikla grlo.

  Priko pasa Đurđa udara
i rasijeca u dva dijela,
a odnese u Gašpara
vrh od glave vas do čela.

  Stuče Ostoji bôčom glavu
i moždani sve mu proli;
on vas streptje i u krvavu
blatu pade na tle doli.

  Još Biserko, dijete mlado
ružom lice komu zene
a veselo sjaju i rado
oči lijepe i ljuvene,

  u plahoći bez ozira
na bojnicu čim nasrće,
ispod sablje britka umira
ku ona plaho na nj obrće.

  Ali jedna zatočnica
što da more proć tisući,
budi zmija krilatica
i ognjeni zmaj gorući?

  Oko nje su sjedinili
Poljaci se svi u buci
i sto mača izvadili
suproć jednoj samoj ruci.

  Smiona dikla ne ima straha,
ali čijem ih bije i tuče,
iznenatke sred zamaha
viteška joj sablja puče.

  Ne ustavlja se, bôčom lupa
i u zlotvorskoj grezne krvi;
nu od leškoga svakčas skupa
odsvud mnoštvo veće vrvi.

  Tada u smrtnoj čim pogubi
kraljević ju slavni gleda,
prije neg život mlada izgubi
skače s konjem sam naprijeda;

  rastiskuje i uklanja
sve viteze svoje s strane
i da ju ničiji mač ne ranja,
njegovim joj čini obrane.

  Nije hrabrenom Vladislavu
vik u srcu svom podnijeti
lijepu bojnicu i gizdavu
da neredno vidi umrijeti;

  spomenuje nje jedina
i zamjerna bojna dila,
sred bogdanskih kad ravnina
u pomoć je caru bila.

  A i toliko ona je lijepa
i u rasrdžbi i u gnjivu,
da pogledom stijenje cijepa
i u ognju zgara živu.

  Ni kraljević vik bi uteći
od nje drazijeh oči mnogô,
da ne ustruča ozir veći
sad željenje svoje mnogo.

  Krepku on misô ima ovu,
da u nijedno viku doba
vitezu se Jezusovu
željet Turkînj ne podoba;

  a i ures drag sunčani
od sve lijepe vjerenice,
ki u srcu gleda i hrani,
ne da mu ino željet lice.

  Sokolica ali, veće
videć ino da ne more
i da iz one ima smeće
rasutje izit nje najgore,

  za nikako ne upasti
u poljačke živa ruke,
smiona grdi bez pripasti
ognje, mače, strile i luke.

  Pri slobodi smrt ne haje,
tiska i nazad lako uzmiče;
a i kraljević ne pristaje
vikat nitko da 'u ne tiče.

  Nu nije puta već naprida:
vojska je prid njom, za njom rika.
Što će? gdi će? Da se prida.
Vladislav joj slavni vika.

  Bojnica se netrpeća
sva plam živi na ovo stvara;
riječ joj izrit ne da smeća,
rukom samo odgovara.

  Ali se oprijet zaman sili;
na nju jednu svak se puti:
predat joj se trijebi ili
sasma ludo poginuti.

  Tim stegnuta s tih nezgoda
u rijeku se meće doli;
štraplje uzgori plaha voda,
kraj zamniva vas okoli.

  Na vrh ona iz dna iskače,
i na izmjenu ruke od lira
sve što može brže i jače
pruža dilje i prostira.

  Plove jakno laka riba,
i, gdi s druge strane pazi
da se od rijeke kraj prigiba,
slijedi i nadvor hrla izlazi.

  Kraljević se slavni čudi
nedobitno pazeć sminje
i slobodu mnogu sudi
od hrabrene Mogorkinje.

  Tim sred skupa svih junaka
sprva ju diči, hvali i slavi,
za podoban dar joj paka
uhićene druge otpravi.

  Bojne konje, svijetla oklopja
i ostalo sve što ote;
štite, strile, luke, kopja
šlje joj na čâs nje lipote,

  veleć: „Da znaš, mač sred moje
ki desnice vidje sjati,
jer se opasa za gospoje
slobodivat, ne hitati;

  zašto, zasveda turački
strah je i rasap naša sila,
kraljević je svud poljački
štiti i obrana lijepijeh vila.“

  Nu kô bojna dikla uza se
opet mile dikle vidi,
s tolikoga dara sva se
panji, gubi, smeta i stidi.

  U pameti misleć hodi
kô bi mogla zahvaliti;
nu načina ne nahodi,
tim ovako sta vapiti:

  „Kraljeviću glasa mnoga,
dobita sam ja, dobita,
ne od oružja nu od tvoga
blagodarstva plemenita.“

  Kô ovo reče, diže s vrata
lijep ogrljaj hitro zglobjen,
vas biserom oko zlata
i kamenjem drazijem pobjen.

  Slovima se on optječe
u kih pismo šti se odzgara:
„Svak odstupaj nadaleče!
mogorskoga kći sam cara.“

  Za uzdarje posla ovo
Vladislavu hrabrenomu,
veleć da ime svud njegovo
u srcu će nosit svomu,

  i da unaprijed nigda veće,
za harna se ukazati,
proć krstjanim ona neće
nigdje s drugam vojevati.

  Pak oružja na se stavi
i na uresna konja skoči,
tere s družbom put upravi
k carstvu očinu put Istoči.

  Nu k istočnim stranam svijeta
čim bojnica lijepa jaše,
crni ju hadum eto sreta,
Kazlaraga koga slaše.

  Sprva joj se on poklanja,
kako običaj turska prosi,
paka ukratko bez krsmanja
kaže glase ke joj nosi.

  Veli: „Od slavna cara Osmana
u Istok, gdje sad s vojskom ide,
o kraljice, ti si zvana
i ove druge ke te slide“.

  Sokolica na glas ovi,
ki s veseljem sliša mlada,
konja obrće na put novi,
puti se uprav Carigrada.

  Sred stravljena srca svoga
čas ne može mira imati
da joj cara ljubljenoga
prije se željnoj nagledati;

  koga ni dug put, ni brijeme,
ni ina nijedna stvar na svijeti
nije s prigodom razlicijeme
mogla izet joj iz pameti.