Nikolica Janković

Извор: Викизворник


Nikolica Janković

(Iz sbirke M. Š.)

Vino pije Janković Stojane,
U Kolarim na ćemerli kuli,
Viš njeg stoji ljuba Anđelia,
Ona roni suze niz obraze,
Na nju Stojan očim pogledaše:
„Ljubo moja što suze prolievaš?“
Al mu veli ljuba Anđelia:
„Jankoviću mili gospodare,
Ti se kažeš junak nad junacim,
Ti nehtiede u sedam godinah,
Dovest meni roba ja robinje,
Ja donieti glave odsiečene,
Zar nečuješ Nukića junaštva?“
Mučno bilo Janku od Kotarah,
Od talah je na noge skočio,
U zidu je škrinju otvorio,
I poteže divit i hartiu,
Siede Janko sitnu knjigu pisat,
Na Udbinu, na tursku krajinu,
Na Nukića turskog barjaktara:
„Čuj Nukiću sa Udbine biele,
Ja te zovem na mejdan junački,
Pod Kunaru na rosnu poljanu,
Ti povedi ljubu Ismianu,
Ja ću povest svoju Anđeliu.
Tko dobije nek vodi obedvie,
Nek robinja dvori gospojicu.“
Stojan sitnu knjigu nakitio,
I dade ju Mađaru soldatu,
I dade mu dvanaest mađariah.
Zafaljuje opran Mađarine,
„Fala tebi Janko od Kotarah,
Dušmani ti pod nogama bili,
Ko tvom dori klinci pod kopitom."
Zdravo momak na Udbinu dođe,
Ka Nukića okrečenoj kuli,
Nut Mađara dobre srieće biše,
On pod kulom zateće Nukića,
U samur se ćurak zagernuo,
40 Na bojali čibuk zapalio,
Siedi Nukić u zlatnoj skemlii.
Kada vidi momak knjigonoša,
On se klanja do zemljice cernc,
Pak Nukiću ruku poljubio,ž
Na kolienu knjigu ostavio,
Izmače se podviv stade ruke.
Nukić bielu knjigu prifatio,
Knjigu gleda, a na nju se smije.
A kad vidi ljuba Jankovića,
Da je Janko knjigu opremio,
I ona je knjigu nakitila,
I u knjigi rieči besiedila:
,,O Nukiću, turski barjaktare,
Slobodno mu na mejdan izajdi,
I ja ću ti biti u pomoći,
Ja ću Janku učinit nevieru,
Ukrast ću mu moći od pomoći,
Ti ćeš Janka lahko pogubiti,
Pak ću biti tvoja zaručnica."
Taku knjigu na Udbinu spremi.
Kad je vrieme od mejdana bilo,
Oprema se silen Jankoviću,
I sigura pritila dorata,
Sve oružje bojno prifatio.
Oh da vidiš ljube neviernice,
Jankoviću ruci poletila,
„Jankoviću mili gospodare,
Da ponesem svog Nikolu sina.“
Na nju Janko oči napopriči:
„Odmakni se vierna ljubo moja,
Neću nosit svog Nikole sina.
Ako meni suđen danak dođe,
Neka meni kolieno ostane.“
Janko tovna uzjaši dorala,
Za se metnu ljubu Anđeliu,
Iz avlie doru izturio,
Pa natiera kroz Kotar sokakom,
Iz Kotarah polju u širine,
I često se Janko obazire,
Sve na svoju ponositu kulu,
Pak se Janko s kulom halaljuje :
„Ostaj s Bogom moja kulo biela,
Što od vieka do bijelih kikah
Biah steko, sve m’ osta u tebi.“
Polje priđe, uđe u planine,
Pred njim jesu tri keršne planine,
Oštrovica i Ogorilica,
I visoka gora Pliševica,
Svaka derži tri debela sata.
Tri planine Janko prehodio,
Zdravo došo na rosnu poljanu,
U subotu u oči nedielje,
Tude merklu noćcu prenoćio,
Kada njemu viđen dan osvanu,
Janko tovna uzjaši dorata,
Pak u ruke težku topuzinu,
Na čarku je doru izgonio,
Na najvišem zoru doratovu,
Baca topuz nebu pod oblake,
U ruke ga dočekuje Janko,
Svog dorata umorio biše,
Sve ga bielom pienom občinio,
Odsiede ga kod čadora biela,
Uzbaci mu svilenu kajasu,
Sam se doro po mejdanu voda.
Pod čador je Janko ulazio,
Nasloni se ljubi na krioce,
Siede junak sanak boravili.
Kada vidi ljuba Anđelia,
Da joj zaspa Janko od Kotarah,
Ukrade mu moći od pomoći,
Jeka stade Kunare planine,
Al eto ti Nukić barjaktara,
Na đogatu konju ponositu,
I za njime ljuba Ismiana,
Pravo goni Jankovu čadoru,
Kad opazi ljuba Jankovića
Sa Udbine Nukić barjaktara,
Ona budi silna Jankovića:
„Ustan gori Janko gospodare,
Eto iđe Nukić barjaktare.“
Kad se Janko oda sna prenuo,
Al ga rusa glava zabolila,
Janko ljubi rieči govorio:
„Anđelio vieru ti zadajem,
Bog će dati, da će dobro biti;
Rusa me je glava zabolila,
Baš ko da sam ljubo izgubio
Iz perčina moći od pomoći.“
Njemu ljuba baca bacanie,
„Nebudali gospodare Janko,
U glavi su moći od pomoći.“
U tom stiže Nukić barjaktare,
Jankoviću božju pomoć viče,
A Janko mu zdravljem prifatio,
Pak Nukiću besiedio rieči:
„Sjaš’ đogata, da se odmorimo,
I rumenog vina napijemo.“
Serdito mu Turčin odgovara:
„Jankoviću cerni kaurine!
Nisam došo, da pijemo vino,
Jaš’ dorata, da mejdan dielimo!“
Kad mu Janko rieči razumio,
On se baci na tovna dorata,
I prifati kopje ubojicu,
Potieraše polju u širine,
Janko mu je rieči besiedio:
„Al ćeš biežat, al ću pobiegnuti?“
Al mu veli Nukić sa đogata:
„Jankoviću cerni Kaurine!
Tvoje zvanje, a moje biežanje.“
Pobieže mu Nukić na đogatu,
Od čadora do stiene studene.
Kad su bili na sried polja ravna,
Nuku Janko sa dorata viče:
„Čuj Turčine Nukić barjaktare,
Nemoj reći, da sam prevario,
Eto tebi moje kopje bojno!“
Svoje bojno kopje zažidao,
Svom doratu izmedju ušiuh,
A Turčinu u pleće junačko.
Kad je bojno kopje izpustio,
Nuh Turčina dobra binjedžie,
A đogata boljeg mejdandžie,
Đogat kleče na perva koliena,
Po njemu se Nukiću povija,
Bojno ga je kopje primetnulo,
Nit pogodi njega ni đogata.
Turčin vernu đogu za doratom,
Jankovića krupno dovikuje:
„Jankoviću cerni Kaurine!
Nemoj reći da sam prevario,
Eto tebi moje kopje bojno.“
Kad je bojno kopje izpustio,
Nuto Janka dobra binjedžie,
A dorata boljeg mejdandžie,
Doro kleče na perva koliena,
Po njemu se Janković povija,
Visoko ga kopje nadfatilo,
Nit pogodi njega ni dorata.
Potegoše perne buzdovane,
Buzdovanim pera oblomiše,
Sve komade u travu baciše,
Jedan drugom rane nezadaje.
Potegoše čelikli nadžake,
Miluju se i s desna i s lieva,
I nadžacim deržke izlomiše,
Sve komade u travu baciše,
Jedan drugom rane nezadaje.
Potegoše oštre dimiškie,
Zamahuje kako koi znade,
Al je Turčin Janku pritužio,
Jer ga glava rusa zabolila,
Svog se dore deržati nemore.
Kad je Janku muka dodijala,
Obazri se na pećinu stienu,
Dovikuje posestrimu vilu:
„Posestrimo moja biela vilo,
Nađi mi se danas u potriebi,
Danas sam ti glavu izgubio.“
Ljuto cvili posestrima vila:
„Jesam li ti govorila pobro,
Da se prođeš boja u nedielju,
Ja ti ništa pomoći nemogu,
Već prituži svom dobru doratu,
Da utečeš pria ka čadoru.
Bor ubio viernu ljubu tvoju,
Ona ti je krivdu učinila,
Ukrala ti moći od pomoći,
Da ti moreš moći osvojiti,
Turčina bi lahko pogubio.“
Kad te Janko rieči razumio,
On poteže iz čizme kandžiu,
Na kojoj je devet šibalicah,
Na svakoj je zerno od olova,
I doratu rieči govorio:
„Znaš li dore pervo dobro moje,
Kad je vojska pod Osiekom bila,
Jedna zobca četiri dukata,
Zob s’ osiekli bani, đenerali,
Ja je tebi odsijeko nisam,
I tad sam ti zobcu primicao.“
Udari ga pletenom kandžiom.
Bieži dorat polju u širinu,
Berž je dorat, sam ga jad ubio,
Nebi njega sustignule vile,
Kamo li bi Turčin na đogatu.
Ma Nukiću dobra srieća biše,
Janka rusa glava osvojila,
Svog dorata uztezat nemore,
Nosa Janka, kud je njemu drago.
Sustiže ga Turćin kod čadora,
I fati ga svojom britkom ćordom,
Janku rusu odsiječe glavu,
Tu pogibe Janko od Kotarah.
Razžali se i gori i travi,
Pak i vili u pećini stieni,
Svoga pobre prigorit nemore,
Ona kliknu ka Kolarim ravnim,
Jankovića okrečenoj kuli,
Odnese mu Nikolicu sina,
Čedo malo od godine danah,
Odnese ga u pećinu vila,
Hrani Niku dvanest godin danah,
Pak mu dobra doru nabavila,
Vila tovi doru u podrumu
Bielim mliekom i ječmom jarnikom.
Kad Nikoli ruku nagojila,
A dorata konja natovila,
Ona šalje svoje drugarice,
Da oblaze na glasu gradove,
Gdigod štogod ponajliepše nađu,
Da donesu Niki za odielo.
Pak je vila Niki besiedila:
„Moj Nikola radostna ti majka!
Znaš li sine čije si kolieno?
Ti s’ jedinjak Janka od Kotarah,
Dok je Janko u životu bio,
Nad njeg većeg nebiše junaka,
A ja sam mu Bogom posestrima,
Evo ima dvanaest godinah,
Kako ti je babo poginuo,
Pogubi ga Nukić barjaktare,
Eto doli na poljani ravnoj,
Ja sam oni inezhar uzdignula,
Izdade ga kučka mater tvoja,
Ukrala mu moći od pomoći,
I ona se vierom privierila,
I eno je za njim na Udbini.
Jesi l' sine za boja odrasto?
Je l’ mišica zapregla od snage?
Igra l’ serdce od osvete svete?
Smieš Turčinu na mejdan izići?
Eto doli na rosnu poljanu,
Gdi je mezhar tvoga babe dragog,
Gdino sam te boju priviežbala?“
Kad Nikola razabrao rieči,
Sve s’ u njemu sile pokupile,
A rodom je junačko kolieno,
Pak je toga jedva dočekao:
„Hoću Neno okajati babu.“
Kada vidi vila prigorkinja,
Ljubi Niku u čelo junačko,
„Aferim ti drago diete moje.“
Nanj odielo svietlo udarila,
Ko junaci nose na junačku,
Na bedru mu ćordu nabacila,
Na njoj jesu dva zlatna gajtana,
Vile stoje šest stotin dukatah,
Izvede mu doru od mejdana,
I na doru sedlo nabacila,
Sve je sedlo od suhoga zlata,
I iz sedla rešma izpletena,
I iz rešme na toku sindžiri,
295 Iz sindžirah latinski cekini.
Zauzda ga rešmaliom uzdom,
Priteže mu četiri kolana,
I peta je ibrišim tkanica,
I dade mu do dva venedika
U svietloj su sermi zavijeni,
I Nikoli vila besiedila:
„Moj Nikola radostna ti nana,
Kada sađeš na rosnu poljanu,
Svoga babe bielu mezharu,
Ti potegni puške venedike,
Pa doratu popusti dizgine.
Na najvišem zoru doratovu,
Ak ispaliŠ tri put venedike,
Ispališ jih, i opet napuniš,
Već si sine za boja dozrio,
Nevraćaj se k meni u pećinu,
Pravo zdravo goni ka Kotarim,
Tvoga babe okreeenoj kuli.“
Sve mu kaže kud će, i kako će.
Diete ludo a primaše mudro,
Vilu ljubi u bielu ruku,
Pak poverši doru vilenjaka.
Mila bratjo čuda velikoga,
Ko se nije kod njeg prigodio,
Konjske sile nije ni vidio,
Ni na konju biesnieg junaka.
Kuda Niko progoni dorata,
Jeka stoji gore i planine.
Kada sajde na rosnu poljanu,
Svoga Otca bielu mezharu,
On poteže puške iza pasa,
Na najvišem zoru doratovu
Sedamnest ih putah napunio,
A sedamnest pušak izbacio,
Polje priđe, uđe u planine,
Prida njim su tri keršne planine,
Oštrovica, i Ogorilica,
I visoka gora Pliševica,
Svaka derži po tri puna sahta,
Za tri sahta sve tri prihodio,
Zdravo sajde u polje kotarsko,
Polje prijde u Kotar uniđe.
Kad je bio na londžu zelenu,
Al' na londži trideset serdarah,
I dvadeset mladih kapetanah,
I pried njima Dzakula serdare,
Ima njemu stotinu godinah,
On se lati za bielu bradu:
„Braljo moja trideset serdarah,
U hiljadu i trista gradovah,
Jesam bratjo niekad ulazio,
Ja g’ onakog još ni čuo nisam.“
Pak pried njega starac izhodio,
Ufati mu plemića dorata,
I Nikoli rieči besidio:
„Odklen jesi momak na konjicu?
Odklen jesi od grada kojega?“
Al’ ga pita mali Nikolica:
„Koje kula Janka od Kotarah?“
Veli njemu Džakula serdare:
„Nebudali momak na doratu,
Što će tebi kula Jankovića?
Kad u kuli nigdi nikog nejma,
Vanda baka Jankovića majka,
Ona kuka kano kukavica,
A priverće kako lastavica,
Ciči, ječi kao izranjena,
Ima punih dvanaest godinah,
Kako joj je poginuo Janko,
Veće ajde mojoj kuli sine,
Deržat ću te tri pune godine,
Tri godine ko tri biela danka,
Jer te takog ja ni čuo nisam,
Kamo l' sam te očima vidio.“
Na njeg’ Niko oči naoblači,
„Kojc kula Janka od Kotarah ?“
Kad se starcu na ino nemože:
„Ajde sine kroz Kotar sokakom,
Redom broji po Kotaru kule,
Sedamdeset nabrojit ćeš kulah,
Kada najdeš kulu ponajvišu,.
A uza nju dva derva jablana,
Viša kula neg’ oba jablana,
Ono kula Janka od Kotarah.“
Kad Nikola razabra besiede,
Bakračliom doru dobavio,
Pak natira kroz Kotar sokakom.
Vilen dorat pod njim se pomami,
Iz kalderme stiene izvaljuje,
A izbija dime na sverdlove,
Zagoni ih nebu u oblake,
Bazerđani bieže u dućane,
Pritvoraju dervene čefenke,
Razbiže se malo i golemo.
Goni doru kroz Kotar sokakom,
Redom broji kule po Kotarim,
Sedamdeset kulah nabrojio,
Kada nađe kulu po najvišu,
Uza nju su dva derva jablana,
Kula viša od oba jablana,
Kad utira doru u pridvorje,
Ali siedi ostarila baka,
Stara baka Jankovića majka,
Kod binjeka ter suze proliva,
Na kamenu lokve načinila,
Nie šala ni dvanest nedieljah,
Kamol’ brate dvanaest godinah.
Kad Nikolu baka opazila,
Obe ruke k nebu upravila,
„Fala Bogu na daru njegovu,
Kad ugleda konja, i junaka,
Gdie utira u moju avliu,
U punieh dvanaest godinah,
Kako mi ’e poginuo Janko,
Ostade mu Niko diete malo,
U njeg biah sve rane zavila,
Pak i njega od godinu danah,
Ukrade mi prokleta vieštica,
Iz bešike u sried noći tavne.“
Na to joj se Niko nasmijaho,
Pak odsiede plemića dorata,
I otvori kamene podrume,
Gdi je Janko svog dorata vezo.
Al su pusti varakli podrumi,
Sve se sjahu kako ogledalo,
Pune jasle siena položene,
Izpod jasal’ voda navratjena.
Tu za halku priveza dorata,
Pak sc vrati na mermer avliu,
Uze svoju u naručak baku,
Iznese ju na svedenu kulu.
Kad uniđe kuli u odaju,
Sva je pusta varakli odaja,
Izviešane vezene šešane,
Izviešani bistri džehverdani,
Izviešane okovane ćorde,
Sve je u svietloj sermi zavijeno ;
I opazi sedefli tamburu,
Odmah za nju prionula ruka,
Siede momak u mehku dušeku,
Zamače se do malih pušakah,
Pa s tamburom u razgovor ujde,
Ja kako je kleta ugođena,
Sitno kuca, a tanko popieva:
„Vila gnizdo ptica lastavica,
U dvorima od Kotarah Janka,
Jedva jednog ptića podhranila,
Podpazi ga guja šarovita,
Ter se penje gnizdu prieko pantre,
Gnizdo obori, ptičić se izvali,
K njem dopade siva sokolica,
Izmače ga zmiji iz čeljusti
U kljunu ga diže u visine,
U gnizdo ga svoje premiestila,
I svojim ga kljunom odgojila,
Dok se ptičić s perjem zaodio,
Dok mu krila snagu zapasala,
Vila hrani u pećini Niku,
Hranila ga dvanaest godinah,
Dok mu desnu ruku nagojila,
A dorata konja natovila,
Priekomorsko sabrala odielo,
Pak ga spremi ka ravnim Kotarim,
Ka babinoj opuštjenoj kuli,
Da on svoju razgovori baku.“
Kad mu baka razumila rieči,
Nestade joj glasa i avaza,
Od radosti zanimila biše,
A kad je se malo osviestila,
Obiesi se Niki oko vrata :
„Ah! moj Niko radostna ti baka.“
Tude bio tri puna mieseca,
I dovede trideset majstorah,
Pak ponavlja opuštenu kulu,
Sve se čude kotarska gospoda,
Tko popravlja kulu Jankovića.
Kad je kulu iznova umio,
Od talah je na noge skočio,
A u zidu kovčeg otvorio,
Izvadio divit, i hartiu,
Nikolica bielu knjigu piše,
Na Nukića turskog barjaktara:
„Čuj Nukiću sa Udbine biele,
Koi si mi otca pogubio,
Moju Nanu odveo za ljubu,
Izadji mi na mejdan junački,
Pod Kunaru na rosnu poljanu,
Moga babe bielu mezharu,
I povedi ljubu Umianu,
Tako si mi mater poturčio,
Ja ću povest staru baku svoju.“
Taku knjigu na Udbinu spremi,
Odnese je momak knjigonoša,
Pravo zdravo na Udbinu siđe.
Kad Nukića kuli dohodio,
Knjigonoša dobre srieće biše,
Jer Nukiću na kuli biaše,
Nukić pije cerveniku viuo,
K njem upade momak kujigonoša,
Njemu se je momak poklonio,
I desnicu poljubio ruku,
Na kolienu knjigu ostavio,
Pak s’ izmače podviv stade ruke,
Knjigu gleda Nukić barjaktare,
Gleda knjigu a na nju se smije,
A motri ga ljuba Umiana,
Nevirnica Nikolina nana,
Nukiću je poletila ruci:
„Kakva knjiga ter se na nju smiješ?“
A Aga joj po istini kaže,
„Ovo knjiga tvog Nikole sina,
Mene zove na mejdan junački."
Kad mu ljuba razumila rieči,
Opet mu je poletila ruci:
„Ej Nukiću njezin gospodare,
Piši knjigu mom Nikoli sinu,
Moj je Niko roda gospodskoga,
Od starinah junačko kolieno.
Zovi njega na našu Udbinu,
Pak mi bielu ti načini kulu,
Pokraj sebe kano i u sebe,
I podaj mu Begu jedinicu,
Kakve cure u Turćii nejma.“
Toga Nukić jedva dočekao!
I taku mu knjigu nakitio:
„Čuj Nikola štene materino
Eto tebi biela knjiga moja,
Sađi meni na Udbinu sine,
Bielu ću ti načiniti kulu,
Pokraj sebe kano i u sebe,
I dat ću ti skelu na Dunavu,
Koja baca za godinu danah,
Trista kesa sve gotova mala.
Ćojluk selo kraj vode Dunava,
U njem ima trista dimah kmetah,
I u njima ograđena kula,
Moja knla od devet tavanah;
Pod njom ima za trista guvanah,
Eh tako mi dina i amana,
Sve ću tebi pokloniti sine,
I daću ti Begu jedinicu.“
Taku knjigu ka Kotaru spremi.
Kad Nikoli sitna knjiga dođe,
Knjigu gleda, a jedom se puni,
Pak od jeda na noge skočio:
„Hej kopile Nukić barjaktare,
Za me li ’e tvoja Bega kćerca?
Na blago me privariti nećeš,
Jer imadem dosta blaga pusta,
Koje mi e babo ostavio,
Da ga zobljem, pozobat nemogu,
Već povedi ljubu Umianu,
Ja ću povest svoju staru baku,
I povedi jedinicu Begu,
Pod Kunaru na rosnu poljanu,
Onde ćemo ugovore tverdit.“
Kad Nukiću biela knjiga dođe,
On dozivlje Begu jedinicu:
„Opremaj se draga kćeri moja,
Na s’ obuci barjamske haljine,
Nebismo li vlašče prievarili.“
Kad to čula glavita dievojka,
Na s’ udrila đuzel đeisiu,
Pripela je tri keršna đerdana,
Jedan joj je od kerzli merdžana,
A drugi je od sitna bisera,
A treći je od žutih dukatah,
Koji biše od kerzli merdžana,
Pripela je po bijelu vratu,
Vrat joj biju cerveni merdžani,
Pak s’ udrilo jedan po drugomu,
Kao kervca po bielu sniegu.
Koi đerdan od sitna bisera,
Kuca curu po bielim dojkam.
Koi biše od žutih dukatah,
Smiera curu po vitkomu pasu.
Na nogam joj gaće od sandalja,
Morskim ih je postavila zecom,
Da dievojci nenagerdi tiela,
Na svitnjaku trista mariašah,
Sto srebrenih, dvista pozlatjenih,
Gaće breče, mariaši zveče.
Prikrila se stambolskom čatiom,
Tri joj roglja pala na zemljicu,
580 A četvertim lice zamotala,
Što joj čuva lice od sunašca.
Kad se liepo bili opremili,
Odjašiše na rosnu poljanu,
Na poljani čador popinjali.
Oprema se mali Nikolica,
Seb’ i doru sa svietlim odielom,
Sve što mu je vila nabavila.
Iz podruma izvede dorata,
Privede ga babinu binjeku,
U sedlo se baci od biljura,
Za se verže svoju staru baku.
Biesan dorat povilenio je,
On negleda vratah od avlie,
Već pridvorju na poprieko skače.
Niko baki besiedio rieči:
„Derž’ se bako, ako ti je drago.“
Iz avlie doru izturio,
Pak natiera kroz Kotar sokakom,
Kraju bieži staro i nejako,
Ulice se pred njim raztriebiše,
Kroz prozore pomiljaju glave,
Svakom oči na njeg uticahu,
„Ajde Niko u sto dobrih časah,
Nekasni nam s robjem iz Turćie."
Kad iztiera u polje široko,
Zatekoše tri keršne planine,
Za tri sata sve tri prihodio,
Sahodio na rosnu poljanu,
I turski je čador opazio,
K njemu Niko na dorinu praši.
Kad ga Nukić uočio biše,
Od zemljc je na noge skočio,
Pak se plenu rukom po kolienu:
„Ajme ljubo ako Boga znadcš,
Vid Nikole kuja ga rodila,
U četerest carevih vezirah,
Odiela mu i oprave nejma,
Gdi l' onakog nabavi dorata?
Tko m’ onake pokroji haljine,
Eh tako mi dina i amana,
Hoće proždert mene i đogata.“
Kad s’ čadoru blizu prikučio,
Pram njime je majka izhodila,
Na sina se grohtom nasmijala,
„Gdi si sine, radosna ti mama?“
Na nju diete oči naoblači:
„Odtle bulo, nosi tebe vrazi,
Dobar mi se dorat razserdio,
Britka mi se ćorda razklapala,
Biesan će te dorat očepiti,
Razklapana obriezati ćorda.“
Munja Niki bije iz očiuh,
Kad mu majka čehru podpazila,
Saviv skute pod čador pobieže.
Kad dotiera Nukića čadoru,
Al to Nuko rujno pije vino,
Služi mu ga jedinica Bega,
Zlatnom čašom i bijelom rukom.
Nikola mu božju pomoć viče,
Pram njim Nukić na noge skočio:
„Da si zdravo junačko kolieno,
Sjaš’ dorata, da se napijemo.“
Al mu veli mali Nikolica:
„Nisam došo rujna piti vina,
Jaš’ đogata, da mejdan dielimo.“
Odgovara Nukić barjaktare:
„Nikolica junačko kolieno,
Je li sine viera na tamamu?
Doveo sam jedinicu Begu,
Izvedi je, da joj vidim lice.“
Diže Nukić tenef od čadora,
Kada banu glavita dievojka,
Sinu lice kako žarko sunce,
Kad ju spazi mali Nikolica,
On podviknu ko da jelen riknu,
Sve s gorice liest poletio,
„Jaš’ Nukiću, kurvino kopile,
Jaš’ đogata babinu mezharu,
Ako tebi opet srieća puhne,
Vodi s nanom i staricu baku,
A kako mi desna ruka kaže,
Ti ćeš čuvat babina mezhara."
Kad s’ Nukiću na ino nemože,
On se baci na tovna đogata,
Iztieraše polju na širinu,
Podviknu ga Niko sa dorata:
„O Turčine sa Udbine biele,
Al ćeš biežat, al ćeš potierati?“
Odgovara Nukić barjaktare:
„Il mi biežat, il ću potierati,
Nikad ću ti kuće neviditi.“
Pobieže mu Nikolica mali,
Na doratu konju vilenomu,
Vila gleda iz pećine stiene,
Doka Nukić do sried polja ravna,
A Nikola ka stieni pećini,
Nemože ga ni okom vidieti,
A kamo li za njim kopjem bacit.
Za njim Niko obernu dorata,
A podviknu tanko glasovito:
„Biež Nukiću, kurvino kopile,
Da irnadeš sokolova krila,
Nebi t’ perje odnijelo mesa,
Nit ćeš danas izbaviti giavu.“
Sustiže ga na polju širokom,
Na najvišem zoru doratovu,
Sve priskače Nuku i đogata,
Dotiera ga uprav do čadora,
I britkom ga ćordoin dofatio,
690 Po perčinu i po deverčinu,
Do bojnog ga sedla razstavio,
Od jednoga načini dvojicu,
I pod njime đoge zakučio,
Sve od kuka do stražnjega šljuka
695 Nikolina razciepila ćorda.
Milo bilo i gori i travi,
I Jankovim u grobu kostima,
Za sve vili u pećini stieni,
Pak ga viknu iz pećine vila:
„Ha moj Niko, radosna ti nana,
Uteče ti bula Umiana,
I odvede babina dorata.“
Kad Nikola očim opazio,
Umiana mlogo odmaknula,
Niko dori popusti kajasu,
Za bulom se hitro nastavio,
U Kunari bulu dostignuo,
Biše Niko serdca milostiva,
Hotiaše oprostiti majci,
Na njeg vila oči izopači:
„Ako buli sad oprosliš Niko,
Haram tebi, što sarn te hranila,
Tko će moga osvetiti pobru?
Ja od tebe već otresam ruke,
Ona tvoju usijat će glavu,
Već svedi ju babinu mezharu,
Pak joj vadi oba oka vrana,
I obe joj ti prelomi ruke,
Prorieži joj obe biele dojke,
Kroz dojke ćeš prometnuti ruke.“
Kad se Niki na ino nemože,
Sve učini, što naredi vila,
„Čuvaj bulo Kunare planine,
I mog babe bijela mezhara,
Brez promiene doklen je krajine."
Povrati se ka bielu čadoru,
Pod čadorom plieno pokupio.
Dok Nikola šićar sabiraše,
Siedi Bega, te se podnimila,
Cura žali svoga Nuke babe,
Iz očiuh vedar biser truni,
Oterguje niz rumeno lice,
Zasipa se Begi u krioce,
Pa i suze curu nakitile,
Niko sprema, ni biele ni cerne,
Strielja njega s oba oka vrana,
Kada ga je dobro promotrila,
U njeg joj se oči zanijele,
Za očima serdce poletilo,
Pak je berzo babu prigoriela,
A na maću i bila je žedna,
Tu se Niko hitro opremio,
Za se metnu jedinicu Begu,
Tri je puta opasao pasom,
I od sablje zlatjenim gajtanom,
Nabaci joj ruse pletenice
Nabaci ih sebi oko vrata,
Sve Nikola pletenice grize,
Pak nabaci svoju milu baku,
Na pritila babina dorata,
Hode soko ka Kotarim ravnim,
I odnese glavitu dievojku,
Dovede je ka Ružici cerkvi,
I ondie je kerstom prekerstio,
I liepo joj ime postavio,
Liepo ime Dilber-Anđelia,
Š njom junačko izrodi kolieno,
Pokojna im obadvoma duša,
Liepo li je babu osvetio.

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



Референце[уреди]

Извор[уреди]

Bosanski prijatelj, saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Urednik: I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak I, Troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1850., str. 93-.