Divojka je junaku prsten povraćala.
Kada ga j' vraćala, onda se j' plakala:
„Ovo ti j’, junače, prsten dijamanta,
Moj te rod neljubi, ni otac ni majka,
Nemoj me, junače, na glas raznositi, 5
Zač san ti ja mlada u sačen nesrićna,
Najveć u ljubavi.
Ja bašelak sijen, pelinak mi niče.
O pelin pelinče, gorko cviće moje!
Kad me budu mladu do groblja nosili, 10
Moji te se svati s tobun nakititi."
Narodne pripovietke i pjesme iz hrvatskoga primorja, pribilježio in čakavštinom Fran Mikuličić, u Kraljevici, Slovi primorske tiskare, a troškom piščevim, 1876., str. 163.
