Nemoj, lijepa Rakle moja,
u mlados se toli uzdati,
brijeme hara prem svakoja,
svaku ljepos brijeme krati.
Nemoj cijenit da uvike
mlađahna ćeš toli biti
i da rajske tvoje dike
neć s godištim izgubiti.
Nu pogledaj lijepu rusu
kako drago dzorom zene,
nu je gledaj na istom busu
gdi k večeru sva povene.
Svijetla dzora i danica
tvoga dana sveđ bit neće,
i dva sunca draga lica
u zapadu smrknut se će.
Doće, doće, vjeruj, zima
tvom veselom primaljetju,
promijeniti ka vlas ima
da je u ledu što bi u cvijetju.
Staros teška skoro doće,
kôj se oprijet moći nije,
kada brati nije voće
od mladosti najmilije.
Zato, draga mâ gospoje,
mlađahni smo dočim oba,
na radosti, na pokoje
u vesela naša doba!
