Pridrazi narodi, najliše, puče moj,
tko ovdi prohodi, ustavi stupaj svoj,
ter biraj bio kami, gdi leži stvorac taj,
ki je nebo zvjezdami osnoval i svijet saj,
a goruštom ljubavi ter na tli pride zgor,
da od raspa izbavi čovjeka, božiji stvor,
a sin je Davidov, ki se da na svijeti
u rukah od Židov trudnu smrt podnijeti,
sam prijeku smrt obra, neka nam da steći
anđelska sva dobra, ka nije moć izreći,
ter raspet izdaše na križu viseći,
za grijehe za naše velmi se boleći,
ter krvi pridrage raspet ne zabrani,
sve od svijeta rusage da od raspa sahrani,
blaženo ter tijelo kad s križa snimiše,
u čisto i bijelo platno ga poviše,
u kom ga spremiše pod taj bijeli mramor,
da nad njim uzdiše živući svaki stvor.
Tijem ovdi svak teci grozeći u suze,
skrušeno ter reci: zdrav, slatki Jezuse,
na zemlji, na nebi sva hvala i slava
samomu se tebi dostojno sazdava,
er milos taj tvoja kad, vajmeh, izdaše,
tuj se leć dostoja za zlobe za naše,
ter mrtav gdi takoj u taj se grob stavi
vas narod i puk svoj sužanstva izbavi.
Tijem se svak poteži, opet vam govoru,
spasitelj gdi leži u tomu mramoru,
ter taj bijeli kami, koji ga priklopi,
groznijemi suzami skrušeno pokropi,
s vapajem u suze ter prostri plačan glas:
prislatki Jezuse, smiluj se vrhu nas
tom tvojom blagosti, ter, stvorče prislavni,
zlobe nas oprosti i duše sahrani!
