Fran se i Lijana v kamari zgovara:
„Da bimo mi prošli do Levanta grada!
Pojdi ti, Lijana, majku svetovati,
A ja ću tim toga[1] barčicu armati."
Barčica armana, srebrom okovana. 5
„Oj lipa Lijana, što ti rekla majka?"
„„Meni rekla majka: Bog vam ne daj puta,
Bog Vam ne daj puta, ni vetra, ni vala!“"
Kad su ono prišli po sridi konala,
Zapuhnula bura, bura trmuntana, 10
Pogubi se Frane i lipa Lijana.
Kad su šli ribari ribice loviti,
Misleli su oni, da je vela riba:
Ulovili Frana i lepu Lijanu.
Frane biše modar kano modra karta, 15
A lipa Lijana još malo duhata.
Pisali su listi njihovim majčicam:
Franova majčica gorko se plakala,
A lipe Lijane mrtva je padala.
Njihove majčice njim su otpisale: 20
„Frana pokopajte pokraj bile cesti,
A lipu Lijanu pod travu zelenu.
Na Franu sadite drobnu mažuranu,
Na lipu Lijanu galafur[2] crljeni,
Na Franu gorite sviću od soldlna, 25
Na lipoj Lijani duplir od cekina.
Kad budu soldati onud pasivali,
Svaki će otkinut kitu mažuranu,
Pak mi oće reći: Bog mi te pomiluj!
Kad budu divojke po vodu hodile, 30
Svaka će otkinut kalafur crljeni,
Pak mi oće reći: Bog mi te pomiluj!
Bog mi te pomiluj, oj lipa Lijana!"
Istarske narodne pjesme, izdala "Istarska književna zadruga", [Opatija], 1924., str. 116.
Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih, preštampane iz "Naše sloge", Tiskarnica sinovah K. Amati u Trstu 1879., str. 22-23.
