Mačus i Čavalica

Извор: Викизворник
Пређи на навигацију Пређи на претрагу
MAČUS I ČAVALICA
Писац: Влахо Сквадровић


Duža varijanta[уреди]

Cornice.png


MAČUS I ČAVALICA

Molim ti se, višnja slavo,
u ove pjesni pomozi me
i ti, mjesto mê gizdavo,
u tve kraje pripusti me,
da ja mogu pri mrkjenti 5
dijelak slave tve izrijeti.

A vi, morsike slavne vile,
vašijem glasom cjeć milosti
pomozite, drage i mile,
spjevat ovdi mêj slabosti, 10
jeda more u sve tišine
sa mnom ovdi pripočine.

I vi, morske sve ptičice,
dođ'te pjevat ova mora,
gdje igraju i ribice 15
oko slavna, bistra dvora.
Neka s vami u pokoju
ja izrečem mis'o moju.

Čini, Višnji, ove sprave
da utješu mene tužna, 20
da se misli zaborave
od mojega puta kužna,
da se tuge i boljezni
ovdi obrate sad u pjesni.

Ovo je mjesto mê rođeno, 25
ke je mene zadojilo,
milo, drago i ljuveno,
sada k sebi priljubilo.
Jeda njemu ove sprave
vazda budu pjevat slave. 30

Od starina otok ovi
nosi ime svê vlaštito,
ime kega slava slovi
i slovit će vjekovito.
Tko mu prvo ime stavi 35
hotje uzvisit njega u slavi.

Grci stari, ki vladaše
ova mjesta i dubrave,
Kalamota otok zvaše,
da ga uvijeke tijem slave. 40
»Blago obilno i blaženo« —
to je ime tomačeno.

A mjestu je to prilično
er je zdravlje od života,
u komu je sveđ obično 45
počivati sva dobrota;
da su srčne sve mladosti
do njih stare prem starosti.

Dubrovniku on pod krili
nedaleče njega stoji, 50
gdje se priječi morskoj sili,
da plav svaka njkn pokoji.
On ih brani od pučine
pod njim nitko da ne izgine.

U ovom mjestu tko stanuje, 55
zemlje kopa, mora brodi.
Svak o svome napreduje,
čijem život svoj provodi,
da su trudi veoma njimi
sveđ obični, ljeti i zimi. 60

Među njimi iste časti,
svê poštenje vjerno plode.
Svak se čuva ne upasti
u sramotne djela zgode.
Tko je pošten, častan, vrijedan, 65
tî je prve krvi gledan.

Biti vjemi svi se diče,
ni se psuje, ni se kara,
ni u tuđe da tko tiče,
ni tko krade, ni tko vara. 70
Svak se o svomu časno bavi,
u veselju i ljubavi.

Kako bratja svi se ljube
u mirnosti, da nije svađe.
Nije čuti riječi grube, 75
da se vara, da se krade.
Zloba, nemar tuj ne muti,
ni jed sije jezik ljuti.

U mirisu capti njimi
sveđ veselo primalijetje 80
rastvorajuć ljeti i zimi
vrsti svakoj milo cvijetje,
što djevojke nižu i kite
svilom vezu u njih svite.

Sve njih svite navezene 85
kada na se one stave,
tu se vide razređene
sve ljepote, dike i slave,
gdje je cvijetjem urodilo
svako voće drago i milo. 90

Kad godijera ista pčela,
kad nablizu njih proleti,
ustavi se tuj vesela
kako da je usred ljeti,
cijeneć naći brašno meda, 95
ali rados zaman gleda.

Oči samo što nasiti,
tijem se luda obveseli,
er ne može ugoditi
u drugomu kako želi. 100
Tuđe ona tu ne hara,
nego sama sebe vara.

Jesu hladne, bistre vode,
i njih vrela okon rive
ispod gore ke ishode 105
i u more teku žive,
jesu puči zadužbina
izdubeni od starina.

Pomorani tuj dohode
kada vode ne imaju, 110
čijem paka more brode
što je potrebno uzimaju.
Cijeća take obilnosti
hvale božje sve milosti.

Pri ovem mjestu oni imaju 115
mnoga templa svete vjere,
Višnjem slave gdje davaju
i krštenje, koje pere,
čijem se duše zapisuju
kê se grijeha otkupljuju. 120

Jesu kuće i ograde
i njihovi perivoji
gdje razliko voće sade,
ljepotama sve se goji.
Svaku zelen ljeti i zimi 125
tuj nahode među njimi.

Od starina jes spomena
na otoku na ovomu
znamenita dva imena,
a na mjestu svako svomu. 130
Jedno je Mačuš, rijetko selo,
ukraj vale lijevo čelo.

Drugo je za njim ljuta gora,
ka se zove Čavalica.
Među njima nakraj mora 135
neduboka jes spilica.
Ova imena njih ishode
od spomene koju vode.

Bivši Mačuš dijete malo
kuće časne i poštene, 140
samo u majke svê ostalo,
cvijet ljepote koji zene.
Milo dijete er bijaše
svak mu dobra hotijaše.

Drugo bješe Čavalica, 145
od istoga doba ljeta,
mila i lijepa djevojčica,
u nje licu trator cvjeta.
Ljepota je nje jak zora
ka ishodi iza gora. 150

Ova mlada dva djeteta,
mila, draga i ljuvena,
u njihova prva ljeta
stavno srcem sadružena,
kako jedna majka mila 155
da je oba porodila.

Zajedno vazda, u veselju
kada idu cvijetje brati,
kad li paka na njih želju
vijence vijuć začinati; 160
u jednoj niti sadružene
dvije su ruse to ljuvene.

Majke njima u milosti
dijele užine i davaju,
njima znanja i kreposti, 165
dobra djela što ne znaju;
da ne pođu njih godišta
bez kreposti sva u ništa.

Oni plode dva srdačca
jedne volje zavezana, 170
u vedrini od suinačca
nijedne magle nepoznana;
capti njima posred lica
rumen trator i ružica.

Idu šetat kraj bistrine 175
okon rive slana mora,
gdje im ribe igrat čine
i gdje skaču izvan dvora.
Okon brâka gdje se pasu
kako stado krajem da su. 180

Tuj su gledat ovratice
gdje šetaju zlatokrune,
i cipoli i sopice,
kad se za njim zubac sune.
Tuj su šedbe, tuj su rati 185
kraj bistrine njih gledati.

Nu sve ribe pak ishode,
vrhu vode igre čine
kako tance da izvode
slanu u moru vrh bistrine, 190
pak se šetat idu hladom
ko dobitak svojijem stadom

Još dječica gledat idu
lov od riba gdje dovode,
izdaleka kad izidu 195
njih ribari, ki dohode
noseć vrste sve razlike
ribe male i velike.

Tuj su trilje i škrpine,
tuj zubaci i jastozi, 200
srci, gruji i murine.
Jesu paka tko donosi
i srdjele i vrnute,
lađe pune i nasute.

Školjke nosi i kamenice 205
drobni biser koje plode,
i rumane još granice
od koralja ke nahode,
što oni vade iz dubina
sinja mora sred pučina. 210

To je bogatstvo mora i dike
čijem se hvali ono i slavi,
i onaravi dar razlike
kih stvoritelj u njem stavi,
da se ljudi služe i tijeme 215
njega hvale nada svijeme.

Sve dječica uživaju,
a ribarom, ako prose,
svega dare oni imaju
pak veselo doma nose. 220
Jedan drugom među njima
srcem dava sve što ima.

Ali ljubav, ka kraljuje
slijepom moći i očima,
žudeć slobod da tuguje, 225
ište kô bi među njima
plam ljuveni utrunila
da ih smete svoja sila.

Uzela bi da se smute
mlada djeca oprljeni 230
u srdačcu da oćute
ku moć ima plam ljuveni.
A srdačca njih mladosti
ne zna kô bi mogla obosti.

Mlada djeca ka ne znadu 235
neg djetinski uživati,
iz doma se često kradu
za moć rivom poć šetati
noseć tanke njih trštice
za ulovit ke ribice. 240

Taokijem prami kada vežu
jednu malu udičicu,
tijem privare i potežu
sad glavoča, sad ljuštricu,
sada pjerku i kančića, 245
sada mjerlu, lambračića.

Njihova je već zabava
na ribice postavljena.
To je veselje, to je slava
kad je riba uhićana! 250
Tko bi reko da ih mata
tijeme ljubav na svâ vrata.

Jedno jutro čim naticat
ište Mačuš na udicu,
nariklice ide hitat 255
tijeme nađe i račicu
podbi rukom i usti bliže
prinije raka da zagrize.

A rak ki se kliještim brani
njega uhiti za usnicu, 260
ter ga kliještom svojijem rani.
Poče zvati Čavalicu.
Plakat grozno Mačuš uze,
niz lice mu tekuć suze.

Vika: »Čave, pomozi me. 265
Trči, brače, brže k meni,
ljuta raka slobodi me,
od bolesti umrijeh, scijeni.« 
Tijem se trese vas od straha,
ječi, vika, rukom maha. 270

Brza Čave tijem doteče
da pomože druga mila.
Razdrije raka svega u peče,
tijem je njega slobodila.
»Sad ti boles veće prista, 275
reče, brače, nije ti ništa«.

Paka njega grlit uze
da ga može utješiti.
Otiruć mu s lica suze
uzela bi celivati 280
u svojem licu drago i milo
veće blijedo rumenilo.

Gleda njemu na usnicu
gdje ga je račić ukliještio,
i videći gdi je ranicu 285
njemu kliještom učinio,
tu se Čave srcem sunu
žaleć slatko tu celunu.

Reče: »Celov ovi bit će
lijek i zdravje tve bolesti, 290
tebe, brače, ozdravit će
i tve tuge sve razvesti.
I ovo t' draga tvoja veli.
Ti se veće obveseli.«

Ne bi celov nego strijela 295
ka Mačuša gore rani
er je srce njemu smela
da već ne zna gdje su stani.
Čuje srce gdje mu gori,
tijem zanijemi, ne govori. 300

Sada leti plam k obrazu,
sada blijedi, čezne, vene,
sada studen kô pri mrazu,
sad veseljem opet zene.
Kad pogleda Čavalicu, 305
tad se trese, blijedi u licu.

Čave njega razgovara,
tješi milo i zabavlja.
Sad ga zove, sad ga vara
sad tršticom ribat spravlja. 310
Ište moći kojijem miti
svoga draga uitješiti.

Ni pri moru ni na domu
u Mačušu nije veselja.
U srcu ga sveđer svomu 315
blizu drage vodi želja.
A ona njega cvijetje brati
vodi često i začinati.

Sad mu milo pripovijeda,
iz ručice sad ga pita, 320
sade uza nj ona sjeda
i obećava dati mita.
Jeda čijem razveseli
mila druga, veoma želi.

A ne znade da celovi 325
kijema ozdravit njega sluti
bili mu su srcu otrovi
kojijem ga ljubav smuti.
Tijeme veće pokriveno
ćuti srce svê ranjeno. 330

Kad pogleda Čavalicu,
na što njega želja vodi,
tad problijedi u svom licu,
tad umukne, oči svodi.
Ne zna bijedan sam u sebi 335
što je njemu u potrebi.

Hoće-neće štogod rijeti,
nu se njemu tresu usti
cijeća časti ka mu prijeti,
zato neće da se izusti. 340
Tijem se muklo svud poteže
gdje mu straha usti veže.

Ali Čave i ona ćuti
kad pogleda tužna njega
gdje se u licu sveđer muti. 345
I ona pati cijeća tega,
er nemarna kad ga gleda
u nemiru i ona preda.

Tijem odluči rijeti njemu:
»Dragi brače, reci meni 350
što je srdačcu već tvojemu?
Gdi je razgovor tvoj ljuveni?
Tko te ucvili? Čijem umuče,
tere i meni srce puče?

Molim ti se, nè taj meni 355
tko mi tebe smete, brače,
tko veselje tve promijeni
da srdačce samo plače?
Ka li tuga, jaoh, kleta
tebe i mene tijem smeta? 360

Reci meni, brače izbrani,
ku ti boles srce ćuti,
ka li tuga tebe rani,
koji li zanije vihar ljuti,
ter srdačce zatravljeno 365
ko da imaš već svedeno?

Da te nijesu ke pečali
zamjerile iduć noćno,
ali vihri, joh, pripali,
sjever ljuti gdjegod moćno? 370
Ali bota morskijeh vala
da ti nije strahe dala?

Ali tebe, dragi brače,
da te nijesu jedovite
gdje obole ljute drače, 375
ali uigrizle, joh, srdite
morske ribe ke umijedu
uzrokovat taku bijedu?

Uzela bih ja pomoći
od bolesti za izliječiti 380
i daleko da je poći
za moć tebe sloboditi.
Ali, brače, što ti sumnjiš,
spovjeđ meni, i što ćutiš?«.

Mačuš smeten vas u sebi, 385
muči, tuži, stine, gori.
Što je, gdje je, ne zna o sebi.
Misli taji, ne govori.
Ako i žudi što izrijeti
ali srcu straha prijeti. 390

Uzeo bi da izreče,
stoji u sebi razmišljati,
jeda pozna izdaleče
čijeme gori, čijeme pati;
da su uzroci svi njegovi 395
oni slatki nje celovi.

Jezik tišti, taji i muči,
a srdačce izdaleče,
što bi reko, njega uči
tijem se ganu ter izreče: 400
»Nije mi, dušo, rijeti dano
što mi je u srcu zavezano.

Prije da mene uzmu sama
morski vali i prožderu,
neg ikomu moga plama 405
ja izrijeti mnijem namjeru.
Prije će ribe it po gori
nego znat se tko me mori.

Usta moja prije će biti
kamenita uvik vika, 410
prije me rijeka zamrsiti,
neg da rečem gdje je lika;
da nije nikomu uzrok znani,
a bud prosto tko me rani«.

Milostivo Čavalica 415
zaklinjati njega uze,
još roneći niz sva lica
iz očiju grozne suze
govoreći: »Moj ljubjeni,
što ti je brače? Spovjeđ meni. 420

Ne vidio me tužnu umrijeti
u grobnicu da me stave,
molim ti se, hoć' mi rijeti
ke te tuge tako dave?
Neka mogu iskat lijeke 425
da te ozdravim od tej prijeke«

Mačuš veće ne mogući
tajat tuge i nemoći:
»Evo, izreče uzdišući,
tko mi može dat pomoći, 430
tko me rani i mrijet čini:
eno viđ ga u bistrini«.

Na kraj rive brzo skoči
da to ugleda Čavalica,
u bistrinu spusti oči. 435
Tuj ugleda svoja lica.
Tijem se ana opomenu
na privaru na skrovenu.

U srdačcu sva se smuti,
ne zna veće što izrijeti. 440
Bježeći se doma uputi,
samo rukom što zaprijeti
i očima rasrčena
kako riba obodena.

A Mačuša na osami 445
tuj neboga već ostavi.
Što je stijena? Što je kami?
Bliže smrti da boravi.
Ona uteče k svomu stanu,
njemu otrova gore ranu. 450

»Vajme, reče, što učinih?
Što se ovo meni zgodi?
Cjeća mene i nju ubih!
Je li tkogod da pribrodi
nadaleče gdjegod mene 455
da nije ovdi već spomene?

Čemu nijesam izgorio
ja nesretan sam u sebi!
Sam bih sebe umorio,
nitko za me patio ne bi. 460
Sada tužan ja naradih
da i druzijeh mnom oprlih.

Kako mogu ja daleče
iti i gdje sad pod nebi,
pokli srce moje steče 465
nosit lice tve pri sebi?
Tebe u srcu ja noseći
gdje da mogu tebi uteći?

A da ranim srce moje
mogao bih uvrijediti 470
ja pri njemu lice tvoje,
ubojica tebi biti.
Mojoj tuzi iskat lijeke
bit će plači po sve vijeke.

Ali je meni veoma bolje 475
stat nablizu dobra moga,
da me bije, da me kolje,
da ne viđu lica svoga.
Još bi mogle zle godine
prosjat suncem iz vedrine. 480

Ne vidi l' se rasrčeno
kraj i more često biti?
Ne vidi l' se pak ljuveno
među sobom s' umiriti?
Ove tuge i plači moji 485
još bi mogli bit pokoji.

Ako huda sreća vara
i meni je sad protiva,
ufanje me razgovara,
da, tko plače, i počiva. 490
Jeda kadgod i mu želju
ja dočekam uveselju!

Ja ću trpjet i mučati
časno, blago i pošteno,
ako budem kad zgledati 495
bitje srcem umiljeno.
Tijem mogu sve ohole,
pridobiti ljute volje.

Sve mi ovo srce veli:
Budi blizu, pati i tuži, 500
zovi, išti, gledaj, želi,
spjevaj, hvali, gdje mož' služi.
To ti zaman neće biti
časna djela it slijediti«.

Tijem se veće Mačuš smiri, 505
ide doma i dohodi
Čavalice gdje su miri.
Tuda često on prohodi.
Noćno ide, osluhuje,
jeda riječcu milu čuje. 510

Sam se tuče, pati i gori
u ljuvenoj svoj ufanci.
S nitkijem veće ne govori.
Prohode mu tužni danci.
Razgovor su njemu uzdasi, 515
čijeme oganj srca gasi.

Dvore mile ostupljuije,
svud se vrti i obzire,
s svake strane izgleduje,
za čut riječcu svud se upire. 520
Dogodi se njemu sreća,
ali u tuzi tuga veća.

Začu rijeti Čavalicu
govoreći svim drugama:
»Hajdmo sutra u spilicu 525
poigrat se među nama.
Ponesimo i tunjice
za privarit ke ribice«.

Pri mrkjenti tu je spila
tišina se gdje uživa. 530
U njoj je sjenca vazda mila
grmom gora ku pokriva.
Ljubnica je zgar glavica,
sad rečena Čavalica.

Tad se Mačuš obveseli, 535
kada začu dragu svoju
da otiti ana želi
za brčkat se u pokoju. 540
Kada poče dan zoriti,
otide se tu sakriti.

Za mrkjenitu blizu mora
skroveno se Mačuš stavi
kako sunce čekat zora 545
opojena u ljubavi.
Čeka, gleda, pazi, dvori,
sada stine, sada gori.

Kada upazi Čavalicu.
Sama i brza k spili dođe 550
za uljesti u spilicu.
Tu je straha jaka nađe.
Začu Mačuš kad iz jame
ona viknu »Tužna vajme!«

Ončas skoči ter upazi 555
gdje u strasi djevojčica
među pjene bježeć gazi,
a za njome medvjedica
gdje iz jame puha, reži,
da je grabi već u preši. 560

Nevoljnica pomoć pita
jedne smrti drugoj bliže.
A zvijer strašna i srdita
za njom nori, već je stiže.
Vika: »Vajmeh meni Bože, 565
jeda je koga da pomože!«

Kada Mačuš to ugleda
ne bi vrijeme već rnisliti.
Skoči vikat na medvjeda
i kamenjem njega biti. 570
Pak se u more i on vrže
za dat pomoć Čavi brže.

Nju izvede na kraj rive.
Tu je stavi da počine,
da odahne da ožive, 575
i njome se veoma brine
govoreći: »Ne boj mi se,
veće, brače, ne straši se«.

Zvijeri ohole veće nije,
nit će ovdi veće iziti. 580
Kad bi došla, mene pirije
podvrgo bih da uhiti,
neka bi me razdrpila,
to bi slava moja bila.

Tad bih se uzdo, draga moja, 585
da bi mene požalila
i da na me milos tvoja
ne bi tako već mrzila.
Tebi uzdisat ovo more
pomoglo bi, stijene i gore. 590

Nu kad ne bi osuđeno
da ja umrem, molim ti se,
pogledaj me već smiljeno,
na me veće ne srdi se.
Neka tužno srce moje 595
obvesele oči tvoje«.

Djevojčica odgovara:
»Gdje sam? Što sam ovo sade?
Tko me tužnu ovo vara?
Ka li srda na me pade? 600
Da ja dođoh osamljena,
gdje se nađoh izgubljena.

Čemu mene zvijer u peče
ne razdrpi, ne posvoji,
a da mi se sad ne reče
što se časti ne pristoji!
Vajmeh mene i moj sreći!
Što će o meni sada reći!

Ovo meni prva nije
da me hitaš u privari.
Ovo su one kako prije
tve privare, tvoje stvari.
Ovo je meni činit pasti
gdje pristojno nije časti.

Što će s' meni, jaoh, rijeti
radi moga pogovora?
Ne bi l' bolje bilo umrijeti
u pučini sinja mora,
nego sama da se skitam
gdi se u majke, joh, ne pitam!

Ako je mani tva krivina,
molim ti se veće ostavi.
Ne budimo već dječina,
ludo brijeme zaboravi;
to je nama već opalo.
Što je bilo, to 'e pasalo.

Čin da ti je sad rečeno
već za vazda mojijem usti:
Ne bud tebi naučeno
na me gledat već me pusti.
Zaboravi usvem mene
moje ime i spomene«.

Kada ona to izreče,
za otiti već se otpravi,
uputi se i uteče,
a Mačuša sama ostavi.
Ki se smete na osami
i osta što je živac kami.

Gdje pogleda nju bježeći,
suze poče prolijevati:
»Tako, reče, meni uteći?
Tako li mi, reče, vrati?
Neka umjesto sve milosti
mene plati neharnosti.

Bjež, neharna, gdje hoć' mene,
momu srcu neć' uteći,
gdje srčane ja spomeme
u njem idem svud noseći.
To li hoćeš tako sada
da mi pukine ovdi od jada?

Ti ćeš mene, neharnica,
ovdi sada umoriti;
srcu momu ubojica
ti ćeš sada ovdi biti.
Daj se vrati na pokoju
sresti milo dušu moju.

Povrati se, pogledaj me,
ere s tvojijem kad pogledom
ja otpravim dušu, vajme,
otpravit ću je svojijem redom.
Neka mirno it putuje
da već ovdi ne tuguje.

Goro pusta i nemila
ka ufanje me ukrade,
ti si sunce me sakrila
da otide u zapade.
Ti sad prosti tve obore
da me tužna ovdi umore.

Ali ovo valovito
molim more da se smuti,
neka na me ono srdito
prolit vale ovdi uputi,
da me stegnu u dubine
i zametu sve pučine.

I vas ribe, morske zvijeri,
ovdi molim, skupite se,
ter me drpi svaka i oderi,
moje krvi sitite se,
koliko je vama dosti
a ostavte samo kosti.

A ti, spilo, bud grobnica
i spomene me sahrani.
Ako kadgod Čavalica
igdjera se ovdi stani,
njoj spomeni me žalostl
i rec ovdi da su kosti.

Koje žele i željet će
da joj vazda ovdi more
bude tiho, bude speće,
kažući joj bistre gore.
Neka ona na svu želju
sveđ uživa u veselju.

Jeda ona kad spomene
tužbe i suze ovdi moje;
jeda uzdahne cića mene,
jeda uzželi me pokoje
i veselo da ju prime
ova mjesta u svako vrime: ...
                 Jeka: ime.

Ime naše ovdi ostat će
u spomeni vjekovito,
i pri spili uzdizat će
ovo more valovito
moje ime do spilice
druga strana Čavalice ...
                 Jeka: lice.

Lice svoje drago i milo
sahranit će sred bistrine
nje uresa ogledalo
kako sunca sred vedriine,
a zora će iz istoči
vodit svjetlos da svjedoči...
                 Jeka: oči.

Oči ostat će u radosti,
časna djela neka ljube
da njih bitje od vrijedmosti
misli ispraznom ne izgube,
ni proreku zlijeme usti;
to im, Višnji, ti, dopusti...
                 Jeka: usti.

Usta svoja iz kijeh rani
u celovu srce moje,
ostavit ću medu i mani
s njih sladosti da pokoje.
A ti, spilo, poslušaj me,
smrti mojoj već pridaj me.

Ti ne žali tko umire
ovdi plaćen neharnosti,
od sto jednu da obire
za ne živjet u žalosti.
Ja u moru nać smrt obrah,
primi, spilo, ovi uzdah«.

S tijeme Mačuš skoči u more.
Tužbe i zgode sve njegove
lijepo sve ču pastijer s gore
koji rasu pak glasove
svud po selu iduć rijeti
da Mačuša vidje umrijeti.

Tijem svuda po Gromači
u čas se je podignula
vika, tužba, žalos, plači.
Čavalica kô je pričula,
osta što je živac kami
pri svom domu na osami.

Pak uzdišuć žalostiva:
»Vajmeh, reče, ja nemila
ovemu sam svemu kriva!
Ja sam njega, joh, ubila!
Smrt sam njemu ja zadala
za ne rijet mu: bud ti hvala.

Ah, Mačuše, druže, brače,
sada poznah tužbe tvoje,
tvoje tuge, troje plače
i neharne plate moje.
Sad poznavam ja nemila
da sam tebe već ubila.

Ja ću vijeke u žalosti
plačuć dokle budem živa
spomenjivat nehamosti
cjeć kojijeh sam tebi kriva.
Mogoh srdžbe me pridobit
i tužna te razgovorit.

Što ću sada, jaoh, tužna,
što će meni sada rijeti,
ako zna se da ja ružna
činih njemu tač umrijeti?
Ki će biti pogovori
kad se uzazna ko ga umori!

Kako tužan ti se osudi
smrt obrati sam po sebi,
ko su danci moji hudi
uzrok bili danas tebi,
neka i oni uzrok budu
momu plaču, momu trudu.

Kupite se plači u mene
na mu boles, na mu tužbu,
hod'te u mrkle me spomene
da činite meni družbu,
gdje ću plakat nevoljnoga
izgubljena druga moga.

Oči moje, rastvorite
srca moga ovdi rijeke,
ter plačite i suzite
bez pokoja po sve vijeke,
er sam ljuta neharnica
ja Mačuša ubojnica.

Gdje ste, stijene strahovite,
ke ječite bez pokoja?
Na mene se oborite
da je pokora veća moja,
er sam ružna i nemila
moga druga ja ubila.

More strašno, zamuti se
u valove i u pjene,
na me plače sadruži se
i ovdi uzdisat pomoz mene,
neka u ove tužne zgode
i tve združe mene vode.

Vi, Sirene, morske vile,
ne pjevajte veće pjesni,
neg skladajte sad nemile
sa mnom plače i boljezni.
Kupite se i družite,
plač'te sa mnom i suzite.«

Ucviljena djevojčica
tako plačuć i tužeći,
čim oblijeva suzam lice,
ču glas selom govoreći:
»Tebi hvala, višnja slavo,
da je Mačuš osto zdravo«.

Kako začu djevojčica,
na te glase hrlo skoči.
Poče otirat suze s lica
i po selu svmu oči.
Ona vidje gdje doteče
pastijer s glasom ki izreče:

»Iduć pašom ja po gori,
plače i tužbe čuh nemile,
glas djeteta gdje govori
na kraj mora polag spile:
»Vajmeh« viknu, pak u more
gdje se vrže, vidjeh s gore.

Brzo tekoh ja na more,
nađoh s brodcem dva ribara
među sobom gdje govore
cijeneć riba da zabara,
čim su našli sred bistrine
mlado dijete gdje već gine.

Kako njega uhitiše
i kad su ga pak poznali,
veoma se začudiše
i njega su upitali:
'Ka te tuga, dijete, smela
i ovdi mrijeti sad dovela?

Spovjeđ, tužno dijete, nami
ka te bijeda zatjerala
da se utopiš na osami?
Ka li je na te tuga pala
da ti dođe bez pameti
udušit se i umrijeti?'

Na 'to dijete odgovori:
'Pustite me, jaoh, umrijeti!
Neka mene smrt umori
ere nejmam već živjeti,
pustite me neka more
meni ugasi tuge gore.

Tijem se oni zavezoše
veoma brzi poć u valu,
s njimi dijete odvedoše,
bit će doslije na igalu.
A ja dođoh sada ove
donijet dobre vam glasove«.

Kô je začula Čavalica,
srce svoje obveseli,
i razvedri tugu lica,
sama u sebi tijem veii:
»Koje su ovo, Višnji, zgode
koje srce me snahode?

Žalosna sam, vesela sam,
sad u ognju, sad u ledu;
mrtva li sam, živa li sam?
U tamnosti, u pogledu srce
mi se, jaoh, smelo,
sada tužno, sad veselo!«

Prisluškuje za moć znati
što je Mačuša već slijedilo.
U veselju majku zvati
ona je čula veoma milo:
»Lažive su bile zgode,
evo t' dijete zdravo vode«.

Čavalica u veselju
kako začu, gleda i viri.
Još izide nadvor selu
jeda očima srce smiri.
Kad se mladi ugledaše
u srcu se ko pripaše.

Njih sunčano rumenilo
sad se kupi, časom pade
kako da se zasramilo
cjeć njihove tej zavade.
Snage odoljet ne mogoše
i oba na tle tijem padoše.

Ko su na tle djeca pali,
što je ovo? svak govori.
Svak ih plače, svaki žali,
kako da ih smrt umori.
Tko ih diže, tko ih grli
kako da su oba umrli.

Njihovo je gledat lice
kako ruse kad su opale.
Obedvije su tu majčice,
koje plačem djecu žale.
Plaču, tuže, viku čine,
a nije komu dat krivine.

K njim se kupe otočani,
ovom zgodom svi se čude
i rodjaci i poznani
i govore: »Kadgod bude
srce kazat što ne može,
tijem se u tuzi prinemože.

Dječica su ljubežljiva
među sobom vazda bila.
Prvo je žalos njima kriva,
veseljem ih pak smutila.
Kada planta mlada zene
mala studen nju obvene.

Ako je tuga njih mladosti
u srdačcu zabušila,
nije cvijetak ni radosti
od života otrunila.
Oblak prikri njih sunačce,
živo trepti njih srdačce«.

Tuj činiše njim donijeti
bilja i cvijetja razlikoga
s dari, svakom od njih rijeti:
»Ovo je kita draga tvoga,
ki te živom veoma želi
da se s tobom obveseli«.

Tijem dječicu probudiše.
Kako sanak da ih ostavi,
zrake lica rastvoriše.
Tijem se ljubav njih objavi,
s kom rastoše sadruženi
mili, drazi i pošteni.

Sve su tuge roditelji
u veselje obratili,
i dječicu majke u želji
na svoje stane otpratili,
u pokoju da počinu
dokle im tuge s srca minu.

Tijem se veće objavila
da je uzrok ljubav sama,
da je ona utrunila
među njimi iskru plama.
I svi riješe: »Ovo je prava
ljubav, mjesta čas i slava«.

Ovo ima po razlogu
bit poznanje vjekovito:
Kad se mladi prinemogu
u srdačcu njih očito,
kažu tijeme da skrovna
ljubav čista i počtovna.

Ova ljubav ka je trudila
mladu djecu da tuguju,
njih je ona i vodila
na sve vrijeme da druguju.
Sad Mačušu vjerenica
bit će data Čavalica.

Svi rodjaci to da bude
veće tako odlučiše.
U veselje plače i trude
tijeme oni obmuše.
I pripovijes svrši lijepa
a u slavu Koločepa.



Kraća varijanta[уреди]

Cornice.png


MAČUS I ČAVALICA

Molim ti se, višnja slavo,
u ove pjesni pomozi me
i ti, mjesto mê gizdavo,
u tve kraje pripusti me,
da ja mogu pri mrkjenti 5
dijelak slave tve izrijeti.

Ja ću kitit pjesan moju
u mirnosti, u slobodi,
u tišini, u pokoju
pri mom mjestu, ki me rodi; 10
more, stijene i pokoji
razgovori će biti moji.

Vi, mrkijente, i vi, spile,
kamenite, oštre stijene,
vali oholi, morske sile, 15
sadružite ovdi mene
u ovemu u pokoju,
dokle izrečeni pjesan moju.

A ti, more slavno moje,
prodcijed' vode u bistrine, 20
i tišine prikaž' tvoje
u mirnosti do pučine,
da sadruže ovdi mene
sve ljepote tve ljuvene.

I vi, ribe, kupite se 25
ovdi meni na osami,
po tišini promeć'te se,
er ću spjevat ovdi vami,
ко se diči ljepotama
ovo mjesto među vama. 30

Jošte molim vas sirene,
mjesta ovoga morske vile,
hote drage i ljuvene
spjevat pjesni ovdi mile,
neka svjetlos vaša sine 35
vrhu moje mrkle tmine.

Hote meni milostive
slatke pjesni začinati,
hote srcu me protive
vašijem glasom ušikati, 40
er će dati ovdi meni
glas nauka vaš ljuveni.

Veselo ću moć početi
skladat misli ovdi moje,
veselo ću ja začeti 45
ovdi, mjesto, slave tvoje,
jeda budu ove sprave
u spomenu tvoje slave.

Od starina otok ovi
nosi ime sve vlastito, 50
koj' ga svudi slavna slovi
i sloviće vjekovito;
ovo ime kо mu stavi,
uzviši ga istoj slavi.

Koločep se zove naški, 55
a latinski Calamotta,
to je rijeti jezik grčki
benedetta i dobrota;
Grci znanjem počaštiše,
ime kad mu postaviše. 60

Ime ke je on donio,
od starina njim se diči,
rodom ga je rasplоdio,
koga slava sada liči
er izvodi časti krunu, 65
hvale, dike svake punu.

On pod krilom Dubrovnika
mirno bitje sveđ uživa,
vjere svoje slava i dika,
u milosti ku dobiva, 70
to je zlato neizmjerno
u gospode ime vjerno.

Građa stoji nedaleče,
ima porte, lijepa stanja,
okolo ga more obtječe, 75
četr milja nije mana;
kad oholo more muti,
putnik njega tu ne ćuti.

U ovom mjestu kо stanuje,
zemlje sadi, more brodi, 80
svak se hrani i raduje,
od njih truda što ishodi;
er se u trudu trudom hrane
a od truda trudom brane.

Mjesto plodi iste časti, 85
ke će vazda slavne biti,
sirotinjom ne će pasti,
ni blagom se otruniti;
njim su časne sirotinje
blago, dike i haljine. 90

Međ u njimi nijesu svađe,
kako brat ja svi se ljube,
ni se mami, ni se krade,
ni se čuje riječi grube;
ista mirnos tu stanuje; 95
među njimi i kraljuje.

Biti časni svi se diče
i u djela i besjedi,
nitko tuđa da ne tiče
djelom, misli ni pogledi; 100
prije će život izgubiti
neg zla djela učiniti.

Tu veselo primaletje
milo i drago capti njimi,
i razliko u njih cvijetje 105
nahodi se ljeti i zimi;
što djevojke lože i kite
paka vezu u njih svite.

Kada na se one stave
suknje svilom navezene, 110
za njih dike i naprave
kako cvijetja nakićene,
leti čela, na nje sjeda
privarena naći meda.
 
Jesu zemlje i ravnine 115
ke obilno voće plodi,
dubja, žetve i baštine,
odkle koris njim ishodi
jesu vrela, jesu vode,
oko rive ke ishode. 120

Njimi zemlja po načinu
plodno dava sve ljepote,
u pipunu i u vinu
najrazlike sve dobrote,
i jagance među ostale, 125
čijem se diče iste havale.

Svaki vjetrić tu ih hladi,
sve obično njim probiva,
kо se stara, ti se mlađi,
er se isto zdravje uživa, 130
da to im je po naravi
biti zračni, jaki i zdravi.

Jesu templa svete vjere,
dje puk dava Bogu slave,
i nebesko voće bere; 135
jesu ograde i naprave,
ke u bitju svom imaju
i obično uživaju.

Tu jes mjesto nakraj mora.
ponta jedna, Mačus ime, 140
Čavalica paka gora
i jedna špila među njime;
ta imena odkle ishode
nut pripovijes koju vode.

U bremenu u staromu 145
Mačus dijete, sinj Radoja,
bi u mjestu u ovomu,
i na grudi kuća svoja
od imanja ako uboga
ali časna bitja svoga. 150

Isto brijeme Ratac ribar
ima kćercu Čavalicu,
urešenu svakijeh dobar,
mladu i lijepu djevojčicu,
kako kućom u susjestvu, 155
tako srcem u prijateljstvu.

Mačus bješe svo'ega znanja
deset ljeta dovršio,
Čavalica malo manja,
jedan drugom drag i mio, 160
njimi capti posred lica
sdružen trator i ružica.

Ova mlada dva djeteta
živu vazda sadruženi
u njihova prva ljeta, 165
mili, dragi i ljuveni,
u pokoju i mirnosti
uživaju njih radosti.

Sadruženi u veselju
sada pjesni začinaju, 170
sad ispunit srca želju
skaču, teku i igraju;
njih su igre i ludosti
sve veselja i radosti.

Od ovega sve raduje 175
ljubav ista srca prava,
u čistoći ka kraljuje,
ka je časti iste slava,
tu zla misao ne zahodi,
bistro srce dje nahodi. 180

Idu mladi sadruženi
sad razliko cvijetje brati
i pod vijenci pak krunjeni
idu pjesni začinati,
njimi lica rumenilo 185
odgovara cvijetje milo.

Paka idu pokraj mora
ribe gledat sred bistrine,
dje dupini posred dvora
gori skaču u visine, 190
dje artine i galebi
k njimi lete ispod nebi.

Tu je gledat nebo i more
uređeno ljepotama,
ribe skaču, ptice nore, 195
dje miruje kraj s vodama,
u tišini sve počiva
riba šetbe sve uživa.

Nuti, riješe, Ovratica,
koja zlatnu krunu ima, 200
šeta tiho kо kraljica
i diči se nada svijema,
a zarak se za njom vuče,
kо kunica ide muče.

Viđ, cipoli kо izvode 205
svoje igre u mirnosti,
dje priskaču izvan vode
i dje kažu njih svjetlosti;
kad se svrnu, tad se para,
da se svijetlo nebo otvora. 210

A orhani i zubaci
kо šetaju razbludnici
s polandami i tupaci,
svi oholi zatočnici,
kako da je dato njimi 215
kraljevati nada svimi.

Ribe male i najjače
bježe od njih, svud se kriju,
dje ohole u njih trče,
tjerat idu, da ih biju; 220
to je svijeta svud nesreća
ribe male jesti veća.

Riba veća razbluđena
leti, grabi s oholasti
i uživa zla činjena 225
ne scijeneći nigda pasti,
ali brijeme svemu mati
i svakoga svojom plati.

Nuti lovci i ribari
kо im mreže zapinaju, 230
nuti gledaj u privari
kо ih vode i hitaju,
nuti tužne oholasti
kо će otit, kо će pasti.

Neka pravda pravdom ide. 235
da se plaća, što se uzima,
neka druzi kada vide,
kо zlo čini da zlo ima,
koje cijene sveđ plijeniti,
strahom će se ukrotiti. 240

A sad hod'mo gledat brode,
koralj, biser ki ribaju,
hod'mo gledat dje dovode,
dje granice izbiraju,
koralj bijeli i rumeni, 245
koji vade iz kameni.

Sve ljepote uživaju
mlada djeca u radosti,
gledaju perle, dje rađaju
na vedrini od svjetlosti, 250
dje ljuštur a raka brani
da je pita, da je hrani.

Ali ljubav djecu mladu
nenavidi u pokoju,
uzela bi, da poznadu 255
u srdašcu ranu svoju,
uzela bi njih zamesti,
u ljuveni trak zaplesti.

Ište način po sve puti
i strijele im svud omijera, 260
da ljuveno njih zamuti,
za njimi se svud namijera;
ljuveno ih ište ranit,
da poznadu, što je patit.

Uzela bi njih zamesti 265
i ljuveno ustrijeliti,
druge misli sve zaplesti,
u srdašcu ucvijeliti,
da poznadu, kо boravi,
ranjen kо je u ljubavi. 270

Mladi ljubav ne poznadu
ni svoje moći oni haju,
samo misli oni kladu,
dje slobodno uživaju,
sva je ljubav njim morice 275
broci, trsti i ribice.

Bjehu vedra svud nebesa,
ravno more u bunaci,
a po rivi svud rekesa,
dje po suhu laze raci, 280
kad izlazi seka svaka
izvan mora puna braka.

Dje lupari, nariklice
sve ostaju izvan mora
na vedrinu kamenice 285
svaka sebe dje otvora,
neka one tijeme plode
perle, biser ke izvode.

Mlada djeca tada riješe:
»Hod'mo vadit nariklice 290
rake, vijere, iskre, ježe,
čijem ćemo pak ribice
vabit lude i ribati,
varat, lovit i hitati.« 

Tje ugristi Mačus raka, 295
on uhiti za usnicu
njega kliješti, ter proplaka,
zove sebi Čavalicu
govoreći: »Pomozi me,
ljuta raka slobodi me.« 300

Ona hrlo tijem se sunu,
diže raka od usnice,
dje ugrize, pak celunu
govoreći: »Ma dušice,
zla račica i nemila 305
ovdi mi te ukliještila!« 

Kroz ti celov slatki, mili,
dje srdašce počivaše,
ljuvena ga moć ustribi,
obrani ga, ter uzdaše, 310
tijem ga Čave još požali
opet ljubnu i zagrli.

Reče k temu: »Ne boj mi se,
ovo, brače, tva ranica
ozdravi će, dje ugrize 315
tebe ljuta, zla račića,
ona je tebe uklještila
a ja hudu nju ubila.« 

Ali Mačus u srdašcu
ćuli plamen, ki ga rani, 320
nije veseo u solacu,
nego tuži, vene, tamni,
čezne i gasne sveđ u licu,
kad pogleda Čavalicu.

Za njom ide, svud je sliedi, 325
žudi biti kod nje bliže;
kad je sgleda, pak ublijedi,
oči skala i uzdiše;
sve su igre njih i pjesni
tužbe, tuge i boljezni. 330

Uzeo bi govoriti,
da ga ljuba tužno mori,
ali usta otvoriti
on ne smije da govori,
er se straši, u pogledi 335
da je u čem ne uvrijedi.

Čavalica veoma ćuti
vidjet njega svak čas gore,
dje uzdiše po sto puti;
žudi znati, a ne more, 340
ka je boles njega stegla
i srdašce njemu užegla.

Ako njega razgovara,
oganj gore tijem ražiže,
ako pita, tijem domara, 345
ako zove, on uzdiše;
sve to čini, sve zaludu,
er se muči većem trudu.

»Što ti je, braće?« njemu veli;
što su oči drage i mile 350
njega, znati veoma želi,
u plače se zamutile
i svoga lica rumenilo
što je onako problijedilo.

»Koje su ovo, jaoh, boljezni, 355
koje su ovo tuge«, reče,
»dje su igre, dje su pjesni,
dje veseje naše utječe?
Rec' mi, brače moj izbrani,
kо te ucvili, kо te rani? 360
 
Molim ti se, ne taj' meni,
kо mi tebe, brače, rani,
kо veselje tve promijeni
u ti uzdah tvoj neznani,
što mi te je zatravilo, 365
što li, brače, jaoh, ubilo?

Da mi tebe nijesu, brače,
dje obole jedovite
koje ribe ljute drače,
ali nijesu strahovite 370
pristrašile morske zvijeri,
što se na te, jaoh, namjeri?

Ali tebe zatravile
među pjesni ke sirene,
ali nijesu zastrašile 375
strašni obori, ljute stijene,
ali morski strašni vali
da ti nijesu strahe dali?

Ere žudim ja pomoći
i tvoje tuge izliječiti, 380
da bih znala jošte poći
srcem istijem izmijeniti,
neka padu na me veće
svake tuge i nesreće.« 

Mačus, smeten vas u sebi, 385
muči, tuži, stine, gori;
što je, dje je, ne zna о sebi,
sveđ uzdiše, ne govori;
u srdašcu plam ognjeni
kaže sdvora mraz studeni. 390

Stoji sobom, razmišljati,
bi li mogo njoj izrijeti,
bi li mogo činit znati,
da mu ljubav čini mrijeti
i ljepota ne izbrana, 395
dokle dođe srcu rana.

Ali reče: »Prije pod nama
more me će doć proždrijeti
nego ikom moga plama
da ću igda ja izrijeti, 400
prije će ribe it po gori,
neg da rečem, kо me mori.

Ova usta prije će biti
i bez riječi u vijek vijeka,
prije će srce umoriti 405
moje tuge i bez li(e)ka
nego rijeti, kо me mori
i kijem srce moje gori.
 
A kad danci moji nestanu
i smrt stigne veće mene, 410
neka kaže ona ranu
i sve žeje me ljuvene,
da svak vidi plam neznani:
bud mu prosto, ki me rani.« 

Čavalica zaklinati 415
milostivo njega uze,
nevidome uzdisati,
nevidome ronit suze:
»Druže, brače moj ljuveni,
što je tebi, reci meni. 420

Odkle nemoć tvoja izide,
kо te ucvijeli, kо te rani,
ka nevolja tebe obide,
da izgubi raj sunčani?
Reci meni, dragi brače, 425
kо te uvede u te plače.« 

Uzeo bi Mačus rijeti,
kako ona njega mori,
ali volio prije umrijeti,
nego da joj progovori; 430
s jedne strane ljubav uči,
s druge straha veli: muči.

Ali odluči ter izreče:
»Hoć znat, brače, kо me rani?
Mene nije na daleče, 435
nu kraj bande broda stani,
ti ćeš nazret sred bistrine,
za kijem srce moje gine.« 

Skoči tada Čavalica
priko bande ter pogleda, 440
tjenju vidje svoga lica;
sva se stvori kako od leda,
njemu reče: »Neharniče,
to se meni u čas tiče!« 

Skoči na kraj rasrčena 445
ter pobježe svomu stanu
kako riba obodena,
kada primi osti ranu,
a Mačusa tu ostavi,
neka tuži i boravi. 450

Osta Mačus sam u brodu,
nezna о sebi, što se čini,
kako drijevo na zahodu
zameteno u pučini,
dje ga ljute sile gone, 455
sada plije, sada tone.

Misli, što će učiniti
od života od svojega,
ali sebe sam ubiti,
ali tajat zgode svega, 460
neka muče sam umire
cijeća strahe, ku obzire.

»A srdašce me raniti«,
reče, »to se ne pristoji,
er bih mogo pogubiti, 465
što u njemu živo stoji;
neka tužim, neka živem,
neka ovako sam umirem.

Ufanca me razgovara,
da je bolje poživjeti, 470
а kо sada mene kara,
mogla bi mi jošte rijeti:
»Sve ti prosto, što sakrivi,
ne umri jošte, još pozivi!« 

Mogla bi mi u milosti 475
poznat srca moga rane,
pomilovat kom radosti,
svrnut oči sve sunčane,
mogla bi mi oprostiti;
opet družbu ponoviti.« 480

Među ufance Mačus ove
svud ju ište i zasijeda,
Čavalice ime zove,
ma se ona gledat ne da;
svuda bježi, svud se krije, 485
veće nije kako prije.

Jedno jutro stranom gore
on ugleda Čavalicu,
dje prihodi poć na more
za uljesti u spilicu, 490
inbarka se na osami,
kako umje, svojijem drugami.

Mačus skoči u veseju,
teče za njom za doć prije,
ide strahom, tjera žeju, 495
slijedi, tjera pak se krije;
spile dođe ona bliže,
on se skuči za njom niže.

Nuti zgoda, nuti sreće,
ka mu čini i tu doći, 500
nuti nove srcu smeće,
ka dohodi za ne proći,
nuti ljubav kako muti,
neka srce većma ćuti.

Čave sjede u spilicu, 505
u njoj nade, dje tu spase,
morsku ljutu medvjedicu,
djecu svoju ka dojaše;
skoči na nju strahovito
kažuć zube jedovito. 510

Sva u straši djevojčica,
kada ljutu zvijer upazi,
udri na se nevoljnica,
ne zna ku(d) će neg zagazi,
bježi k moru sva u pjeni: 515
»Jeda je pomoć«, vika, »meni!« 

Vika strašno, tužno vapi,
jeda je koga, pomoć pita,
a zvijer tjera, da razdrpi,
u zube je veće hita; 520
ona vika, na smrt gazi,
dje za sobom goru pazi.

Iznenadi, strelovito
skoči Mačus za oteti,
dje zvijer reži strahovito, 525
on je tjera, on joj prijeti:
»Ne boj mi se«, pak govori,
»Čave, neka mene umori!« 

Medvjedica njega uteče,
tijem izvadi njoj iz usti 530
Čavalicu, kojoj reče:
»Strahu, brače, veće pusti,
utekla je zvijer nemila,
ka te mladu zastrašila!« 

Tijem uhiti djevojčicu 535
posred mora, dje već gine,
kako mrtvu u svom licu,
dje se trese, dje već stine,
dovede je pak na rivu
nevoljnicu na po živu. 540

Govoreći: »Čave, nuti,
dje dovede mene sreća,
cijeća tebe dje naputi,
da je slava meni veća,
da te ova zvijer ne rani, 545
i ma ruka da te obrani.

Sve je ovo osuđeno,
cijeća toga molim ti se,
pogledaj me umiljeno
i na mene ne srči se, 550
drži mene u milosti,
što sakrivih, ti mi oprosti.

Oprosti mi milos tvoja,
ere živem radi tebe,
pomiluj me, draga moja, 555
ne tjeraj me već od sebe,
er će biti mješte zlata
mili pogled meni plata.« 

Ona na to odgovori:
»Što se meni, jaoh, ne reče: 560
Čavalicu smrt umori,
razdrpi je zvijer u peče,
er bi za me bolje bilo
nego ovo, što 'e slijedilo.

Ka je ovo, jaoh, privara: 565
kо te dozva mene oteti,
da ja platim, kо me vara?
Jes' li čuo kadgod rijeti:
za onu pomoć, ka nije zvana,
nijednoj plati nijes' držana? 570

Ja te molim: zaboravi
od djetinjstva sve spomene,
о drugom se već zabavi
i ostavi misao mene!
Sto je bilo, budi dosti, 575
promijen' brijeme od ludosti!

Drugo bitje sad nastaje,
u komu se ne pristoji
da se ludo brijeme traje,
ma da о sebi svak nastoji; 580
cijeća časti molim ti se,
veće mene ostani se.« 

Tijem pobjegnu, kad izreče,
a Mačusa bijedna ostavi
njega bježeć na daleče, 585
on pri moru, dje boravi
uzdišući u žalosti,
osta plaćen neharnosti.
 
»Ti otide«, reče, »ajme,
za činit mi već umrijeti 590
povrati se, pogledaj me
sam' očima, dušu sreti,
ti me tužna razgovori
dokle mene smrt umori.

Ja ću umrijet u pokoju, 595
ako čujem tvu besjedu,
osladiću tugu moju
pri slatkomu tvom pogledu,
a ti od mene, jaoh, uteče,
tužna mene, na daleče. 600

Goro pusta i nemila,
za te dobro me zapade,
ti si meni, jaoh, sakrila,
ka mi tužno srce ukrade;
prospi na me tvoje obore, 605
neka mene oni umore.

A vi, strašne ljute stijene,
dje valovi morski mlate,
zamućene vaše pjene
vi pošljite da me plate; 610
hote na me morske smeće,
dje mi nije življet veće.

Dje ste ribe, morske zvijeri,
sve se ovdi sad skupite,
da se svaka vas namjeri, 615
ter me ovdi sve plačite,
dje umirem u žalosti
tako plaćen neharnosti.

A ti, spilo strahovita,
za moć prije ja umrijeti, 620
čini tvoja zvijer skrovita
da me dođe sad proždrijeti;
reci, Mačus da je vapi,
da ga kolje i razdrpi.

Reci, mjesto Čavalice, 625
pokli mnome njoj uteče,
neka grdi meni lice,
neka razdre mene u peče;
Čavalice pokli nije,
moje krvi neka pije. 630

Ovo t' mene, osveti se,
ja se neću već oprijeti,
moje krvi napoji se,
da se može vazda rijeti:
druzijem život da sabrani, 635
svoje krvi da t' ne brani.

Otit na smrt ja ne kratim,
pokli umrijet već obirem,
sve za bolje da ne patim,
da već tužan ne umirem; 640
hoć mi, spilo draga, rijeti,
kom ću smrti ja umrijeti?

Rec' mi, draga, ja te molju,
oberi mi svijeta goru,
neka tugu i nevolju 645
ja pogazim pri ovom moru,
neka padu na me gore,
da me ovdi već umore.

Ah, ti slavno more moje,
pokli imaš mene uzeti, 650
rastvori mi jaze tvoje,
da me dođu već proždrijeti,
pokli sada već zaplivah.
Čave, tebi ovi uzdah!

Ne uzdiši, pokli vode 655
meni gase oganj veći,
i dje tuge me prohode,
srdašce će pokoj steći.« 
Tijeme skoči među pjene
cieća tuge svo'e ljuvene. 660
 
Kad on skoči već u more,
vidje i ču glase ove
jedan pastijer na kraj gore:
brzo ponije zle glasove,
ide doma njemu rijeti, 665
da Mačusa vidje umrijeti.

Tijem po selu na Gromači
roditelja nasta vika,
vike, tužbe, suze, plači,
svak ga žali nevoljnika; 670
kada začu Čavalica
i ona poče derat lica.

»Ajmeh«, reče, »žalostiva,
ajmeh, tužna i nemila,
ja sam svemu, jaoh, krivina, 675
ja sam njega, jaoh, ubila
ajmeh, druže, ajmeh, brače,
sa(d) te poznah, jaoh, u plače!

Sada pozna srce moje,
sada plaća samo sebi 680
nepoznane rane tvoje,
sad vjeruje tužnu tebi,
da sve moje neharnosti
imam platit mom žalosti.

Tebe tužna ja ucvilih, 685
u zlo koje za ne pasti
o(d) tebe se ja odilih
cieć čistoće moje časti,
a sad mi će tužnoj rijeti,
da ti činih ja umrijeti. 690

Ah, Mačuse moj sunčani,
neharna sam bila tebi,
kad me zvijeri ti obrani;
ovo sada sama u sebi
ja ću plakat me nesreće 695
i čut s tebe tuge veće.

Hote, plači, svi u mene,
kupite se u mu družbu,
sva veselja i spomene,
hote ovdi na mu tužbu, 700
dje ću plakat ja neboga
izgubljena druga moga.

Ja sam mojom neharnosti
njega tužna pogubila,
ja sam njega bez milosti 705
poći na smrt upustila;
hote plači, hote rijeke,
moje oči, točit vijeke.

Sveđ plačite, sveđ suzite
bez milosti, bez pokoja, 710
rijeke srca otvorite,
da se vidi žalos moja,
pokli tužna Čavalica
bih Mačusu neharnica.

Ne vjerovah svoje tužbe, 715
dat mu branih razgovora,
odvrgoh se njemu družbe
i ostavih na kraj mora,
neharnosti kad ga platih,
nevoljnoga na smrt spratih 720

Dostojna sam ja od smrti,
imala bih ja umrijeti!« 
Al ovako sreća vrti
ono, što će pak donijeti:
među plači djevojčica 725
ne osuši nigda lica.

Među plači uzdišući
ona priču iz daleče
glas ribara vikajući:
»Dobre glase nosim«, reče 730
»darujte me, kо je pravo,
Mačus vama ide zdravo!« 

Zavikaše: »Što je ovo,
ко nam glase dobre nosi!
Reci nama, što je novo, 735
dar će biti, kо se prosi.
Čavalica tanko sluša,
no' se vraća opet duša.

Ribar uze spovijedati,
da pri moru Mačus staše, 740
ču se plakat i vikati;
dje pak viknu i uzdaše
i dje skoči usred mora,
da uzdahnu ista gora,

tu na blizu dva ribara 745
nađoše se blizu njega,
i videći dje zabara
privezoše cijeća toga,
duhata ga uhitiše,
u njih brodac izvadiše. 750

Kada njega tu poznaše,
čudeći se od ovoga,
njega zatijem upitaše:
»Reci nami radi Boga,
ka te tuga ovdi zanije, 755
za utopit se ovdi donije?« 

Nimi ovo odgovori:
»Ne smetajte mene umrijeti,
bolje da me smrt umori
nego življet već na svijeti. 760
Ko me ovo, jaoh, smeta,
dajte na smrt mene opeta!« 

Njega paka dovedoše,
to sam isti ja vidio,
oni u porat provezoše; 765
ja sam glase vam donio,
a od sada proće malo,
čuti ćete i ostalo«.

Sve razumje Čavalica,
među plači koja staše, 770
razabra se nevoljnica
u veselju ter uzdaše:
»Što se, reče, ovo stvara,
da me kogod, jaoh, ne vara!

Nevoljna sam, vesela sam, 775
plaču oči, srce gori:
mrtva li sam, živa li sam,
što me tužnu ovo mori,
koje su ovo meni zgode,
plač, veselje ke dovode!«780

Sluša jošte, želi znati,
jeda drugi tko iziđe,
podaleko ču vikati:
»Ovo Mačus zdravo ide!« 
Ko 'e začula glas ovega, 785
skoči na dvor za viđet ga.

Stupi dalje njega sresti;
kad se mladi tu vidješe,
počeše se oba tresti,
kako mrtvi zanijemješe, 790
u prvomu u pogledu
izgubiše njih besjedu.

Lice njima problijedjelo,
svuda skače znoj studeni,
i njihovo rumenilo 795
prikri njimi snijeg ledeni,
krepos ide s ovom moći
na srdašca za pomoći.

Pritekoše majke njimi,
roditelji i rodice, 800
plačuć tužno nad obimi
plaču u suze, deru lice,
dje su oba na tle pali
kako mrtvi, svak ih žali.

Dje se plaču ove zgode, 805
uzrok smrti razmišljati
mnozi misle i nahode,
bez bolesti umirati
skroveno im može doći
cijeć ljuvene koje moći. 810

»Viđ'mo«, riješe, »da potajno
ljubav koja njih ne mori,
među oba da neznajno
ljuven plamen njim ne gori,
i da vole prije umrijeti 815
nego želje srca izrijeti«.

Riječe: »Ovo Mačus zove
i veselo Mačus ide!« 
Kako čuše riječi ove,
svaki trenu, da ih vide, 820
u njimi se duh povrati
počeše se razbirati

Tijem očito svijem objavi,
u srdašcu da ranjeni
oba bjehu od ljubavi 825
i da tako zasramljeni
voljeli su prije umrijeti
nego ljubav njih izrijeti.

Pokli njimi nije ništa,
svi rekoše: »Ovo je prava 830
ljubav vjerna, ljubav lista,
čas, poštenje, mjesta slava!« 
Tijem ih mlade razabraše
i na stane svo'e poslaše.

Ako ljubav ovo vodi, 835
sve je časti paka slava,
ka na dobro sve izvodi,
er je naša vjera prava,
u poštenju i u časti
nigda ne će u zlo pasti. 840

Ko je zakon u tom mjestu,
u vjeru ih postaviše
kako zeta i nevjestu
pak u slavi počastiše,
vjekovitu njih spomenu 845
postaviše u imenu.

Njihovo se ime stavi,
da im bude stanovito,
da ih hvali, da ih slavi
u uspomeni vjekovito: 850
Čavalica tu jes gora,
ponta Mačus na kraj mora

            Svrha



Izvor[уреди]

  • Zbornik stihova XVII. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 10, Matica hrvatska, Zora, Zagreb, 1967, str. 179-192.
  • Franjo Francev: Skvadrovićeva pjesma »Mačus i Čavalica«, Građa za povjest hrvatske književnosti, JAZU, Zagreb, knjiga 27, str. 25-38.


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Влахо Сквадровић, умро 1691, пре 330 година.