Luka Desančić u zarobljeništvu

---

Luka Desančić u zarobljeništvu^[1]

Piju vino Senjani junaci
U bijeloj Desančića kuli.
Služila ih ljuba Desančića,
Pak je ljuba njima besjedila:
»Oj Senjani, moja braćo draga, 5
Lako ti je vami piti vino,
Vino piti, uz vino pjevati,
Jal moj Luka u nevolji kuka,
U nevolji u Tominjoj^[2] kuli,
Jevo ima sedam godin dana, 10
Da su Turci uvatili Luku,
Zatvorili u Tominju kulu,
Od njeg nejma ni glasa ni traga.
Koji bi se našao junaka,
Da bi moga izbavio Luku 15
Iz šužanjstva, iz Tominje kule,
Čizmom bi mu odbrojila zlato.« 
Svi junaci zdravi i veseli:
Vince im je lice nakitilo,
Rakija im eglen otvorila. 20
Sigurnost su u srce dobili,
Pa svi njojzi desnu ruku daju,
Da će sjutra na rakiju doći
I svi složno u Tominju poći,
I Tominju prevaliti kulu, 25
I iz kule izvaditi Luku,
I živa ga u dvore donijeti.
I tu bio Senjanin Ivane,^[3]
I on muči, ništa ne besjedi,
Jer on znade, kako j' tamo doći, 30
Jer je sedam puta dolazio,
Da bi kako izvadio Luku,
Ma nigda ga ne poznaše Turci,
Jer je znao turski besjediti.
Tome ljuba vesela bijaše, 35
Svu noć stala, nigda ne zaspala,
Senjanima ručak sigurala.
Kad u jutro jutro osvanulo,
Najprvi joj Ivan dolazio,
I svi redom Senjani junaci. 40
Oni piju žeženu rakiju,
Rakija im eglen otvorila
I srčenu slobodu podbila.
Ivan muči, ništa ne besjedi,
Niti pije žežene rakije, 45
Samo sluša što momci besjede,
’Oće 1’ koji ostati kod riječi.
Kad se Ivan nasluša govora,
On dovede prčevita jarca,
Pa ga živa na mio^[4] derao. 50
Stoji dreka prčevita jarca,
Kako dreči, sva kula š njim zveči.
To gledaju Senjani junaci,
To gledali, pa mu besjedili:
»O Ivane, vaj naš kapitane, 55
Kakova to može bit zlamenka,
Što ti živa kod nas dereš jarca?« 
Tekar onda Ivan progovara:
»Vidite li ove muke jarca?
Ko ne misli ovako podnjeti, 60
Nek ne ide tamo u galami,
Van ne bi li kako drugačije,
Prevarili, kulu prokopali,
I iz kule izvadili Luku?«
Svi prestaše riči govoriti, 65
Pometnuše čaše na stolicu,
Sve pogleda jedan na drugoga,
Ma najviše, kako stoje vrata.
Volio bi, da ni doša nije,
Pa ne pio vina ni rakije. 70
Ivan na to ništa ne gledao,
Na se meče tursko odijelo,
Pa polazi do Tominje kule.
Sedamdeset na rakiju dođe,
Samo sedam za Ivanom pođe. 75
Preša Ivan pro place velike,
Nikada se nije obazrio,
Kad je doša na velika vrata,
Onda se je nazad ogledao,
Imade li druga ijednoga. 80
Od njih sedam nejma ni jednoga,
Svi ostaše u senjskoj ulici.
Misli i sam što bi učinio,
Pa je misli u jedno smislio:
Nijesam pio vina ni rakije, 85
Trijezan sam njojzi obečao
I još jednom Luke potražiti,
Pa sad idem, vratiti se neču.
Povrati se u svoje dvorove,
I uzimlje svoju tamburicu, 90
Idem, pa ću turski tamburati,
Ne bi l' makar š njime besjedio.
Ne budem ga moga zadobiti,
Iskat ću ga zlatan prsten s ruke,
Očitovat, da sam bio š njime. 95
Pa on ide do sela Kompolja,^[5]
Ondje uzme Vida Žeravicu^[6]
Koji znade staze i progaze,
Jer je Vide bio u ajduci,
Pa on znade nojcom putovati, 100
Bijelim danom u ladu ležati,
Kad su bili kod Tominje kule,
U dobro su doba domaknuli,
Kad su Turci jaciju klanjali,
Onda tekar išli večerati. 105
Ivan sio pod Tominju kulu,
Pa na zemlji noge prekrstio,
Stražanima kad su domaknuli,
Ivan se je za štap uvatio.
Oni misle da su zanadžije, 110
Ustave je sebi za razgovor,
Da će lakše noćcu preslužiti...
Ivan bije u jasnu tamburu,
Turski bije, kaurski otp'jeva
I svu stražu kod sebe zabavlja, 115
I latinski Vidu besjedio:
»Vide, šeći kuli naokolo,
Je li u njoj na životu Luka.
Ako bude u životu Luka
Pozna mene i moju tamburu, 120
On ć’ iz kule nešto besjediti.
Pazi dobro što besjedi Luka!
A ja oću zapjevati štrašno.
Ako li mi čuješ glas od Luke,
Pitaj njega o’kle tanja kula, 125
Pa ’nda mi je junački prokopaj,
Ne bi li se pozdravio š njime.«
Te se Vide šeće oko kule,
Za njim straža ništa i ne gleda.
Jal iz kule zavikao Luka: 130
»O Ivane, krilo od Primorja!
Jesi 1’ doša, da mene izvadiš?«
Na to njemu Vide besjedio:
»Jesam Luka, đe j’ najtanja kula?«
»Čini mi se do istoka sunca: 135
Kada odža turski barjam viče,
Do istoka najbolje naslušam.« 
Priše Vide kulu prokopati,
Jer on znade kako se prokapa,
Jer je bio dugo u ajducim... 140
Dok je Ivan tri pjesme ispjeva,
I Vid se je s Lukom pozdravio...
Ivan pjeva tanko glasovito,
I galamu meće među stražom.
Dok je Ivan još dvi pjesme kaza, 145
Dotlen i Vid izvadio Luku,
I na Luki teške bukagije.
Ma ne može Luka putovati.
Kad je Vide izvadio Luku,
I on onda k Ivanu dolazi, 150
I latinski njemu pripovijeda,
Da je veće izvadio Luku.
U Ivanu srce poskočilo,
Dupli glas je grlu primakao,
Pa još Turke bolje razigrava, 155
Svome Vidu latinski besjedi:
»Meći na se njega i železo,
Bježi š njime kroz zelene luge,
Ja ću vaske sjutra pristignuti«.
’Oće Vide, valjan i od sebe... 160
Meće Luku na pleći junačke,
Pa ga nosi pro’zelenog luga,
Odnio ga u Kunar-planinu,^[7]
I pod kladom njega ostavio,
Po Ivana Vid se povratio. 165
U to doba zorica svanula,
I svu stražu drijem uvatio:
Straža leže, Vid i Ivan ode,
I dođoše u Kunar-planinu,
I pod kladom nalazili Luku, 170
Zakovata negvam železnijem,
Ter su ondje studenim kamenom,
Komaj Luku tužna raskovali.
Ondje tavne noći dočekaše,
Pa i za noć k Senju utekoše, 175
Dovedoše Desančića Luku.
Telar puče uz Primorje ravno,
Da je doša Desančiću Luka
Na plećima Vida Žeravice,
Ma s pameti Senjanin Ivana. 180
Svi se oni biše postidili,
Koji jesu desnu ruku dali
I žeženu rakiju popili,
Nijesu smjeli ići pod Tominju,
Man sam glavom Senjanin Ivane, 185
Sa ajdukom Vidom Žeravicom.
I tadaj su sve senjske delije
Kapitanom Ivana zazvali.

---

Референце

1. U tri zapisane pjesme, i to kod Luke Marijanovića (Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Gornjoj krajini i po Turskoj Hrvatskoj, 1864 — 1869, 15, (rkp., MH 11b), u jednoj pjesmi u Zborniku Jose Vukelića i u zbirci Franje Desantića (n. dj., 169 — 188), zarobljeni Desantić je Luka, u Erlangenskom rukopisu (Gerhard Gesemann, Erlangenski rukopis srpsko-hrvatskih narodnih pesama, Sremski Karlovci, 1925, pj. br. 72) je Jure, kod Valtazara Bogišića (Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. I, Beograd 1878, pj. br. 108) je Mihailo, a kod Vuka Stefanovića altazara Bogišića (Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. I, Beograd 1878, pj. br. 108) je Mihailo, a kod Vuka Stefanovića Karadžića (Srpske narodne pjesme iz neobjavljenih rukopisa, Beograd 1973 — 1974, knj. III, pj. br. 41,42, 43) je Gojko.
2. Kula Tomina nalazila se u današnjem selu Tomina, uz rijeku Sanu, 14 km udaljena od Sanskog Mosta. Kula je bila građena na četiri kata, a zadaća joj je bila čuvati most koji se nalazio u njezinoj blizini.
3. Nema podataka da je u tom pohodu sudjelovao i Ivan Vlatković (Ive Senjanin), ali postoji mogućnost. Od sedam pjesama samo se u dvije Ivo Senjanin ne spominje kao jedan od osloboditelja Desantića iz turskog zaiobljeništva.
4. Tj, zgulio mu kožu, mješinu, mijeh.
5. Kumpolje je selo u Gackoj dolini u Lici.
6. Vid Žeravica se spominje u dosta narodnih pjesama, obično u društvu hajduka Mijata Tomića (+1642) i junaka iz Ravnih kotara. U dokumentima do sada o njemu nisu pronađeni povijesni podaci. Jedino se 1647. u Makarskom primorju spominje harambaša Vid, bez prezimena. Nije poznato je li tome harambaši Vidu bilo prezime ili možda nadimak Žeravica. Inače, prezime Žeravica dosta je rašireno u hrvatskom narodu.
7. Po Danijelu Aleriću (Oronimi Kunara i Jadika, Onomastica Jugoslavica, 3. Zagreb, 1973, 3 — 21), nazivi Kunara, Kunor, Kunovac i Kunovnica dolaze od perzijske riječi kenar, koja je putem turskog jezika došla do nas, a znači rub, granica. Po Stjepanu Banoviću (Planina Kunara i Papuča u našim narodnim pjesmama, Rad, 227, Zagreb 1923, 332 — 343) u vrijeme ratovanja između Istoka i Zapada Kunara je bila zapravo svaka planina u Dinarskom gorju. Po istom Banoviću, ona planina koja se spominje u brojnim pjesmama Bosne, Hercegovine i Dalmacije jest planina Kunovac (visine 631 m) u Lici, blizu vrela Une, a preko koje je vodio put do Udbine, preko Kupinova, u Dalmaciju i kroz dolinu Zrmanje u Ravne kotare.

Извор

Senjski uskoci u narodnoj pjesmi i povijesti, Narodne pjesme o senjskim uskocima, priredio Mijatović, Anđelko, Matica hrvatska, Zagreb, 1983., str. 37-43.

Варијанте

Zbornik Jose Vukelića, pj. br. 6, rkp. MH 23a. Varijante: Gerhard Gesemann, Erlangenski rukopis srpskohrvatskih narodnih pesama, Sremski Karlovci 1925, pj. br. 72; V. S. Karadžić, n. dj., knj. III, pj. br. 41, 42, 43; Valtazar Bogišić, Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, knj. I, Beograd 1878, pj. br. 108; Luka Marijanović, Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Gornjoj krajini i po Turskoj Hrvatskoj, 1864 — 1869, 15, rkp., MH 11b.