Ljubovnik sramežljiv

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Ljubovnik sramežljiv
Писац: Иван Гундулић




Pođi, liste moj ljuveni,
pođi, k onoj, cjeća koje
mučeći je sila meni
dni u željah svršit moje;
5 u mučanju tere momu,
komu 'e dano besjediti,
njoj ćeš, kâ je uzrok tomu,
mu smrt muče objaviti.
9 Pođi, vjerni, pođ' mučeći
navjesniče srca moga,
prid oči one, ke je veći
pogled zraka sunčanoga;
13 zašto slika i prilika,
i stvar u svem podobna je,
od mučeća lubovnika
i poklisar mučeć da je.
17 Pođi, vjerni, pođi, mili,
pođ', mučeći moj glasniče,
prid oči one, s kijeh dan bili
noći mojoj sam ističe.
21 Da nu, ako ne znaš puta,
kî te odvesti ima onamo,
gdi mâ mlados izginuta
puna želje stoji samo,
25 trag od uzdah mojijeh slidi,
koje upravljam sveđ bez broja,
gdi se draga ljepos vidi,
drumi otajni, duša moja;
29 u ljuvenu tako u sebi
putu i u skladu nada svima
moje srce vodac tebi
i pritecnik biti ima,
33 srce moje strjelovito,
koje svak čas bježi od mene,
ter kô u mjesto sve vlaštito
put ljeposti gre ljubljene.
37 Nu ako u udesu mom je hudem,
ter inako nije moći,
da ja prije na smrt budem,
negli tamo ti, jaoh, doći,
41 pokloni se umiljeno,
i ako od oči nje svjetlosti
gnjevno, srčno, nesmiljeno
vidiš gorjet nemilosti,
45 smjernijem glasom tad objavi
u zlu momu djelo tvoje,
da ti nijesi od ljubavi,
negli od smrti glasnik moje.
49 Nu ako moga cjeć poraza
glas od smrti čuje ljuti
ona, koja vijeku glasa
od ljubavi ne htje čuti;
53 nu zamalo od ružicâ
ako vidiš rujnos milu
promijenut ju usred lica
bijelijeh lijera na bljedilu;
57 tko zna, da ju ne primože
nijemo pismo na smiljenje,
što učinit vijek ne može
grozno i tužno me cviljenje.
61 Ali po môj smrti veće
taj na vrijeme milos nije;
jaoh, jednomu, kî mučeće
bez nje žive i umrije!
65 Tijeme brže još će riti:
'Pravo žalit nije ovoga;
mre dostojno, tko odkriti
ne htje mreći srca svoga'.
69 Daj, daj bolje, da čim duša
na izhodu svom se vrti,
da prî jedan uzdah sluša
od ljubavi, negli od smrti.
73 Ah, moj liste izčeznuti!
gdi 'e proljetje mojijeh lita,
uputi se, veće uputi;
hod', smjej, moli, ufa', pita'!
77 Pita' u one, kâ obstire
čelu od pramâ krunu zlatu,
od ljubavi, od me vire
milos samo, jaoh, na platu!
81 Ja ne pitam toj saviše
mojoj sreći, mojoj česti,
da na uzdahe moje uzdiše,
da se boli môm bolesti.
85 Ah, srce ima prem kameno,
ljubovnik se toj ne veli,
tko uzdisat sveđ ljuveno
svoju dragu vidjet želi.
89 Nadaleče da se odile
od nje muke sve ljuvene:
boles, uzdah, jade i cvile,
ja uzimam sve na mene.
93 Pače, ah jaoh, nova čuda
od ljubavi, u kôj stoju,
prosit nije mâ požuda,
da ona ljubi ljubav moju,
97 er moja ako lijepa vila
žalos stječe, rados gubi,
ter joj ljubav nije mila,
ja vik neću, da me ljubi.
101 Samo žudim, samo prosim
u života moga svrsi,
da na ljubav, ku joj nosim,
ne gnjevi se, jaoh, ni mrzi,
105 ter za platu svega jada,
vaj, u komu vas vik tužim,
da uzhoće samo sada,
da ju ljubim, častim, služim.
109 Sad od mene, ah jaoh, Bože,
u prilijepe me gospoje
koja stvar se manja može
od ljubavi pitat moje?
113 Pitam ono, što braniti
toli manje ima ona,
koli većma hoće biti
nemilosna, nepriklona.
117 Jaoh, er pitam samo, da je
ugodna joj boles, koja
jadno srce me skončaje,
i s nje mirom da 'e smrt moja.
121 Na ovomu tvom govoru,
liste, kad ga bude čuti,
ako u lijepom svom pozoru
išta vidiš da se smuti,
125 ti zamukni mramorkome,
tere čini, da riječ druga
ne izide tvâ prid njome,
negli ova: 'Mre tvoj sluga!'
129 Ah, da uzmožeš kô po sreći
još pun želje tej ljuvene
izrijeti joj tad mučeći
ove uzdahe moje ognjene:
133 Tako riječju vrijeđa' i slijedi,
prijeka i huda, jaoh, saviše,
zabraniti ako odredi,
da uzdiše, tko izdiše.
137 Nu ako je namijenila
već života moga osude,
ter uzhoće moja vila,
da svakako umrijet bude;
141 zareče se pače u sebi,
ne čut uzdahe od ljubavi:
tko mre, uzdah jes mu trijebi,
da s njim život svoj ostavi;
145 ali videć, da svjetlosti
sebi obraća sve ljuvene,
ako, ah jaoh, ne s milosti,
da daj sasma nesmućene,
149 tad s uzdasim daždeć grozno
suzâ rijeke, pismo, tvoje
tužno skazanje i žalosno
od ljubavi rijet ćeš moje.
153 Najpri'e počni: 'Kad upazih
vedra lica raj veseli,
svijetlo sunce oči drazih,
sladki pogled, moj dan bijeli:
157 tada poznah, višnja krepos
da svu objavi vlas veliku,
svu ujedno skupnu ljepos
stavi u samu tvu priliku'.
161 Tim mâ duša naglo stupi,
i u oči dođe moje,
ter u jedan pogled skupi
svekolike sile svoje;
165 tuj ljuvenijeh raj zamira
stanovita, zapanjena
čudeći se čim razbira,
sva gorjaše zatravljena.
169 S jedne strane čuda mila
razgledajuć sladko tima,
s druge ljubav i nje dila,
bjeh led srcem, plam očima:
173 nu čijem se sladko pusti
željen pogled razmišljati,
lijepe oči, drage usti,
rajsko lice, pram tvoj zlati,
177 stat zapanjen put jednoga
vele mogô nigda ne bi,
taj čas bi ga od drugoga
pritegnula želja k sebi.
181 Ah, kolikrat čuh se riti
ja uzdišuć: 'Višnji Bože,
da se kako razlučiti
svud moj pogled ovi može,
185 da bih tako odasvudi
gledajući u pokoju
mogao uživat u razbludi,
sve ujedno lijepu moju!'
189 Er s jednoga mjesta draga,
kada drugo gledat slidim,
čim me ovo, jaoh, primaga,
drugo gubim i ne vidim.
193 Odtada sam sveđ želio,
da zatvori oči moje
ljubav, smrt li, da vidio,
ljepos ne bih manju od tvoje!
197 Ja odtada ne upazih
doli umrlu svjetlos ni'ednu,
kâ od ljeposti tvojih drazih
ima u sebi zraku jednu.
201 Sve, što imaše svijet u sebi
lijepa, draga i ljuvena,
mnjaše mi se sve pri tebi
kô prid suncem tmasta sjena.
205 Lijepe žuđah rajske dike,
zvijezde, sunce i nebesa,
ukoliko bjehu slike
njih svjetlosti tvoga uresa.
209 Tim većekrat stah vapiti:
'Već se bitje me rastvori,
da mi je u raju iztakmiti
ljeposti ove s onijem gori!'
213 Stoga užežen milim plamom
moj se oganj gojit pazih
sladcijeh misli dragom mamom,
tihijem vjetrom uzdah plasih.
217 Tim u meni sveđ goreći
taku plam je stekô krepos,
da ja ne znam, ali veći
oganj moj je, al' tvâ ljepos;
221 jer da groznih suza nije,
kijema boles, kâ me mori,
na čas vrući plam polije,
da me prešno ne izgori,
225 ja ne moguć ni'edan dio
ognja ugasit razgorjena,
jaoh, život bi ugasio,
ljepirica užežena:
229 tako ista se muka meni
milosnija vele kaže,
negli ures tvoj žudjeni,
gdi je ufanje me najdraže.
2233 A to, er suze u plakanju,
pomagat me ne pristaju,
i ako uzrok môm skončanju,
i život mi one daju.
237 Plačem tako sve me vrime.
nu ljubovnik mučeć viku
pod srdašcem ognjenime
tajeć ljubav mu veliku.
241 Tako gorim vas u sebi,
nu moj oganj skroven stoji,
nije objavljen još on tebi,
kâ ga užeže i razgoji:
245 ja i ljubav, nitko veće
ni domisli, ni se stavi
od goruće, nu mučeće
i otajne me ljubavi.
249 Moja mlados trpi i kuša
muke one sve najgore,
osudjena koje duša
posred pakla podnijet more.
253 Nu da 'e vrh svih muka huda,
i najveće zlo ću riti,
ne moć jedno, jaoh, sred truda
prid vil dragom izustiti.
257 Nemilostan sasma pače
ni'e ni žestok sasma toli,
er se ciči, daj, i plače,
a ne muči u njem doli.
261 Mučim, i ako srce odpravi
glas, za milos tvu pitati,
posred ustî riječ ustavi,
u uzdah se pak obrati.
265 Ali život čezne i vene;
da su mučeć i uzdasi,
vjetric pršeć oko mene,
da ih ne čuje i ne izglasi,
269 mučim, i ako glas ikada
stan žestocijeh muka uteče,
od bojazni i od jada
dostigne se i prisiječe.
273 Ah, da glase tve mučeće,
ke vik jezik ne otvori,
zatravljena srca veće
čuješ, nijemo kô govori,
277 ognjilo bi mo'e žalosne
tužbe izelo, jaoh, iz stijene
srca tvoga, jaoh, milosne
iskre, ako ne ljuvene.
281 Mučim, ali bljedilo je
na môm licu upisalo,
jâoh, da zaman srce moje
razgorjenu 'e ognju malo.
285 Veće, liste moj, se odpravi,
gdi u družbi misli drazih
srce i duša mâ boravi
ponesena u uzdasih.
289 Toli bi te tko u putu
pitô: 'Kî je trud najveći?'
reci: 'Tajat muku ljutu,
želju i ljubav tvu mučeći'.