Liječnik i za nevolju — Le Médecin malgré lui/2
| ←Šena prva | Liječnik i za nevolju Писац: Молијер Šena druga |
Šena treća→ |
Frano: Ola, ola! Što je to? Kako te nije sram! Nije to od poštena čovjeka bit tako svoju ženu!
Dživa (podbočiva se suproć Franu komu čini it nazada, a ona za njim, pak mu dava zaušnicu): A ja hoću da me bije.
Frano: Eto te tu, da ti bude.
Dživa: što se ti imaš prtit ovdi?
Frano: Imaš razlog, zlo sam učinio. Drugi put neću.
Dživa: Je li ovdi koji tvoj poso?
Frano: Dobro govoriš, ako ja isti poznam da sam kriv.
Dživa: Gleda' ko ovoga pasalijera, koji hoće zabranit mužovima da ne biju svoje žene.
Frano: Poričem se od svega.
Dživa: što ti imaš u ovemu česa činit?
Frano: Ništa.
Dživa: Ko te je stavio da zabijaš nos dje te ne toka?
Frano: Niko.
Dživa: Misli o tvojijem poslima, a pusti tuđe na stranu.
Frano: Ne progovaram veće ni riječi.
Dživa: Ja hoću bit bijena. Što ćeš ti od tega?
Frano: Da ti bude.
Dživa: Diže li s ovezijem ko što tebi?
Frano: Niko ništa.
Dživa: I ti si mahnit doć stavjat раko na tuđ brod kad te niko ne zove.
Frano (Ide put Petra i govori s njim čineći mu se uklanjat nazada; bije Petra i čini mu bježat, pak mu nasvrhu govori): Kumpare, ja te molim iz svega srca da mi prostiš. Čini što hoćeš, bij, lupa' tvoju ženu; ma da valja, još ću ti pomoć i ja ako ustjebudeš.
Petar: Ali neću htjet.
Frano: To je drugi poso.
Petar: Ako mi uzbude drago bit, bit ću je; ako mi ne uzbude drago bit je, neću je bit.
Frano: Dobro, baš dobro.
Petar: Ovo je moja žena, a nije tvoja.
Frano: Ko ti što govori?
Petar: Ne imaš ti meni ovdi česa zapovijedat.
Frano: S tobom sam.
Petar: Ja ne imam potrebe od tvoje pomoći, neg mi se iskida'.
Frano: Volèntijeri.
Petar: I tebi se prem dalo doć se prtit u tuđe posle. Znaš li što govori stara riječ da među noktom i mesom nek te niko ne dotiče. (Pak se vraća k Dživi i stiskivajući je za ruku govori joj) Amo, pomirimo se mi dvojica. Daj rukuj
Dživa: Hoću, iza kako me si onako izmlatio!
Petar: To je sve ništa. Daj ruku.
Dživa: Neću.
Petar: E, е!
Dživa: Ne.
Petar: Moja mila ženo!
Dživa: Zdrav si od tega, na vjeru.
Petar: Dospjejmo je, govorim ti.
Dživa: Ne učini ništa, kad ti Dživa govori.
Petar: Stani, stani, stani.
Dživa: Neću, nego džusto stat u svađi.
Petar: Id', ludno! ono je bila jedna stvar od ništa. Da dospjejmo.
Dživa: Ostavi me stat.
Petar: Daj ruku, govorim ti.
Dživa: Ali me si veoma i bez pripozita istrapaco.
Petar: Da, da je tako, ma ti pitam proštenje; što hoć' drugo? Stavi ruku ovdi.
Dživa: Praštam ti. (Polako) Ma ćeš mi je na vjeru platit.
Petar: Ti si luda stavljat se od onega; ono su njeke malahne stvari koje su potrebnite kad ter kad među čeljadim koja se dobro gledaju, i pet-šes po leđima među mužom i ženom ne činu drugo nego krepeniju ljubav među njima. Pođ', a ja idem prinijet nješto drva, pak ću se zamlatit pod Srđ i sjeć. Obećivam ti ih do doveče smirit jedne sto bremeni, vidjet ćeš.
|