Kristijada/PJEVANJE DVAESTI I ČETVRTO

Извор: Викизворник
Kristijada
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
PJEVANJE DVAESTI I ČETVRTO




 
                 PJEVANJE DVAESTI I ČETVRTO

   Skup čestitijeh učenika
pripijevaše pjesan ovu,
i družina svakolika
spravna slijedi riječ njihovu.

   Sred veselja nu takoga 5
stahu jošter u bojazni,
nemogući srca svoga
istjerati strah isprazni.

   I nebivši još duh sveti,
kako Isukrs reče njima, 10
razgorio njih pameti
krepcijem plamim nebeskima,

   zlobnom puku židovskomu
na oči često nehodijahu,
neg sumnjivi u svom domu 15
sve malo manj tej dni stahu.
 
   Ko grabeća kada ptica,
cijeć najesti svoje hude,
dođe u jato golubica,
i od njih jednu zgrabit bude, 20
 
   ovdi, ondijera tad sve ine
plasijem bijegom rasprše se,
i u najdublje paka tmine
svoga stana uklone se.
 
   Tač po smrti kralja mila 25
verna družba poplašena
u skroven se stan sakrila
bješe od puka nabunjena.

   Puni vjere i posluha
tu čekahu kako slijepi 30
nebeskoga s neba duha,
rajskijem zrakom da ih pokrijepi.

   Navršilo deset dana
žarko sunce bješe veće,
da im pomoć obećana 35
dođe i smiri sve njih smeće,

   kad sred strane najmilije
i najdraže od nebesa,
od ke ljepše druge nije,
ni punile svijetla uresa, 40
 
   u kraljevskom rajskom dvoru
sjedeć ćaćko svemogući,
i podoban svemu stvoru
red i zakon davajući,

   ter stojeći blizu njega 45
podnižena lica i čela,
ki sveđ časte i dvore ga,
slavni kori od anđela,

   u čestitom ljudskom tilu,
ke blaženo i neumrlo 50
bješe veće smrt nemilu
pridobilo i satrlo.

   Neizrečene pun svjetlosti
sin ljubjeni njemu sjede
s mnogom scijenom i gadosti 55
govoriti sej besjede:

   "Ćaćko, vrijeme prispjelo je
razgovorit družbu moju,
ki bez mene bolni stoje
i u žestoku nepokoju. 60
 
   Bivši umrli oni ljudi,
bez pomoći jake naše
stvar ih svaka smeta i trudi,
od svega se boje i plaše.

   Ti strah smiri njih neugodni, 65
i srce im krepko poda,
da hrabreni, da slobodni
ne haju se teškijeh zgoda.
 
   Znaš prid pukom židovskijeme
kako su oni u omrazi, 70
koji u svako misli vrijeme,
da ih smrtim zlom porazi,
 
   a to jer sam ja njih obrô
za družinu mu ljubjenu,
da na pravi put i dobro 75
zovu čeljad izgubjenu.

   Ti si obećô meni davno,
da se ima po svem svijeti
ime moje svijetlo i slavno
s nastojanja njih prostrijeti; 80

   i da će oni sve narode
zvat pod vjeru pravu našu,
očeanske gdi god vode
i sinjijem valim suh kraj pašu.
 
   Zemlja i more prije će proći, 85
nego, ćaćko moj, na manje
stanovito ima doći
ovo tvoje obećanje.

   Cijeća toga ja mnokrati,
njih dohodnu znajuć sreću, 90
nastojo sam istjerati
iz njih srca strah i smeću,

   nukajuć ih, da ne budu
krepka izgubit srca i svijesti
u nijednom teškom trudu, 95
u prihudoj nijednoj česti.
 
   I kad hotijah doći k tebi
s trudna svijeta umrloga,
obećo sam poslat s nebi
njima duha prisvetoga, 100
 
   neka od njega pokrijepjeni
vrle kralje i silnike
budu držat u nescijeni
i njihove sile prike,

   i za ljubav vjere prave, 105
u svijeh trudijeh temeljiti,
svoje živote, svoje glave
ne štede se izgubiti.

   Ko besjedit dospio je
sin vladaoca rajske strane, 110
noge i ruke kaže svoje
i žestoke na njih rane.
 
   Kaže prsi prosječene,
oštra kopja krvno djelo,
kaže drače ne smiljene, 115
kijem krunjeno bi mu čelo,
 
   kako ostalu svu spomenu
od priljute svoje smrti,
ku podnese za pakljenu
nemilosnu smrt satrti. 120
 
   Ču moljenje svoga roda
ćaćko vječne pun ljubavi,
i dragi mu celov poda,
ljubežlivo ter mu pravi:

   О kriposti vječna moja, 125
moj porode drag jedini,
što dobrota prosi tvoja,
sve podpuno da se učini.

   Tvojijem druzim izabranijem,
kijeh na pomoć svijetu šljemo, 130
brzo duhom obećanijem
ledna srca smiritćemo,
 
   da slobodno za te i za me,
krepci u našoj svetoj vjeri,
pogrđuju silne plame, 135
bridke mače, vrle zvijeri,
 
   i od svakoga živa duha
koji sada strah imaju,
najmanjega pače od ćuha
s mraznom zimom svi predaju, 140
 
   svijesti krepke i viteške
tad se ustručat za nas ne će,
sve susretat zgode teške,
sve najgore trpjet smeće,

   ter ponosni svom dobrotom 145
u pogrdi smrti sione
svojom krvim i životom
potvrditće tve zakone.
 
   Tako glaseć svud obrtni
ime tvoje po svem svitu, 150
vijeku oborit trudi smrtni
ne će njih svijes temeljitu,

   ne vrućine ognjenite,
ne vrlina zime prijeke,
ne pučine valovite, 155
ne stisnute ledom rijeke.

   Sve će žemlje tijem uzrokom
čut njih riječi svete i čudne,
pod zapadom, pod istokom,
pod sjeverom, pod poludne. 160
 
   Sve, što je rimskom pod gospodom:
Persi, Šiti, Baktrijani,
s ostalijema još narodom
ne odkriveni Indostani,

   sve krajine, strane, otoci, 165
poznati ćе tvoju viru,
kijeh prostrani, kijeh široci
sina mora vali obstiru.

   Slavnom će se tvomu imenu
vas svijet klanjat, i zgradjene 170
za tvoju će veću scijenu
crkve ustajat ne izbrojene,

   ter u lijepoj toj promjeni
ponovjena s tobom svita,
opeta će vijek zlaćeni 175
i godišta doć čestita.

   Sa mnom i ova, i sva ina
ti znaš, sinko, moja časti,
ki si slika moja istina,
i jednake meni vlasti. 180
 
   I ne samo dobrijem, koje
prvoga oca hudo dilo
ne zgriješenje bješe svoje
tamne u jaze zatvorilo,
 
   dostojale tvoje rane 185
jesu podat višnje česti,
i u nebeske svijetle strane
crne iz noći njih odvesti;
 
   neg narodom svijem kolicijem,
došle u krivo ki živijahu, 190
i s grijesima svojijem pricijem
rajske od sreće dalek stahu,
 
   netom čistijem srcem budu
tvu zagrlit vjeru pravu,
činiti će, da dobudu 195
s malo truda vječnu slavu.
 
   Toliko je moguć bio
trud i tvoja smrt priljuta,
kom si vas svijet slobodio
iz čelusti pakla kruta. 200
 
   Ona je, ona zaplatila
sve što je došle zla na sviti
ljudska narav sakrivila,
i što će od sad sakriviti.

   Samo da se grešnik skruši, 205
i krivinu svu spovije,
ne imaj straha svojoj duši
od pakljene stare zmije.
 
   Tvoje krvi kaplja jedna,
ku prolio s križa jesi, 210
oprati je jaka i vrijedna
sve što je grijeha pod nebesi.

   Još će pozna doć vrjemena,
u najslađe da jezike
bitće tvoja smrt slavljena, 215
i spjevane tvoje dike,

   i spjevaocim bitće draže
glasit tvoja dila i riči,
nego isprazne grčke laže,
ke toliko vas svijet liči. 220
 
   Nu slovinski jezik, koji
od Adrije mora redom
svu koliku zemlju svoji
do pučine mrazné ledom,

   nad jezike sve ostale, 225
gdi će zakon naš kraljevat,
ne izrečene tvoje hvale
s velikom će slavom pjevat,

   razlog bo je, stvorca svoga
svaki jezik da proslavi, 230
da duh svaki hvali boga
s podniženstvom i s ljubavi.

   Vidiš onu hrid u moru
kod slovinshijeh doli strana,
i visoku onu goru, 235
ka je imenom Brgat zvana?

   Ne do vele ondi vika
na slavu se našu gradi
grad lijepoga Dubrovnika,
bogoljubne stan čeljadi. 240
 
   Silnoj vlasti nepodložna
od naroda do naroda
vječna će u njem i uzmnožna
s našom častim ctit sloboda.

U ńem óe se vjera prava 245
ne ockvrnjena uzdržati
kod nevjernijeh sto država,
kij eh će zli zmaj rastrovati.
U nevjerstvu pače istomu
sred naroda vrla i bojna 250
veličanstvu po ńem tvomu
davatće se čas dostojna
Ke će crkve slavne i svete
sred negovijeh rast jet mira
da ńih zemle sve časte te, 255
ka množ svetijeh manastira !
Tu će djeve nami mile,
tu nam živjet ludi ugodni,
ki s molitvam prike od sile
braniti će tvoj grad rodni. 260
Tu će pohrana od svijeh draža,
moguća će stat tělesa
našij eh svetac, koji straža
vječna mu će bit s nebesa.
Tu križ, tu će pelenica 265
bit hranjena tvoja sveta,
kojom majka tva djevica
povija te jur djeteta.
Čistijem srebrom, svijetlijem
zlatom
sve će toj sjat okovano, 270
djelo, koje vječnom płatom
bit dostoji darovano.
Tvoj će život tu vrh svega
spjevan biti skladnom pjesni,
ni će imena vik tvojega 275
doć na mańe glas uresni.
ĄD Nikni, nikni, lijepi grade,
rasti u pravoj stavan viri,
tako pasti ne će ikade
stanoviti tvoji miri. 280
Tvomu stvorcu živi ugodan,
i lubi ga svom pameti,
čestit, miran i slobodan
sve ćeš vijeke tve živjeti.
Među morem i zemlome 285
za sve u goloj zgrađen hridi,
samo nebo da je s tobome,
tko da vijeku tebe uvridi?
U moje se spusti ruke,
nebesom ćeš još gospodit, 290
ovo moje jesu odluke,
ovako se ima zgodit!
Čim kralestva nebeskoga
slavni gospod ovo veli,
lubjen sinka ljubjenoga 295
svom Jubavi razveseli.
i* Učenici u toliko
u svom dvoru skrovni stahu,
gdi Judino djelo priko
ne bez srčbe proklinahu. 300
Bjehu od svijeta sve države
medu sobom razdijelili,
gdi će svaki vjere prave
pripovijedat zakon mili.
Ali druga dvanaestoga 305
izabraše toga od prije,
mješte Jude da kletoga
i on riječ božiju pripovije.
Taj Matiju dođe sreća,
da počastjen tijem uresom 310
izbranoga sveta vijeća
broj ispuni drag nebesom.
Za sve da se on brojaše
od priproste kuće i traga,
neumrlu mu čas davaše 315
mirno srce i ćud blaga.
tb Snižne luđi višni časti,
in družbu svoju prima,
da svjetovne oholasti
podnižiti bude snima. 320
Prid nebom su male od cijene
usione glave ohole;





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.