Znam, dobro jedino, da želiš, cvijete moj,
uzaznat istino što čini verni tvoj.
Neredno sveđ cvili tvoj sluga, gospoje,
odkad se odili ljeposti od tvoje.
Sred ognja u ledu život svoj boravi,
nije mu slas u medu, ni lijeka u travi.
Opusti njega san, a smrtno zaspo je,
nije mu bio dan, sunce mu mrklo je;
rados mu dotrudi, a žalos obljubi,
i tebe čim žudi, sam sebe izgubi;
k tebi sveđ želi doć, tebe sveđ vapije
ili je mrkla noć, bijeli dan ili je.
Čim glasim poraz ljut ja glasom tužnime,
evo mi svaka ljut odpijeva tve ime.
Tim smamljen s imena uzištem sred hridi
jeda se ljubljena mâ duša gdje vidi.
Ter počnem vapiti: O gore kamene,
nemojte, vaj, kriti sve dobro od mene!
Ne kri'te, vaj, meni požudu svu moju,
moj život ljubljeni, slatku mu gospoju!
Nu vapeć zaludu tebe, jaoh, ku želim,
dragu mu razbludu, sam sebi uzvelim:
Eto sam sebe van u ovoj pustoši,
kô može biti stan miloj moj raskoši.
Išti nju sred cvijetja, u drobnoj travici,
u skutu proljetja, u vedroj danici.
Tim jutrom kad dzori ter jasna danica
bijeli dan otvori s vjenačcem ružica,
zapjevam: Evo je, evo je s istoči,
evo me gospoje, jasne su nje oči!
Poznam je zaisto, nije ono zrak sunčani,
neg zlato pričisto, mu mlados kijem zani;
ružice rumene nijesu ono, negoli
usti nje medene, kijem biser okoli;
nije ono lijer pribijeli ni rano cvjetice,
negli vrat veseli, nje prsi i lice.
Pak mi se dogodi poznati da dzora
svijem cvijetjem ke plodi sred polja i gora
ne sliči podpuno ljeposti tej tvoje,
čestita mâ kruno, jedina gospoje.
Er posmijeh ljuveni ki mi raj otvori
nije nać moć meni u cvijetju i u dzori.
I da još obađoh sve što je pod nebi,
tvu ljepos ne nađoh neg samoj u tebi.
Tim tužan ostanem bez nijedne radosti,
tužiti neg stanem: vaj mojoj mladosti!
Vaj meni u vike, vaj po sve dni moje
bez rajske me dike, bez mile gospoje!
Tač jeljen ustavši bolestim priljutom,
kada ga razdruži ki lovac s košutom,
jestojske najslađe i vode studene,
mrzi čim ne nađe trag drage ljubljene.
Ah, da su blaženi i uvik veseli
drazi oni ljuveni kijeh ljubav ne dijeli.
Negli sveđ pribiva drag s dragom ljubavi,
ter svaki uživa i u sni i u javi.
Prozorje prem biješe jutroska prid danom,
kada se zažeše me oči trudnijem snom;
eto u snu tad dođe mlađahnu ti meni,
ljubljena gospoje, pokoju medeni;
vrat meni okoli, paka me celova.
Pitah te: Odkoli sad ide ljepos tva?
Razbludno ti reče: Evo tva razbluda,
odkad ti uteče, slijedi te ovuda.
Znala je, mili moj, znala je, moj brače,
da cvili život tvoj bez mene i plače.
Znam da si smagnuo me usti medene
odkad si bjegnuo, verni moj, od mene.
Dočim ti slatko brah cvjetice sred usti,
uto se razabrah i san me opusti;
tamo amo pogledam, svud svraćam me oči
jeda gdi ugledam me sunce s istoči.
Pak kliknuh: Evo bi kon mene ti sade...
Tko mi te ugrabi? Ko mi te ukrade?
Tko mene u tuzi ostavi i smeći?
Tko li mi zagusi srdačca dio veći?
Dva bismo, sad sam sâm, s tobom bih, tebe nî,
ja isti ja nijesam, nije mene u meni.
Čim tako bolujem nezgode, vaj, moje,
eto ti začujem slavica gdi poje.
Rekoh mu: Nu postoj, ptičice mâ, sada,
slavicu mili moj, spjevoče livada!
Biti će lijepi dar, vesela ptičice,
budi mi poklisar do moje diklice.
Lijepi uzdar biti će da željet nije veći,
drago te primiće razbludno gladeći.
Neće te pustit, znaj, slavju, mâ ljubavi
dokle ti ogrljaj biserni ne stavi.
Reci joj: Mâ dzoro, jad pusti čemerni,
doći će uskoro Miljenko tvoj verni.
Bez tebe žalostan, cvijete moj jedini,
svaki se njemu dan godište doć čini.
To li neć poći ti, ptičice mâ mila,
daj mi htjej podati brzahna tva krila.
Ja ću ih pripeti željnoj moj mladosti
da hrlo odleti žuđenoj ljeposti.
Neka se ne žele srdačca stravljena,
neg da se vesele razbludno združena.
I da se ne gine ni kopne neredno,
neg da se sjedine dvije duše zajedno.
Pristani, liste moj, pristani kazati
moj dragoj rasap tvoj, ki tijem se ne krati.
U dugoj besjedi nije lijeka tvoj rani,
gore se neg zledi, zato već pristani!
