Izresla jela visoko,
širila grane do neba,
pod njoj je Mari postelja,
svakim je cvićem nasuta,
najviše drobnom murtelom 5
i s onom ružom rumenom.
Na njoj mi Mare trudna spi,
ne smi je nitko buditi,
ni mila majka sa doma,
ni mila seka sa vode, 10
ni mili babo sa gore,
ni mila braća sa mora.
Udrio vitar sa mora,
slomio granu od bora
i pade Mari na lice. 15
Marino lice nagrdi,
Marine ruke polomi.
Tužna se Mare probudi
te stane kleti zelen bor:
„O proklet bio, zelen bor, 20
koj’ moje lice nagrdi
i moje ruke polomi!"
Na boru sokol bijaše
te lipoj Mari govori:
„Ne kuni bora, Marice, 25
jerbo će tebi dati Bog
da nećeš nikad ozdravit"!
Olinko Delorko, Narodne pjesme otoka Hvara : prema zapisima osmorice sabirača Matice hrvatske u devetnaestom stoljeću, Split : Čakavski sabor, 1976., str. 445-446.
