2420
Pjevanje XV
Sred pristolja nebeskoga 1
Niedna zviezda već ne sjaše,
Neg' sred svietla srebra svoga
Smrknut mjesec blied hogjaše.
Noć bježaše tamne u jame 2
Čujuć blisu danak bieli,
Prie neg' sunce kroz sve plame
Crnu tminu nje ustrieli.
U istoku rumenomu 3
Stoprv vitieh iza gora
U svom kolu zlaćenomu
Utjecaše liepa zora;
Kad ćauši brzi od više 4
Netom prvi zrak udari
Na dvorove dohrliše
Dubio vačkiem poklisari.
Od paše im noseć glase 5
Da s haračom budu doći,
Er najbrže car spravlja se
Svom gospodom u lov poći,
Poklisari spravni stahu 6
I prie neg li zora izide,
Ter ćauše izgledahu
Neka česti sve' razvide
PJEVANJE XV. 301
Tiem ureda zaedno s njima 7
Odjahase k ravnom polju,
Gdje pod svojiem šatorima
Car čeka ih na pristolju.
Susrete ih tu najprije 8
Cauš-baša Ali Aga,
Kl što može najdvornije
Iz srca ih primi draga.
S njima blago progovori 9
1 dobro im da ufanje,
Tim ukinu i razori
Strah i tužno njih skončanje.
I bivši ih u kaftane 10
Zlatne obuko svekolike,
Obuče im i dvorane
Za učinit veće dike.
Pod šatore pak u cara
Kap Aga ih poveo je, 11
Neka, običaj ko je stara,
Harače mu dadu svoje.
Ke prid njima tu nošahu 12
Kapidžije carskieh vrata,
U haljinah koji sjahu
Od grimiza i od zlata.
Na pristolju privisoku 13
Pod šatorim car sigjaše,
Tumbanu mu na široku
Kita perja treptijaše ;
Na dno koga dragi kami 14
Svjetlji od sunca svietlo siva,
Ter sunčanim svim srakami
Svačie oči zasljepiva.
Obučen je suhu u zlatu, 15
Obli biser gdje se izredi,
Ter u ruhu tač bogatu
Sja u carskoj zapovjedi.
Gornja mu je kabanica 16
Sred uresa neirečena
Sva moškovskieh od lisica
Liepiem kožam postavljena.
302 DUBROVNIK PONOVLJEN
Pod migali mi! stoji svila 17
Zlatne u eviete i/.atkana
Kom zemlja a;1 sva prikrila
Urešena sa svieh strana.
Iz okola u dva reda 18
Dvorani mu snižno stahu,
Ter s njegova tu pogleda
Svi od straha treptijahu.
Obučeni bjehu i oni l(i
Svietlo u zlato i u svili,
Ter su zlatni i svioni
U zraku se prosvjetlili.
Vigjitše se megju njima 20
Ko da 'e stado jaganjaca
Zaednn s bieliem badumima
Njekoliko stat crnaca.
A u prvoj bjehu četi 21
Pjesci uresa puni mnegn,
Svaki od njih krilim leti,
Kad car leti konja svoga.
Kod pristolja najbliži se 22
Kajinuikan paša vidi,
Ki se u srcu dvorbom grize
I u licu brigom blidi.
I on i svak ini s njime 23
Gdje car slavni zapovieda
Sviem rukami sveza nime
Trepti, muči, zemlju gleda.
Sam uzmnožan na pristolju 04
Ponosi se car čestiti,
1 na svoju vlada vclju
Mnoge krune na sem sviti.
Prida nj tako iziđoše 05
S dragomanom poklisari,
Tere trikrat poklekoše
Za ispunit zakon stari.
I bivši se ponižili „„
Uprav njemu sa svom vlasti,
I liepo mu učinili
Sve što veće mogu čnsti :
PJEVANJE XV. 303
Jakimir mu list pokloni 27
Dubrovačke od gospode,
Gdje mu pišu jad sioni
I nesrećne svoje zgode.
P.ika milom u načinu 28
Slatko i dvorno usta otvori
Ter kroz blagu svoti, tišinu
Uze ovako da govori:
Nedobitni, uzvišeni, 29
Pričestiti care izbrani,
Ki si u vječnoj slavan cjeni
Igdje siva zrak sunčani;
Koga kralji svi od svita 30
U najdaljem ki su kraju
Za gospara glasovita
I poznaju i klanjuju;
Knez i s njime svi vlasteli 31
Vjerna grada Dubrovnika
Podložit se ki su htjeli
Caru Orhanu još od vika,
Eto su ti sad poslali 32
Običajni harač s nami
Koji smo ti mi pridali
Zasve ljutiem u tugami,
Bivši trešnja prem nemila 30
U velikoj u gorkosti
Zajedno s njome porazila
Naše srećne čestitosti,
I nas liepi grad satrla „ .
Gdje sloboda svegj captiaše,
Koga slava neumrla
Po svem svietu dosle sjaše.
Ter smo jedva plačni u sebi 35
Ovi harač mi skupili
I za ne bit krivi tebi
Višnjemu smo sakrivili ;
Bivši djecu i sirote 36
Ucvilili svekolike,
Ki neimaju svoe živote
Čicm uzdržat s česti prike;
304 DUBROVNIK PONOVLJEN
Er je oganj sve zgorio 37
Igdje išta mi imasmo,
Ter glad grad je priklopio
Da tiem jedva živi ostasmo.
Ali, slavni gospodine, 38
Ni'e već tvoga Dubrovnika,
Ako njega ne pomože
Ne podigne vlast velika ;
Ako njega ne pomože 39
Tva desnica na sem sviti
Koja sama sad ga može
Iz zla ovoga izvaditi.
Ne prosimo pomoć inu, 40
Neg' što višnji nadahne te,
I za vašu veličinu
Što pristojno poznaćete.
U tebi su sva ufanja 41
I sve naše sreće prave,
Slobodi nas od skončanja
Rad velike tvoje slave.
Nepriatelji da nemili 42
I svi kralji svieta ovoga
Na grad su nam nastupili
Sa svom silom carstva tvoga ;
Komu bismo mi tadara 48
Utekli se u toj smeći
U Otmanskoga neg' li cara
Od svieh cara kl 'e najveći ?
Koji znamo da cjeć časti 44
I cjeć carske svoje dike
Ne bi kratio svoje vlasti
Blaga i vojske sve velike :
Ni bi mogo pritrpjeti 45
Nepriateljska sila prika
Da nam bude grad oteti
Ni da obori Dubrovnika.
Na isti način što možemo 46
Učiniti tužni sada,
Slavni care, gdje ginemo
Razorena posred grada?
x
PJEVANJE XV. 305
Pastićemo na koljena 47
Prid moguće noge tvoje
Da za slavu tvog' imena
Naše ugledaš nepokoje;
Moleći te uzdignuti 48
Da nas budeš slavnom rukom
Prie nego nas jad priljuti
Sata riše smrtnom mukom.
Desnici je tvoj podano 49
Zgar s nebesi da na sviti
Sve gradove može uzdano
1 oriti i graditi ;
1 nesrećne sve da može 50
U čestitost stavit pravu,
I kleh tuge sametoše
Povratit im prednju slavu.
Veća bit će dika tvoja 51
Da shraniti nas uzbudeš,
Neg da vas sviet ljuta boja
Tvojom sabljom pridobudeš.
Znašli, care milostivi, 52
Kletvu tvoga od uvjeta
Da u svakoj suprotivi
Branit ćeš nas svega od svieta?
Umiljeno zato sada 53
Veličanstvo tve molimo ,
Pomiluj nas da se od jada
Pod tviem krilom sahranimo.
Za sve duše roditelja 54
Djeda tvojieh, svieh pradjeda,
Poginut nam sred dreselja,
Primogući care, ne da'.
Za zakletve slavne tvoje 55
I svieh inieh starieh cara,
Gani srce milo tvoje
Vrhu tvojih haračara;
Neka i napried po sva doba 56
Dubrovnik ti vieran bude
I u posluhu, ko e' podoba,
Zgara tvoje na požude. ,. ( ,:-
<Palmotii. 20
306 DUBROVNIK PONOVLJEN
N
Neka svudi glasimo te 57
Dragiem ćaćkom od milosti,
Ki povrati nam živote
Primogućpm svom kreposti,
Izvan što tva veličina 58
Stvar milosnu učiniće,
I s hrabrena tako čina
Bogu i svietu ugodiće.
Mi saviše vierni tvoji 59
Moli ćemo kralja od nebi
Da česti tiem u pokoji
Svaka dobra poda tebi ;
Da ti vas saj sviet robuje 60
I da od tvojieh nepriatelja
Svak te vidi, svak te čuje
Glasovita satritelja.
Što ti višuji dopustio 61
S obilnosti prem velikom
Neka bi se usvisio
Do nebesa pravom dikom.
Prista ovako besjedeći 62
Tu Jakimir roneć suze,
A dragoman zasve u smeći
Izgovarat ovo uze;
Tere veće svi mučahu 63
D žestokom nepokoju
Čekajući ljutu u strahu
Da upaze svrhu svoju ;
Kada Mehmet car mogući,
Koji čuo pomno bješe
Trešnju, i kako plam gorući
Vas Dubrovnik zgorje i zdeše;
Razmišljajuć carstva od svita 65
U visini svoj uzmnožna
Na zla ovako strahovita
Da su u biću svom podložna ;
Ganu srce na moljenje 66
I veliku smeću začu,
Ter odluči da smiljenje "
Bude ukazat takom plaču.
61
PJEVANJE XV. 307
Tijem zasve on ne besjedi 67
Ni kraljevskiem poklisari,
Neg' mučeći sluša i sjedi,
Ko je carski zakon stari ;
Ranjen ljutom tad žalosti 68
Htje svakako da govori,
Tere blagoj u milosti
Ljubežljiva usta otvori.
Reče veoma kajmakanu: 69
Pitaj, je li ka rieč druga,
Da je reku na nauzdanu ,
Njihova me smeta tuga.
Kajimakan stupi niže 70
I careve rieči reče;
Na koje se pokloniŠe
Poklisari tu najprieće.
Pak u kratko opet rješe,
Da prid carem znaaiem tako 71
Dosta jedan uzdah bješe
Da potrebno pozna svako.
Za oviem pokli svak mucaše, 72
I dahom se tu ne kreče,
Rukami im ukazaše
Da izidu nadvor veće;
Gdje veselo Ali aga 73
Pričeka ih svom gospodom,
Uživajuć srca iz draga
Er su mirni s dobrom zgodom;
Ere ih je ljubežljivo 74
Primogući car primio,
I opeta milostivo
Iz prid sebe otpravio.
Tiem ko prava da gospoda 75
Čašćeui su u ljubavi,
Čauša im četu poda
Da ih doprate doma u slavi.
S kojiem oni odjahaše 76
U velikoj dici i hvali,
Što se viku ne nadaše
Bivši zlu čes izgledali.
308 DUBROVNIK PONOVLJEN
"
I ko od turak' njih susreta 77
Da idu s takom slavnom vlasti,
Klanja im se do dno peta
I čini im prave časti;
Videći ih svietlom srećom 78
Da su od cara uzvišeni,
Gdje cjenjahu s gorkom smećom
Da će ostati zatvoreni.
Ali oni ko dogjoše 79
U Sagaru na sve dvore,
Prijatelja množ nagjoše
Kl su došli s njim' da zbore ;
Ki velikom u veselju 80
Cjeć njihove čestitosti
Dohrlile da svu želju
Objave im u radosti.
Taki u sebi zakoni su 81
Od ovoga tašta svita,
Da svak hoće biti blizu
Prijatelja sviem čestita;
Nu ako Se priobrati 82
U zlu sreću čes blažena,
Daleko će svak te stati
Neznajuć ti ni imena.
Poklisari besjediše 88
S njima milo, slatko i blago,
A paka ih otpraviše
S mnogom dvorbom veomi drago;
Primajući druge i treće 84
Prijatelje kl dohode
Čestitit im dobre sreće
1 vesele tako zgode.
Isti dan ih pohoditi 85
Carski glunci još dogjoše,
Ki da ih budu proslaviti
Bubnje i trublje donesoše.
Ter prid dvorom svikolici 86
Liepu u skladu udaraše
I u veseloj slavi i dici
Gospocke im časti daše.
PJEVANJE XV.
309
Skupio se puk od svudi 87
Da se milo obraduje,
Nu se u sebi veomi čudi
Gdje ove liepe svirbe čuje;
Ter čestitu za gospodu 88
Poklisare pozna i cieni,
Gdje kroz slavnu vidi zgodu
Da su ovako počašćeni ;
I njihove drži vlasti 89
Prem za veoma stvar veliku
Gdje im čuje carske časti
Kroz ovaku činit diku.
Oni u takoj čestitosti 90
Gledajući mirne želje
Vazdan miloj u radosti
Sve primaše prijatelje.
Ter se svakom veoma harni 91
Kažu dvornoj na ljubavi,
I u način blagodarni
Glas uzdižu svojoj slavi.
Ali sami kako ostaše 92
I svakiem ih noć razdieli
U svoj sviesti smišljat staše
Što su čuli i vidjeli.
I videći liepo i drago 93
Da 'e car s njima govorio,
I od pobjenieh zlato i blage
Da ni'e isk6 ni prosio;
Ljutoga se od skončanja 94
Svršno veće slobodiše,
Ter široka na ufanja
Srca svoja rastvoriše.
Nemgle prije da slobode 95
Poklisare gorka od vaja
U Oruča se ki nahode
Zatvoreni sred saraja;
I potrebe da od grada 96
Budu ostale izvršiti,
Od plačnoga neka jada
Čine mu se izbaviti.
310 DUBROVNIK PONOVLJEN
"
Nu prie toga znati žude, 97
Kad su caru harač dali,
K6 njihove smeće hude
Ukazo je tu da žali;
Što li 'e paši kajmakanu 98
Govorio pak za njima,
Neka znaju na uzdanu
Koje misli na njih ima.
Da ih znanje to pomože 99
Sutra na ishod zore blage
S liepom časti otidoše
U careva u Kap age :
Ki se bješe namjerio 100
Na svem carskom govorenju,
I pak čuo i vidio
U komu je on smiljenju.
Kap aga ih srete i primi 101
S mnogom cienom liepo i dvorno,
Ter besjedit uze s njimi
Ljubežljivo i razborno.
Ukaza im žalost mnogu 102
Za Dubrovnik on da ćuti,
I u svakomu da razlogu
Žudi ih moći uzdignuti.
Spovipje im, ko car isti 103
Ljuto žali njih nesreće
I da od svake svž koristi
Grad im ljubi vele veće;
I da paši cjeća toga 104
Priporuke mnoge učini
Da ih gleda vrhu svega
Da ne bude u krivini.
Svrši i reče: dokli ovako 105
Caru vierni vi budete
Na ovieh vratih dobro svako
I sve sreće imaćete.
Na ove rieči poklisari 106
Srčano mu zahvališe
I svezani takom hari
Od njega se odicliše.
PJEVANJE XV. 311
Tere za tiem otidoše 107
U Ali Age Čaus baše
Da ih i on što pomože,
I vrh tega ku rieč skaže.
Nagjoše ga po sve strane 108
Gdje naredbe pomne dava
Da se sutra netom svane
Bude učinit mnoga sprava ;
Slavni er car je naredio 109
Lov veliki učiniti
U komu je namislio
Gore i polja poplieniti.
Tiem videć ga u potrebi ,,q
Gdje 'e zapleten taciem djeli,
Staše s strane da ga ne bi
Kroz došašće Svoje smeli.
Ali on kako doći ugleda
K sebi mile prijatelje, 111
Prema njima skoči ureda
I ukaza im sve veselje.
Tere dvornoj u ljubavi
Susrete ih prid šatori, 112
I kako ih sjesti stavi
Uze s njima da govori ;
Veleći im : prem ste u vrieme
Vi prikladno došli k meni 113
Da vidite nada svieme
U kojoj vas držim cieni.
Sutra carska kruna slavna
Lov veliki učiniće U*
Kakav bio nije odavna,
Čuda u njemu svaka biće.
Skupljeno je oda svudi ,,r
četres tisuć podložnika,
Da se učini s tezim ljudi
Igra i slava ta velika.
Vi doćete netom svane H6
Ovdi k meni htio dosti
Da pogjemo lovne u strane
Na čestite te radosti ;
312 DUBROVNIK PONOVLJEN
Čudne stvari da vidite 117
Koje nieste vik vidili,
Neka u grad se kad vratite
Ukažete gdje ste bili;
I da draga prijatelja 118
Iznašli ste uprav odi
Ki svaka vas na veselja
Zaedno sobom svuda vodi.
S oviem rieči na uzdanu '119
Htje saviše još im riti
Ko ih paši kajmakanu
Priporuči car čestiti;
I kako ih ljubi drago 120
I da žali njih nesreće,
I da unapried zlato i blago
Kž je pito iskat neće.
Na ove glase poklisari 121
U srcu se svom vesele
Sve potrebne vidjet stvari
Uprav da idu, kako žele;
A nada sve da očito 122
Čuju da car uzvišeni
S praviem srcem temeljito
Tač gleda ih, ljubi i cieni.
Tiem ufaju s mnogom dikom 123
Smirit ljute nepokoje
1 s radosti prem velikom
Ispuniti želje svoje.
Ali dokli vrieme dogje 124
Da izvrše misli ove,
OdluĆiše da se pogje
Gdje ih u lov Aga zove.
Tiem drago mu zahvališe 125
I srčano na sviem trudi,
Videć pomno gdje odviše
Svako dobro njima žudi.
I ko sutra zora svanu 126
S prviem zrakom hrli ustaše
Tere njemu na uzdanu
Pod šatore dojahaše.
PJEVANJE XV. 313
Odkli opeta otidoše 127
Sliedit cara čestitoga,
S kiem se lovci podigoše
Da put lova idu toga.
Ne daleko od šatora 128
Brda i strane nahode se
Gdje divjačna gusta gora
Sva u grmu zaplete se.
U dugo se i široko 129
Luzi i gaji steru tuda,
Sred kieh dublje ne visoko
Iskiti se redom svuda.
Rudine su i brjegovi 130
Sva kiem listom svegj zeleni
Gdje obilni jesu lovi
Zimi, ljeti, i jeseni.
Sve što ima gorskieh zvieri 131
Sve se tuda gnjezdi i leže
Strah naravni koji eh tjeri
I ke s gnjevna srca reže.
A i nebeske ptice mile 132
U tem dublju pribivaju,
Koje su se rasplodile
Broj u sebi da neimaju.
Usred kitnieh tezieh strana 133
Jednoj liepoj u prodoli
Velika se sviem poljana
U ravnini svoj oholi;
Koj divljega od cvietica 134
Sva je zpmlja narešena,
A po sred nje jest glavica
Niedniem dubom odjevena.
S nje može se tu najbolje 135
Liepo gledat iz visoka
Svakolika strana i polje
Brdo i gora ta široka;
Gdje uresno caru slavnu 136
Šator bjehu napravili,
Da po svemu polju ravnu
Ljepše uživa ti lov mili.
314 DUBKOVNIK PONOVLJEN
On s gospodom ko tu dogje 137
I s ostaliem sviem lovcima,
Pod ti šator sjesti pogje
S ponositiem načinima.
Paše zaedno i dvorani 138
Oko njega snižno staše
Da mu budu u toj strani
I od službe i od straže.
A od lovaca četa mnoga 139
Svu glavicu tu okruži,
Da od zvierenja ohologa
Štit je, ako tu se pruži.
Druga igrati konja otide 140
Čekajući odizgara
Da zvierenje, ke tu side,
Na oči lovi slavna cara.
U oružju 'e svakolika 141
Sabijam, strielam, i s kopljima,
Zna načine boja prika
I slobodu u svem ima.
Tu su višli, psi i hrti, 142
1 jastrebi i sokoli, t .
Svaki spravan na lov srti
I u sebi se gnjevno oholi.
U nemiru stoje i prše 143
I slobodu ište i žele,
S hrliem tiekom da najbrže
U lovu se obesele.
S strane istoj na glavici 144
Čaus basa se bješe uspeo,
1 u gospockoj slavi i dici
Poklisare tu doveo.
' Ter ih s bratom Hasainom 145
Pusti da ih pazi i dvori,
A on pogje svom družinom
Stati carskiem prid šatori.
Neka blizu namjeri se 146
Ka zapovied ako izide
Da oni čas izvrši se
Da ga u službi pomna vide.
PJEVANJE XV. 315
Podložnici u toliko 147
Oštriem harbam oružani
Bjehu mjesto svekoliko
Okružili u toj strani;
Ter čekahu kad će prije 148
Trublja ohola udariti,
Da na zvieri najsilnije
Budu s lovom naripiti;
Čestitoga kad od cara 149
Zapovjede lovcim tište
Da se u trublje veće udara
Trag od zvieri da se ište;
U taj čas se začu od svudi 150
Glas od trubalj treskovitieh,
Skvika od pasa, vika od ljudi,
Ržnja od konja ponositieh.
Zamni polje, gora zamni, 151
Strašni vapaj sve pritisnu,
Prah se diže, sunce stamni,
Svekoliko sila stisnu.
Žamor, vika, buka, heka, 152
Čini take urnebese,
Da bi rek6 straha od prieka
Da se zemlja silno strese.
Tako i ljeti grom strašivi 153
S vrlovitiem glasom trieska,
Gdje u ognju kroz plam živi
Sjeca munja svegj nebeska.
Na ovoliku strašnu buku
Zatrešćene zvieri ustaju,
I čuteći gorku muku
Kud će bježat tu neznaju.
Priko vrata skaču opako 155
Gdje od svud gora ruzliega se,
I oholo i nejako
Bježi take silne glase.
Od svuda ih tiska sila 156
I urnebes usioni,
Od svud vika sviem nemila
Iz jama ih tjera i goni.
154
316 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
Prve ptice ostaviše 157
Ljuta od straha gnjezda svoja
Ter na krilieh odlećeše
Iz prid tega nepokoja,
Množ neizbrojna jarebica 158
Fagijana i goluba,
I razlicieh jošter ptica.
Od plemena liepa 1 gruba,
Izidoše svekolike 159
Vrh lovnoga tega polja
Gdje pun carske sjedi dike
Slavni Mehmet sred pristolja.
I spustiše lovci ureda 160
Tad sokole i jastrebe,
Jedni od kojieh na nje od sprieda
Drugi udriše izpod sebe;
Ter činiše da padaju i6i
Mrtve i žive ptice u strahu
Oko sebe čim gledaju
Lovce take gdje letjahu.
Sokoli se prihrabreni j62
Krugom viju prem visoko,
I tako su uzvišeni
Da ih ne vidi niedno oko;
Udaraju ali s nebi j6g
Na priliku striele ognjene
Da su ončas mrtve u sebi
Ptice ke su udarene ;
Kojieh biju iz okoli ,„.
Gdje one lete pune smeće
Nu ako pred njim sjedu doli
Ni da tegnu u nje neće.
Ohole se ptice sive .*,.
S hrabranosli sve ubiti °
Izvan ke se njim protive
I ne hoće poniziti.
Posuta je sva livada lfifi
Svakiem pticam razliciema '
Kojieh mnoštvo s neba pada
Iz nokata lovcim tiema.
PJEVANJE XV. 317
Ali vika svak čas jača 167
Od svuda se čini čuti,
Zvieri nadvor skaču iz drača
Ištuć kud će pobjegnuti.
Višli, hrti, lovci, ljudi 168
Veće u polje sagnali su
Stada zvieri oda svudi
Ka se u sebi smiešali se.
Hitra kuna, zec straši vi 169
Jeljen brzi i košuta,
Plaha srna vuk, ždrljivi,
Svi se ore priko puta.
Silni vepar i ognjeni, 170
Crni čagalj, ris pjegavi,
I snjim kaplam nesmiljeni
Skaču i srnu po dubravi;
Tere nadvor istjerani 171
Iz obićnieh svojeh najesti,
Tamo i amo po poljani
Trče ljutoj u nevjesti.
Raslicieh od sto zvieri 172
Jedno je stado učinjeno
Kieh lovaca družba tjeri
Po tem polju prihabreno.
Isti otmanski car čestiti 173
Luk i striele podbio je
Da ih bude ustrieliti
Iz desnice slavne svoje;
I htio bi sić' u polje 174
I da svoga konja uzjaše
Neka lovit može bolje,
Nu mu turci to ne daše.
Ne držeći da se pristojno 175
Podložiti svoga cara
Da zvierenje ljuto i bojno
S oholosti na nj udara.
Pod šatorom tiem sjedeći, 176
Plahe zvieri strielat uze
Koje bliže vidi teći
I ke tuda promeću se.
318 DUBROVNIK PONOVLJEN
Iz zlačena svoga luka 177
Ne izpusti strielij ljutu
Što ne udari ili vuka
Ili risa il' košutu. *
Na velike samo zvieri 178
On poteže sred sve dike:
A za' maliem u potjeri
Lovce pusti svekolike.
Ah! ko 'e milo sagledati 179
Takoj liepoj na ravniui,
Kako u jednoj ljutoj rati,
Lov gdje slavni ti se čini,
I gdje svudi razlika je 180
Tezieh stvari bojna slika,
Gdje smrt dava ljute vaje,
Gdje svud trieska strašna vika.
Vidio bi gdje padaju 181
Ovdi vepri sviein ognjeni,
Ovdi mrtvi gdje ostaju
Caglji i risi nesmiljeni;
I gdje lovci bojni s njima 182
Hrabreno se rvu i biju,
I gdje zubim i noktima
Bit se i oni s lovcim smiju.
Vidio bi s druge strane 183
Višle i hrte tu na polju,
Gdje kroz ljute drpe rane
I zecove s kunam kolju;
I jeljeni raskinuti 184
Gdje su od silnieh njih nokata
Izgrizeni po svoj puti
I davljeni oko vrata.
Mrtve zvieri vrhu zvieri 185
Veće leže po sve kraje,
Sve što oko tu zamjeri
Sve smrt_silna splesala je.
Vrlo mnoštvo, ke tu zbiše, 186
Svršno veće pobieno je,
Ništa životne ostaviše,
Svekoliko satreno je.
PJEVANJE XV. 319
Ali izmedju tezieh čuda 187
Još se čudo jedno rodi
Sviem dostojno da se svuda
Pripovieda svojom zgodi.
Liep hrt jedan, koji bješe 188
Za zecom se za trudio,
Ki mu malo ne pobježe
Nu ga bješe uhitio;
Ko da ljudski duh imaše 189
S njim otrča pod šatore
Da svoj caru lov prikaže
Ki uhiti tu sred gore;
Kako da mu hotje rieti 190
U poklonu take slave,
Da 'e razložno da na svieti
Klanjaju ga sve države.
Gospara nm car darova, 191
Ki ga nauči te kreposti,
Da se on vrati tega iz lova
Na stan s mnogom čestitosti;
A hrta mu uze za se ,90
Neka veće unaprieda
S njime drago zabavlja se
Gdje ga tako sviesna gleda.
Nu sred igre bivši ohole .
Svršio se ti lov mili 9d
I svi lovci sve sokole
I jastrebe pokupili,
I svezali višle i hrte,
Ki umorni zasve jesu 9*
Jošter skaču, još se vrte
Da lov traže i donesu;
Car naredi, da se veće
Kupe zvieri sve pobjene,
Neka budu slagje sreće
Svoj gospodi razdieljeue.
Ali eto u toliko .
Cim zapovied ta se vrši b
Upazi se strašno i priko
Gdje ,5e u sebi gora krši.
195
320 DUBROVNIK PONOVLJEN
Šušnja od grma, kršnja od grana, 197
Praska od dublja svud čuje se
Kako da tu sa svieh strana
Brda i strme ljuti ore se-
Svak zapanjen svrnu oči 198
Za vidjeti ka su čuda
Što urnebes taj uzroči,
Koja li je smeća huda.
Kad vidješe gdje iz gore 199
Strašan medvjed tu izlazi
Ki sred vrle rogobore
Raskrivi se i oglasi;
Ter po polju šetat uze 200
Ko da na boj svieh poziva;
Sto kopija podigoše
Dn mu izidu tad protiva,
Da poraze zvier nemilu 201
Koja tako smienstvo ima
Koja taku kaže silu
I oholost suproć njima.
Ali jedan Bostandžija 202
Za dobiti liepe hvale
Da 'e medvjedu smrt čudnija
Ne da da nanj tač navale.
Neg li orla on iznese M6
Koga bješe tu donio
Neka oro s njim udre še
I da bi ga ljuto ubio.
Ptica bjese ta pitoma Mi
On je odbrani malu iz gnjezda
Nu hrabrena bješe veoma
I lećaše tja do zviezda.
Udaraše na sve zvieri Mb
Koje kažu silu svoju
Tere s njima u potjeri
Dobivaše vazda u boju.
Orla tega na medvjeda ^Ofa
Bostandžija pusti tada,
Koga medved kad ugleda
Vas utrnu ljuta od jada.
PJEVANJE XV. 321
Ali brza ptica laka 207
Put nebesa zaletje se
I u krugu vrh oblaka
U čas jedan tja zavi se ;
Otkle tresnu i udari 208
Iz nenadke tu medvjeda,
Kl začugjen s tacieh stvari
Reve, skače, k nebu gleda.
Er oni čas ptica hrla 209
Na krilieh se k nebu diže
Ter medvjeda šaka vrla
Zamahom je ne dostiže.
Propinje se put nebesa 210
Ranjen medvjed ljuto toli,
Nu debela teška mesa
Padaju mu k zemlji doli.
A hrabreni oro sivi 211
Tako brzo k njemu leti
Da ga medvjed sviem strašivi
Neima kada ni vidjeti.
Srne tako z!a zvier troma 212
Svud po polju u nesviesti,
I dere se strašno veoma
Od žestoke sve bolesti.
A. u višnoj oro strani 218
Izvija se svud bez straha,
Ter medvjeda vazda obrani
Zasve gnjevniem ognjem paha.
Noktima ga svegj razdire 214
K6 da ga oštrom sabljom sječe,
Da mu obilno krv izvire
I na veće strana istječe.
Nu i medvjed jedoviti 215
Osviesti se jednom tada,
Šakom orla ter sahiti
Cim ga udari i nanj pada.
I tega bi zaisto puta 216
Unj zabio svoje zube
I s čemera toli ljuta
Sred smrti ga razdro grube;
<Palmoti6. 21
S
322 DUBROVNIK PONOVLJEN
Da s hrabrena svoga jeda 217
Or6 mu se ne izmače,
Ki leći k nebu ureda
Pod oblak se tja zamaće;
Bivši pera oskubljena 218
U šakami ostavio
U medvjeda nesmiljena
Ki ga bješe tu zgrabio.
Ki cjeć take zle žalosti 219
Videć orla gdje je uteko,
Uze gristi svoje kosti
I derat se ljuto i prieko.
Ali na njem ptica ohola 220
Brzo osveti svu sramotu,
Strašno udri ga, i napola
Ostavi ga u životu.
Tere k nebu pak poletje 221
Hitra mnogoj u privari,
I u ti čas opet sletje
I u oči ga ljuto udari.
I tako mu ne dajući 222
Čas vremena svegj ga lupa
1 nad njim se svegj vijući
S tega boja ne otstupa;
Da nevoljan medvjed ne zna 223
Što će učinit n toj smeći,
Poljana mu sva je tiesna
Da ne može nigdje uteći.
I videći da mu nije 224
U svoj snazi već pomoći,
Er izgubi nasilnije
Sve kreposti i sve moći;
Sam na zemlju obori se 225
Ko da nije živ u sebi,
Ter s trbuhom obrati se
I sa sviema nogam k nebi;
Da privari orla tako, 226
Da ga zgrabi kad doleti
I raskine sasma opako
Da ne bude već življeti.
PJEVANJE XV. 323
Ali oro poznajući 227
Zašto medvjed tako hini,
Ter svakako nastojući
Da ga mrtva tad učini ;
Zaletje se pun hitrine 228
Brži od striele s neba gori,
Ter mu ljute sred vrline
Srce i trbuh vas rastvori.
Pak njegovieh iz nokata 229
Bivši živ se izmaknuo
Zasjede nm vrhu vrata
Jur bivši ga mrtva čuo;
Ponoseć se s mnogom dikom 230
Da je taki boj svršio
Gdje s živinom toli prikom
Natjeco se i jačio.
Ne može se viku izriti 231
Car kako se obradova
Gdje upazi u dobiti
Slavnu svrhu tega lova.
S pašami se sviem veseli 232
I s ostalom svom gospodom
Er su taku stvar vidjeli
I uživali s dobrom zgodom.
A i lovci svikolici 233
I dvorani svi ostali
Orla u mnogoj dižu dici
I do neba svak ga hvali;
Govoreći da na svitu 234
Veće druge ptice nije
Koja slavu glasovitu
Dobivati tako umije.
Bostandžija nad sv« ine 235
Pun je mira čestitoga
Gdje od sve skladne te družine
Čuje hvalit orla svoga;
Ter veselo pogje k njemu 236
Da ga trudna tu pokrepi,
Er čestito tako u svemu
Taj dovrši lov priliepi.
324 DUBROVNIK PONOVLJEN
I bivši ga pomilovo, 237
Slavnom caru ponese ga,
Ter mu ga je tu darovo
Neka unapried služi njega.
Car uzmnožni i hrabreni 238
Veoma drago ti dar prima,
I većma ga vele cieni
Neg sve blago koje ima.
Nu da sluzi tako viernu 239
Kroz uzdarje odgovori,
Blagodarnost neizmjernu
U carskomu srcu otvori.
Hasećijom učini ga 240
I da 'e njegov glava od lova,
I vrh tega počasti ga
Mnoštvom liepieh od darova.
Tako svrši lov čestiti 241
U svoj slavnoj veličini
Ki se viku na sem sviti
Taki ni ču ni učini ;
Gdje svakoga množ zvierenja 242
Vele konja nakupiše,
Koje u lovu bez smiljena
Višli i lovci poraziše.
Ćauš-baša poklisari 243
Poda od toga svoje diele,
Na takiema neka dari
Potpuno se obesele.
A ostalo razdieljeno 244
Medju sviema bi lovcima,
A što 'e ljepše ostavljeno
Caru i pašam njegovima.
I već bivši sjen od gore 245
Priklopila svu poljanu,
Car otide pod šatore
A svak ini na svu stranu.
A u toliko u tamnosti 246
Crno lice noć objavi
Tere tminam svš mrklosti
Svietlom danu svrhu stavi.
