2420
Pjevanje XIII
Svak umuko bješe veće,
I mucanja sred velika
Spravljaše se zgodi i smeće
Slušat grada Dubrovnika.
Kada Bunić pun kreposti
Medna usta sva otvori,
I ovakoj u gorkosti
Uze paši da govori:
Zapoviedaš, gospodine,
Da bolesti ponavljamo
Umirati ke nam ćine
Kad ih samo promišljamo ;
Ko Dubrovnik naš čestiti
Huda 'e trešnja oborila,
Ko li ga oganj strahoviti
Proždrje plama sred nemila.
Ah! o temu govoreći
Ko, da 'e krvnik još prihudi,
Neće u ljutoj biti smeći
I u smrtniem se boljet trudi!
Nu pokli je želja tvoja
Našu plačnu čut' nesreću,
Zasve od gorka nepokoja
Duh bježi mi, joh ! počeću.
'Palmotić. 17
258 DUBROVNIK PONOVLJEN
Naš Dubrovnik dičaše se 'i
Nad slovinske sve države,
I ko soko vijaše se
Sred nebesa s svoje slave.
Svekolike čestitosti 8
Služahu ga i dvorahu,
I na krilieh od radosti
U pokoju uzdržahu.
Sred gospocke sve slobode 9
Blaga od svudi pun bogata,
Uživaše dobre zgode
Draže od srebra, draže od zlata.
Ter gradovi svi ostali 10
Slovinskoga od jezika
U njegovoj dici i hvali
Rastijahu puni dika;
Veseleć se da na svitu 11
Od njihova jes naroda
Grad čestiti, osobitu
Komu Višnji krunu poda.
Svi kraljevi ljubljahu ga 12
I gospoda svieta ovega,
Ter daleko svaka tuga
Utjecaše svegj od njega.
On kroz svoje trgovine 13
Pomagaše svieta dio,
Ter daleko u krajine
Bješe ime sve pronio.
I po kopnu i po vodi 14
Kroz moguće svoje plavi
Bješe od straha sviem narodi
Svakoj zemlji i državi.
Ali svoje čestitosti 15
Za najveće svegj držaše
Što ga mnogoj u milosti
Car Otmanski milovaše.
S kiem sjedinjen u prijazni 16
Sred pokoja veseloga
Ne imaše vik bojazni
Od svieh kralja svieta ovoga;
PJEVANJE XIII. 259
Neg u miru gospodeći 17
Puk vladaše svoj podložni,
Nastojući da ga u sreći
Vrieži i goji mir uzmnožni.
Uživaše srećno tako 18
U prijazni svega svieta,
Ter imajuć dobro svako
Bješe osnovo duga ljeta.
Kada zloba česti prike 19
Ne mogući već podnieti
Čestitosti da tolike
Nahode se na sem svieti ;
Hteći srećne te visine 20
S neba od slave vrći doli,
U nesrećne u dubine
Da ih satre vaj oholi:
Zaedno zviezdam nemilima 21
Oruža se i podiže,
Da opaciem načinima
Grad pravedni satariše;
Ter u srce svakoj gori 22
Našoj hridnoj u državi
Silne vihre sve satvori
I proć njemu na boj spravi;
Neka budu raskinuti 23
I razvalit tvrdo stienje,
I kroz čemer hudi i ljuti
Prolit gradom zgar kamenje.
Sveta bješe jur nedjelja 24
S veliciema došla posti
Kad našega Spasitelja
Smrt plačemo u žalosti;
I u sriedu slavno u vieće 25
Gospoda se sva kupjahu,
Kad krvnicim sve najveće . ,
Krivine se darivahu ;
Iz nenadke kad strašivo ;t 26
Eto zemlja igrat uze,
I kamenje lećet živo,
Čim sve gragje valjahu se.
260 DUBROVNIK PONOVLJEN
^
Skripa od drva, buka od stienja 27
Do nebesa grom uzdiže,
Gdje zla trešnja bez smiljenja
Hrli da sve satariše.
Strme gore i glavice 28
Čim se u mlinu tu meljahu,
Na priliku poplavice
Strašne kuće strašno orahu;
A u gustom crnu oblaku 29
Čim sve ujedno pade i sruši,
Sunce sakri svoju zraku
I sve od svudi prah zaduši.
Svak začugjen zapani se 30
Ne znajući da se trese
Nu nesvjesno čim čudi se
Čudno udaren iznagje se.
Neko mile sred pernice 31
U medeniem celovima
Dragoj ljubi grleć lica
Iznenadi poraz prima.
Neko mrtvu i ubjenu 32
Nju na oči svoje pazi
Ter kroz kuću razorenu
Jedva nadvor sam izlazi ;
Neko uza nju plačan stoji 33
Videći je punu rana,
Ter je pomoć' tu nastoji
Gdje je živa ukopana;
Neko bježi, i nazada 34
Od straha se ne obzire,
Ko megju njim da nikada
Veza ne bi drage vire.
Ali trešnja nemilosna 35
Jur vaskolik grad razvali,
Dubrovnik se ter ne pozna
Neg što mu su tvrgje ostali.
Crkve i dvori svikolici 36
Ki se gragjom k nebu uspeše
U visokoj svojoj dici
Sad satreni po tleh leže ;
PJEVANJE Xm. 261
Ter zla uredba i nemila 37
U trenuće jedno od oči
Dažde učini gorka cvila,
Neizbrojne smrti učini.
Pobi ujedno zvieri i ljudi, 38
Djecu, oce i matere,
Ter izriga ljuto svudi
Nemilosne sve čemere.
Rieke od krvi od svud stvori 39
Iz kamenja da izviru,
Sve porazi, sve umori,
Smrtno smete svaku viru.
Neko bježeć smrt nahodi, 40
Neko sjedeć smrt utječe ;
Svakomu se svoja zgodi
Komu zviezda zgar nareče.
Neko bježeć od kamenja 41
U kamenju grob ga sreta,
Ter pokriven tvrda od stienja
Sva nesrećna vrši ljeta.
Ah! koliko nam plemića 42
Crkva glavna ljuto pobi!
U suzami tega ciča
Živi kami puknuo bi.
Što li riet ću na ine strane 48
Što se zgodi svega od puka,
Gdje smrt dava ljute rane,
Gdje svak cvili, jauće i huka.
Vigjahu se gdje telesa 44
Mrtva leže po sve kraje,
I svegj zemlja ka se stresa
Gdje svud čini smrtne vaje.
Ovdi glave bez moždani, 45
Ondi bjehu sve stučene,
Ovdi ruke na poljani,
Ondi noge izmrvljene.
Prilike se ne poznaju, 46
Sve smrt ljuta tako smrvi,
Još saviše gdje ležahu
U jezeru svoje krvi.
262 DUBROVNIK PONOVLJEN
^
Bješe od prije neko izdaho, 47
Neko stoprv izdisaše,
Neko ranjen ljuto i plaho
Pod stjenjem se izvijaše.
Neko trepti, neko jauče, 48
Neko u pomoć druzieh moli
Da mu teške mire stuče,
Da se kako živ izmoli.
Ali od straha, ko 'e živ, bježi, 49
Gdje se svak čas ljuto trese,
I u tuzi se toj poteži
Da prie nadvor glavu iznese.
Ćačko i majka djecu ostavlja, 50
Djeca mile roditelje,
Svoga vojna zaboravlja
Vjerna ljubi, ka ga želje.
Priatelji se ne poznadu 51
Gdje svak bježi izvan grada,
Sve je u tuzi, sve je u jadu
Gdje kamenje svegjer pada.
U poštenoj svojoj dici 52
Skaču i bježe dikle drage,
Kž su bile u pernici
I našle se tako nage.
Haljina ih ne pokriva, 53
U kamenju ka je ostala,
Djevički im sram odiva
Ljepos k& je pomrćala.
Knez veliki glava od grada 54
U kamenju stučen stoji;
Nije u jadu sad ko vlada
Nije slušati ko nastoji.
Ki su živi od gospode 55
Izvan sebe tako ostaju
Da čim nadvor bježe i hode
Kud će bježat još ne znaju.
Sve je u sebi smeća smela, 56
Sve je došlo na skončanje,
Gdje sve trešnja zla samjela
Gje je došlo sve na manje.
PJEVANJE XIII. 263
Mnozi opeta zdravi u putu 57
Mrtvi od straha koriepe se,
Gdje u načinu toli ljutu
Još se zemlja strašno trese.
Mnozi ničiem ne ranjeni 58
Nego samo vrliem stranom,
Mrazni, ledni, i kameni
Jedniem tužniem mru uzdahom.
Od svuda se u dubini 59
Razorenieh iz gomila
Strahovitoj u vrlini
čuju glasi puni cvila.
Od svuda se vika čuje 60
Od svuda se pomoć pita,
Svak bugari, svak boluje,
Svak u strahu svom mahnita.
Ljubežljive ni'e milosti 61
Ni ljubavi vrh nikoga,
Svak je poman u žalosti
Vrh života samo svoga.
Svak svakoga hudo ostavlja 62
Na druzieh se ne obzire,
I u sviesti se ne ustavlja
Ni od ljubavi ni od vire.
Isprid trešnje strašne u strahu 63
Sve tu bježi i krši se,
I u načinu hrlu i plahu
Uteć nadvor poteži se.
Tako i zvieri u dubravi 64
U nesviesnom tieku bježe,
Ako čuju ljuti lavi
Da srditi gdjegod reže;
Strmoglav se ore i skaču 65
1 kriju se sa sve strane,
Neka u spilu, neka u draču,
Samo za uteć smrtne rane.
Ah! prokleta ljuta smrti 66
Moguća li u čas jesi
Strahom ljubav Svu satrti
Od najdražieh pod nebesi.
264 DUBROVNIK PONOVLJEN
Usred tmina tve nevolje 67
Mrči svietli dan od sviesti,
Da se ne zna što je bolje
Ni uteći, ni susresti.
Srce umrlo bez pameti 68
S tebe liepo vazda ostaje
Da ne vidi ni kud leti,
Ni kud hodi, ni kud staje.
S tebe želje po tleh leže, 69
Nije htjenja ke ih vlada,
Same noge brze bješe
I ne znadu kud će tada.
Prazno 'e srce s tebe ostalo, 70
I u srcu srca nije,
Pače i srce još je ispalo
Strah od svudi šIO ga bije.
Ter ni'e čudo da ljubavi 71
Svjetovne se ostavljaju,
Ako se isti Bog ostavi
Pri sramotnu većkrat vaju.
Ah! tako je, Bog čovjeka 72
Htje razumom oružati ;
Ali ga opet straha prieka
U zvier plahu vazda obrati.
Za to ovako bez obzira 73
Strašne od trešnje svak utječe,
Ni za malo nema mira
Da ni „s Bogom" draziem reče.
Ali naše zle nesreće 74
U ovieh tugah ne svršiše,
Neg' zlo opeta vele veće
S goriem jadom objaviše.
Razorene ove kuće 75
Izmetati plaho uzeše
Silne plame i goruće
S čiem se u kratko vas grad ždeše.
Ah! kako to bi strašivo 76
Zagledati sviem očima,
Gdje kamenje puca živo
U žeravam ognjenima.
v
PJEVANJE XIII. 265
S četr' kraja oganj sprva 77
Tiho u sebi zavrže se,
Ali dosta bivši drva
U čas plaho razgorje se;
Tere uze svoju silu 78
Uzmnažati na sve strane
I oholas kroz nemilu
Ljuto učini da sve plane.
Ovdi u dimu crne slike 79
Strahovito pustio je
Kako od krvi sve jezike
I guruće plame svoje.
Put nebesa ondi leti 80
I izmeće glavnje ognjene
Tere silom svojom prieti
Žeć' ne drva, neg' i stiene.
Na sve strane prašti i gori 81
Ljes, i tvrdo još kamenje,
I ke trešnja ne obori
To satira oganj stienje.
Silni vihar, ki tad skoči, 82
Plame ognjene ljuto uzmnoži,
Ter nemiloj u žestoći
Vas Dubrovnik na oganj složi.
Rieke teku srebra i zlata 83
Kieh najposlje oganj ždere,
Ginu blaga sva bogata,
Plam opali sve bisere.
Sviona ruha izgorješe, 84
Istri eska se dragi kami,
Silm oganj sve požeže
Oholiema svojiem plami.
Sred žerave tako žive 85
Zgori ljeti u plam vrli
Suha slama po sred njive
Sjever u nju kad zapili.
Tako i silna poplavica 86
Oreći se strmo s gore
Što sahiti vrh litica
Krši i vuče sve u more.
266 DUBROVNIK PONOVLJEN
Dublja skube i koriepi 87
I dubrave ciele izdira,
Kroz kolovrat tere sliepi
Valja kuće i satira.
Sela snosi, polja ždere, 88
Zemlju blatom svu poklopi,
Pače ohole kroz čemere
Sve što živo nagje utopi.
Ah! tako se, da nu i gore 89
U našemu gradu zgodi
Gdje na ognju živi gore,
Gdje plam ždere što nahodi.
Dubrovnik se učinio 90
Kako jedna peć goruća
I u sebi je opustio
I bez puka i bez kuća.
Pače u plaču strašan tako 91
I u ognju tu vidi se
Da bi reko živi pako
Da u njemu nahodi se.
Na ove zgode more u čudu 92
Tja uspregnu s plačna kraja,
Gdje sve u ognju gori hudu
Gdje 'e sve puno smrti i vaja.
I gizdave morske vile 93
Ke po moru slovinskomu
Izvogjahu tance mile
Na čast gradu čestitomu ;
Videć kako satira se 94
Sred visocieh svojieh dvora,
Skubuć' svoje zlatne vlase
Utekoše druga u mora ;
Zaleć' tugu mila grada 95
Gdje ovakoj u žalosti
Nemilosnom trešnjom pada
U gospockoj svoj svjetlosti;
I gdje u njemu veće zgara 96
U načinu strahovitu
Svakolika slava stara
Kom slavjaše svud po svitu.
v
PJEVANJE XIII. 267
Ah! tako se, gospodine, 97
Ova žalost nami zgodi
Svekolike ka vrline
Vrlinome svom nathodi.
Ali vajmeh! ni u temu 98
Naša zla čes još ne svrši
Nego li u zlu u goremu
Uze svršno da nas skrši.
Er k6 iz grada utekosmo 99
Gdje se strašna tuga vigje,
1 daleko otidosmo
Ter se od straha svak razigje;
Na grad prazan i pust tako 100
Zli susjedi nuripiše,
Ter ga hudo i opako
Vrh zla svega popljeniše.
Koje blago iznagjoše 101
Božijema u crkvnmi!
Ah! i nehtje, višnji Bože,
Svieh sažeci živiem plami.
Kradoše oni, i bez straha 102
Zlo činiše tu svakoje,
Zasve da ori trešnja plaha
I oganj kaže sile svoje.
Ter gdje od grada bjehu vrata 103
Obdan i obnoć otvorena
Mnoga srebra mnoga zlata
Bješe lasno pokradena.
I tako bi vele dana 104
Još po njemu oni krali,
Svies plemićim neg' bi dana
Kl piid gradom bjehu ostali;
Istjerat ih ter činiše 105
I sva vrata da zatvore,
Samo jedna ostaviše
Kud se ulazit u grad more.
Ali niko ne ulazi 106
Ni unj smije veće uljesti,
Neg' daleko oganj pazi
I straši se u nesviesti.
268 DUBROVNIK PONOVLJEN
-
Oganj, koji do nebesa 107
Plame ognjene sve izmeće,
Čim se svegjer zemlja stresa
I da stane jošter neće.
Malo plemić' tu prid gradom 108
Iz parnice bješe ostalo
Strahovitiem kada jadom
Sve se bješe ispripalo.
Megju kojiem od vladanja 109
Tri starca se nahogjahu,
Ki u plaču dobra ufanja
Svipm ostaliem podavahu.
Dva Baselja, i s njim' zaedno 110
Još Gjamanjić plemeniti,
Ki uzeše sviesno i vriedno
U toj tuzi gospoditi.
I da oni još nemilo 111
Bjehu utekli, kad grad pade,
Ljuto bi se zlo zgodilo,
Već naš ne bi bio nikade.
Lav morski bi osvojio 112
Prasne mire pusta vrata
I ne bi ih vik pustio
Veće oholieh iz nokata.
Ali starci ovi ostaše 113
Videć gdje su izgubljeni,
Čim starost im zla ne daše
Poć' ni mogu bit u cjeni.
A Gjamanjić još saviše 114
Er mu učini čes nemila
S ljute trešnje da uzdiše
Ka ga bješe porazila;
Sina starac i unuke 115
Izgubio bješe u kući,
Tim ćutjaše smrtne muke
Slobodit ih željno ištući.
Tere zaman u svoj sviesti 116
Na nesreću svoju žali
Er oni čas u zloj česti
Oni bjehu mrtvi pali.
PJEVANJE XIII. 269
Nu hodeći u toj želji 117
I roneći grozne suze,
Za začuvat grad s Baselji
Zgovarat se mudro uze.
S kojiem zaedno tu misleći 118
Kako će se moć' oprieti
Nemilosnoj zloj nesreći
Kojiem putom, kiem li svjeti;
Razabraše svom mudrosti 119
Da načina ni'e drugoga
Nego s mnogom hrabrenosti
Čuvati se od svakoga.
Tiem pisaše da najbrže 120
Svi knezovi dogju zdvora, •
Prie nego se zlo zavrže,
I doć budu na grad s mora.
I naredbe daše njima 121
Vojske kupit na sve strane,
Neka bojniem junacima
U svakoj se zgodi obrane.
Ali od prije bivši u gradu 122
Odvrgli se svi bojnici
I opako da grad kradu
Stavili se svikolici;
I ovi drugi ko dogjoše 123
Nebajuć se niedne vlasti
Neposlušno otidoše
Gusarovat, plienit, krasti.
Tiem odluka opet bolja 124
Bi doma ih svieh poslati,
A sred plačnieh tieh nevolja,
Ko se može, grad čuvati.
Nu čuvanje ke mogaše 125
U takomu gradu biti,
Gdje te niko ne slušaše,
Gdje svak hoće svevoljiti?
Vitezovi gdje nevjerni 126
Sto krat mače podiraju,
Da isjeku prem čemerni
Svu gospodu, ka vladaju?
'
270 DUBROVNIK PONOVLJEN
-•
I zaisto bi učinili 127
Tu nemilos bez načina,
Da ne bjehu se uklonili
U sred tvrda Leverina.
Gdje odlučiše temeljito 128
Veće od tole ne uteći,
Zasve zemlja strahovito
Još strašaše svegj trepteći.
Ahl prokleti izdijnici, 129
Ovo li smo dočekali
Da po vašoj mi desnici
Na tle bismo mrtvi pali?
Da po vašoj zloj vrlini 130
Uzbudemo poginuti,
Što nam trešnja ne učini
Ni nemili udes ljuti ?
Ah! što mrtvi ne padoste 131
U nevjernoj takoj zgodi,
Kad smiono zamahoste
Prema vašoj vi gospodi?
Zarad kieh vam razlog bješe 132
Sto života izgubiti,
Gdje vas hrane, gdje vas vrieže,
Gdje ste živi s njih na sviti.
Ali i ta bi nevjera, 133
I to nam se zgodilo je,
Er čes hoće da istjera
I u temu gnjeve svoje.
Nu s prokleta toga uzroka 134
Naripiše na nas veće
Svakolika zla žestoka,
Grabše, plieni, jadi, i smeće
I posluh nam vas dignu se 135
Er nikoga veće ne bi
Ko našemu gospoctvu se
Vjerna ukaza srca u sebi.
Tiem plemići, neka u trudi 136
Taciem se razgovore,
Pokupiše oda svudi
Svega puka svjete i zbore.
PJEVANJE XIII. 271
Ter zboriše s njima zaedno 137
Kako će se unaprieda
Moć' vladati dobro i vriedno
Svevoljiti da se neda.
Oni oni čas izabiru 138
Dvanaes plemić' mefzju njima,
I daju im svoju viru
S ovacijem zakonima:
Da su voljni gospodeći 139
Kroz pravedne svoje sude
Činit svakom glavu odsjeći
Ko ih slušat ne htjebude.
A u to i knez od Lastova 140
S veoma vriednim vojevodom
Četu posla vitezova
Ki dogjoše s dobrom zgodom;
Er budući svi junaci 141
A nada sve mnoge vjere,
Uztegnuti bješe jaci
Neposlušne sve čemere.
Ter u posluh povratiše 142
I ostale sve bojnike,
Ki od prije svevoljaše
S oholosti svoje prike.
U toliko čim se u tuzi 143
Za grad čuvat ova čine,
Bjehu utekli mnozi druzi
U Latinske pokrajine ;
Prosuo se er glas bješe 144
Da gusari na pljen hode,
Tiem nesviesno svak pobježe
Za ne čekat take zgode.
I mi isti, i svak s nami 145
Ljutoj smeten u nesreći
Zasve s mrtviem u suzami
Spravljaše se tamo uteći.
Neg Gjamanjić plemić vriedni 146
Uze plakat i vikati:
Toli, kako ljudi niedni,
Mili ćemo grad izdati?
272 DUBROVNIK PONOVLJEN
^
Toli u strahu hudu tako 147
Utećemo osljepljeni,
Da po svietu svud opako
Uzbudemo prikoreni?
Ko strašive da smo žene 148
Ostavili grad čestiti,
Grad od prave kije cjene
I gospoctva svud po sviti?
Ah! svi pogj'te, sam ja odi 149
Prema smećam sad ostaću,
Gdje me mati moja rodi
Tu se drago ukopaću.
Ukazati hoću svietu, 150
Zasve staros krv sledi mi,
Da imam dušu plemenitu
Vruće sviesti u toj zimi. —
Starac ovi bješe veće 151
Liepo u doba zrelieh lita,
Kad najbolje i najveće
Razumom se svim dohita ;
Gospockoga po sred lica 152
Takoj miloj u starosti
Proljećna mu još ružica
Smjejaše se u radosti.
A. bradi mu u snježanoj 153
Kojome se resijaše
U bjeloći izabranoj
Lier pribieli captijaše.
Gospodita liepa stasa, 154
Vedra čela, pun miline,
Blage čudi, svietla obraza,
Vigjaše se nad sve ine
Ter takoga sred života 155
Činjaše ga sviem ugodna
Razum, krepos, i dobrota
I gospocka rieč slobodna.
Rad česa se u vladanju 156
Bješe moguć učinio,
I u mudrom se svomu znanju
Do nebesa uzvisio;
PJEVANJE XIII., 273
Da svegj prvi s dobrom zgodom 157
Gospodiaše grad rogjeni,
Primjeri, čuven prid gospodom,
1^ u velikoj držan cieni.
Vriedna starca ovakoga 158
Poslušati bi nam lasno
Da iz grada gospockoga
Ne utečemo bezobrasno.
Tiem stupaje ustavismo 159
Za već nigdje ne hoditi,
Neg' li stavno odlučismo
U ljubljenom gradu umriti.
Nu crkovni naš vladika 160
Ispripaden u pameti,
Ki je od grada Dubrovnika
Od svieh duša pastir sveti,
Take odluke nehtje čuti; 161
Nego našieh iz krajina
Hotje u plavi pobjegnuti
S koludricam put Jakina.
Kojieh zasve tu primiše 162
U ljubavi skladna mira,
I pošteno zatvoriše
Sred izvrsna manastira ;
Nam od smeće bi svakako 163
Svekoliko to činjenje, •
Er htijasmo da nikako
Tad ne sliedi njih dieljenje.
Naše ovo su sestre, i kćeri, 164
I rodice sve ljubljene,
Ke u nasoj svetoj vjeri
Višnjemu su posvećeni.
Umrloga vik čovieka 165
One u ničem ne poznaju,
Nego dvore vjerenika
Ki kraljuje gori u raju.
Ter najveće sve radosti 166
I sve dike iznahode
Megju biči, megju posti,
I priproste što svegj hode.
(Palmotić. 18 r
274 DUBROVNIK PONOVLJEN
"\
Prie nego se grad obori 167
I u dnevi i u noći
Stanu ljutoj u pokori
Za isprositi rajske moći ;
I nikada ne ishogjahu 168
Iz visocieh tvrdieh mira,
Neg višnjega svegj moljahu
Usred svojiek manastira;
Živuć mnogoj u svetinji 169
U načinu ljubežljivu
Ko da divljoj u pustinji
Ali u pustoj gori živu.
Ter čestitost naša prava 170
I sva dika bješe u njima
Gdje s neumrlieh svojieh slava
Sjahu zračim sunčanima.
Tiem nu smisli kakva muka 171
Žalosno nam srce progje,
Er do tugjieh tada ruka
To sve blago naše dogje,
Mile i drage redovnice 172
Draže od istieh nami oči,
Bez kieh nam je mrklo lice
Svietla sunca od istoči;
Koje i sada tamo stoje 173
Inostranu još u gradu,
Ter kroz gorke nepokoje
Smetaju nas svegj u jadu.
Ah I o tugo ljuta naša, 174
Zla nesreća u toj zgodi
Sve nesreće nami uzmnaža,
I žalosti sve nathodi.
Ali što ću zaglušati 175
Tebe ovakom ja bolesti,
I veće ti spoviedati
Sve nevolje naše česti?
Ako, da imam sto jezika 176
I sto usta na sem svieti,
Tuge i zla ovolika
Ne bi mogo viku izrieti.
PJEVANJE XIII. 275
Do§ta ti ovo samo budi 177
Da na svietu ne bi smeće
Koja kroz svoj čemer hudi
Ne uzmnoži nam sve nesreće.
Mnogo dana gladovasmo 178
Bojasmo se i strašismo,
Smrt prid očim svegj gledasmo,
Sve što imasmo izgubismo ;
Grad, rogjake, blago i zlato 179
I svu slavu našieh dika,
I s tiem biće još bogato
KS megju nam bješe od vika.
Ter smo sada svi ostali 180
Lačni, goli i ubozi,
I na ništa tako pali
Da od glada ginu mnozi.
Ali vajmeh! vrh tieh tuga, 181
Kieh žestoč nam srce progje,
Nemilosna žalost druga
Da nas smeta jošter dogje.
Mnogo bojnieh korabalja 182
Dužd mletački posilaše,
Da nam uzme grad, i valja,
Kl tad bješe pust bez straže.
I gjenero dogje u vrime 183
Strašni oganj kad se ugasi
Da svojiema bojnicime
I s vojštanim u nj ulazi.
Nu ne izide ko cienjanju 184
Neprijatelji hudi od više,
Er nam pamet daše u strahu,
I u tuzi nas probudiše.
Svi plemići, kido tada 185
Bjehu svuda raspršani,
Na potrebe rodna grada
Dotrčaše oružani;
Tere vojske sa svieh strana 186
Zaedno sobom dovedoše,
Neka u njima bude obrana
Da sačuvat grad se može.
'
276 DUBROVNIK PONOVLJEN
"
I videći gdje se veće 187
Silni oganj ugasio,
Ki cjeć naše, bješe smeće
Mjesec dana svegj gorio;
Uvedoše te bojnike 188
U nj unutra, i vrh mira
Izrediše svekolike
Da grad paze s mnoga obzira;
Neka Mleci, ako udare 189
Kroz sve sile nesmiljene, ;
Nagju da su njih privare
Od nas pomnjom privigjene.
Ali oni, ko vidješe 190
Da im ni'e moć' grada uzeti,
Siliti se s nam ne htješe
Za ne ukazat zle pameti.
Neg' s korabljam svojim staše 191
U Gruž liepe posred luke,
I na dobre s nami iskaše
Ispuniti sve odluke.
Nu videći da nikako 192
Privratit nas tu ne mogu,
Ni vuhvujuć s nami tako,
Ni kroz silu svoju mnogu ;
Čekajući tu su ostali 193
Za iznaći kžgod zgode
Gdje bismo se njim pridali,
I jošter se tu nahode.
Ali ih se ne bojimo 194
Sa sviem teziem korabljami,
Samo nemoj da vidimo
Vaše oružje prema nami.
Er kad bi se to zgodilo, 195
Za ne biti s vami u smeći,
Trieba bi nam tada bilo
Iz dragoga grada uteći.
Što držimo da nikada 196
Car neće nam ućiniti,
Neg' da će nas gorka od jada
Svfim milosti sloboditi.
PJEVANJE XIII. 277
iČuo si, mili gospodine, 197
Plača i vaja sred velika
Sve nesreće i gorčine
Tužna grada Dubrovnika;
Kazasmo ti sve nevolje 198
Ko ga ubiše strahovito,
Ostalo je tebi bolje
Neg' istiema nama očito. '..•
Tiem drugo mi ne ostaje : •- 199
Neg' moliti tvu dobrotu
Da se smiliš na ove vaje
Dočim još smo u životu ;
I prid carem mogučime 200
Da pomoćnik budeš nami,
Da s odlukam milosnime
Pomože nas u tugami;
Er njegova vlast čestita 201
Oživljet nas sama može
Gdje zla ovaka strahovita
Smrtno sviest nam sametoše.
I on može sam na sviti 202
U mogućtvu slavne dike
Naš Dubrovnik sahraniti,
Ili smaknut za sve vike.
