Dubrovnik ponovljen/Pjevanje II

Извор: Викизворник
Dubrovnik ponovljen
Писац: Јакета Палмотић Дионорић
Pjevanje II




15550

Pjevanje II

Čim se doli ova čine,
Nebeski se dvori bili
Bjehu rajske sred visine
Svikolici rastvorili,
I u čudu punu dika
Sva blažena slava mila
Vrh grada se Dubrovnika
Bješe odizgar raskrilila.
Višnji, koji svietom stresa,
Na pristolju zlatnu sjaše,
Komu u dici rajska uresa
Sunce i mjesec resijaše.
Oko njega dusi sveti
Slatke u lire udarahu,
Nepristajuć pjesni pjeti,
Draga stvorca Idem slavljahu.
Stahu okolo poniženi
Svi angjeli i dvorani,
Mučenici svi blaženi,
I svi svoti izabrani;
I u blaženstvu čestitomu
Uživahu slatko u sebi,
Na pristolju visokomu
Gledajući kralja od nebi.
iPalmoti6
18 DUBROVNIK PONOVLJEN
On neumrloj u svoj' slavi 1
Vas bješe se prosvietlio,
Ter svoj pogled pun ljubavi
K Dubrovniku upravio;
Gledajući zgar s visina 8
Gdje se od puka ucviljena
Slavna čini svetkovina
Na čas svetu svoga imena.
Prid njegovo tu pristolje, 9
Čim se doli vapijaše,
I cviljahu zle nevolje,
Od uzdaha mnoš letiaše;
Zaedno š njima suze grozne 10
Porušene tej gospode,
I molitve još žalosne,
Vigjahu se gdje ushode,
Plač, pokora, biči, posti, 11
Redovnika poniženieh,
I s tiem mnoge još kreposti
Svetilišta božanstvenieh,
Kojiem bješe moć čestita 12
Dopuštena tu na sviti,
Da mogahu strahovita
Srčna Boga samiriti.
Zavjeti se još vigjahu 13
Lećet rajske put visine,
A i dobra djela sjahu,
Na čast Božju ka se čine.
Nu čim višnji pomnju stavlja 14
Na ove stvari, kž tu pazi,
I u srcu se smilit spravlja
Pokorniema tiem uzdasi,
Izmegju inieh mučenika," 15
Ki za vjeru htješe umrieti,
Za obranu Dubrovnika
Podignu se Vlasi sveti.
Prid pristolje on pristupi, 16
Na koljena ter se obori
I čim lice snižno skupi,
Ove rieči progovori:
PJEVANJE II. 19
O prisveta višnja moći, 17
Bože, vječnoj u svjetlosti
Ki gospodiš dana i noći
Svemogućom tvom kreposti;
Koji stvori od nićesa 18
Samom riječi svoje vlasti,
More, zemlju, i nebesa,
I pakljene jaz propasti;
Ako mogu bit dostojne 19
Za učinit te blaga svietu
Muke moje neizbrojne,
Ke za vjeru podnieh svetu,
Ako milos može čuti 20
Tve' božanstvo milostivo,
Kad pokorno uzdahnuti
Bude srce bolježijivo;
Svrni svete tve pozore, 21
U pogledu blagom sini,
Ter se smiluj na pokore
Ke Dubrovnik doli čini.
On u biću satren svomu, 22
Čim ga trešnja zla posieče,
K tebi Bogu milosnomu
Suzami se sad utječe:
Tebe moli s višnje strane, 23
Da ti budeš izvidati
Sve njegove ljute rane,
Kiem ni 'e lieka moć ufatL
U samomu pozna tebi 24
Da njegova sva su ufanja,
Bivši ovako stren u sebi
Došo smrtna do skončanja.
Ah smili se veće smili, 25
Blagu milos tvft objavi,
Bože sveti, Bože mili,
ćaćko istine od ljubavi.
Znam ja, da je tebi bio 26
Sliepoj svojoj u nesviesti
Dubrovački puk skrivio,
Dosle oho s dobre česti:
20 DUBROVNIK PONOVLJEN
Nu gdje ga je ponižila 27
S zapoviedi slavne tvoje
Strašnja trešnja i nemila,
Sve krivine pozna svoje.
Prid pristolje tve visoko 28
Prostire se za to sada,
I uzdiše sviem žestoko,
Er te uvriedi on ikada.
Dužan ti se i kriv daje ' 29
Za zla svoja vrlovita;
I za ohole svoje vaje
Tve proštenje snižno pita.
U miloga gospodina 30
S grozniem suzam milos prosi,
Koga pozna nad sva ina
Milostivi da glas nosi.
Ah razvedri pogled dragi, 31
I podigni svetu ruku
Ter blagosov podaj blagi,
Skrušenomu tužnom puku.
Ti si gospod od milosti, 32
Komu iz krila sa svieh strana
Rieke teku od sladosti
Blagodarstva svud poznana.
Ti si ćaćko ljublježljivi 33
Svega puka krstjanskoga,
I kladenac i vir živi
Milosrgja čestitoga.
Već smili se tužnom gradu, 34
Zasve uvriedi tebe ovako,
Kad u ovemu opet jadu
Krivine je sve proplako.
I ako ti plač ne dostoji 35
Da ga budeš blago čuti,
Daj uzdasi čini moji,
Da te budu sad ganuti.
Ja te molim za grad ovi; 36
Već odvrati bič čemerni:
Moji su ovo sve sinovi,
Moj vas ovo puk je vierni.
PJEVANJE II. 21
A i tvoja rajska dika 37
Zapovidje davno meni,
Da sam grada Dubrovnika
Obranitelj ja ljubljeni.
Za to smiri moje smeće, 38
I žalosti me utaži,
Ter dopusti s blage sreće,
Da mi sine tvoj zrak draži;
Da opet oči moje vide, 39
Gdje grad ovi u pokoju
Na svoti prednju slavu uzide,
I nMaoljparšaevusediVkluassivoojvua.ko,— 40
Ali višnji kralj od nebi,
S koga i silni trne pako,
Kad je srčan on u sebi,
Blagi pogled on obrati 41
K svetom starcu, gdje uzdiše,
Ter mu čini gori ustati,
I da stupi prida nj više ;
Pak bivši se posmjehnuo 42
Blagom rieči reče njemu:
Starce, molbe tve sam čuo;
Zamiren ćeš bit u svemu.
Tvoj Dubrovnik, koga obori 43
Nemilosna trešnja silna,
Još će uzrašćet svojiem dvori,
1 pun blaga bit obilan.
Još njegove bit će plavi 44
Svemu moru od bojazni,
Da će i morski silni lavi
S njime živjet u prijazni.
A i' gospoda svega svita, 45
Navlaštito Španjska kruna,
Činit ga će svegj čestita,
I bogastva u svem puna.
Eto i pastier crkve svete 46
Moj namjesnik netom začu
Hude od trešnje ljute štete
Ka tvoj shara puk u plaču,
22 DUBROVNIK PONOVLJEN
U Jakinu plav odredi, 47
Da najbrže poći bude
Vidat tužniem ljute zledi,
Za utješit smrtne trude;
I sad ona mirno brodi 48
I skoro će prid grad doći,
Da njegovoj tu slobodi
Bude druge od pomoći.
Još ti napricd tajat neću 49
Božanstvenu moju odluku,
Da znaš koju spravljam sreću
Dubrovačkom tvomu puku.
Paček mirna da 'e požuda 50
Od sumnjive tve pameti,
Svieh ti noću mojieh suda «
Otajnosti spovidjeti.
Istina je, puk smioni 51
Da prem opak i nemio
Kroz grieh me je usioni
Sto krat do sad uvriedio;
1 da za to htieh sharati 52
Sve njegove silne vlasti,
Čineć mu se pokajati
Od nesviesne oholasti;
Ali od sada hoću veće 53
Cjeća tvoga dostojanja
Sve prostit mu zlo mrzeće,
I sva opaka djelovanja.
Paček hoću s takom srećom 54
Tvoj dubrovnik ponoviti
Da će svak čas slavom većom
Živjet, rašćet, i cavćeti.
Još mu i ti ćeš bit naprieda 55
Drag branitelj ko i do sada;
Za ti biljeg tvoj stup gleda'
Da pao nije nigdje s grada.
Zasve obori trešnja silna 56
Gragje i kuće svekolike,
I učini zla obilna;
JJe obori tvoje slike.
PJEVANJE II. 23
A to er svietu htjeh objavit, 57
Da mu bude tiem očito,
Grad i napried da će slavit
Ime tvoje glasovito.
Odluke su ovo moje, 58
Kž ne mogu doć na manje;
Smiri za to srce tvoje,
I čestito steci ufanje. —
Reče, i rukom rajska uresa 59
Svoj blagosov gradu poda;
Stresoše se sva nebesa,
Vas sviet, pako, more, i voda.
Nu čim se ova sred visina 60
U rajskomu dvoru čine,
Plav dojedri iz Jakina
Dubrovačke u krajine.
Ovo ista ona bješe 61
S redovnicam djevicami
Iz prid trešnje ka pobježe,
Kad se u strahu svak samami;
Koja bješe učinila - 62
U svakomu želju mnogu,
Za znat djeve gdje 'e ponila
I gdje one biti mogu.
Tiem dovrvje puk od svudi 63
Za čut koje nosi glase,
Sve što 'e žena, sve što 'e ljudi,
S mnogom prešom tu tiska se.
Nu pomorac poglaviti, 64
Koji plavi gospogjaše,
Hteći s prva učiniti
Ko se njemu pristojaše;
Dogje u tvrgju, gdje gospoda 65
U sboru se nahogjahu,
Da na znanje njima poda
Svoe došašće, ke zeljahn ;
Gdje ga ončas bez kršmanja 66
Uvedoše znano u vieće,
U komu se od vladanja
Rasbirahu česti i sreće.
-
24 DUBROVNIK PONOVLJEN
Tu, kako ga ugledaše, 67
Uzeše ga svi prašati,
Da im tanko sve prikaže,
Što od njcsa žude znati:
Da im bude spovidjeti, 68
S kojiem glasom gre čestitiem,
I u ke strune na sem svieti
Pogje s diklam plemenitiem.
On bivsi se ponizio 69
Prid pristoljem gospockime,
I sam sebi glavu otkrio
Umiljeniem načinime;
Uze tiho da spovieda 70
More s diklam ko pribrodi.
Svak pomno ga sluša i gleda
Žudeć znati što se zgodi.
Ma gospodo, progovori, 71
Kad zapovied ta je vaša,
Da se vami ovdi otvori
Sva brodidba trudna naša,
Redom vam ću spovietlati 72
Sve što se je dogodilo,
Da budete uprav znati
Što 'e trpjet nam trieba bilo.
Kad zla trešnja grad ucvili, 73
(S spomenom mi bježi duša)
S mojom plavi namjerili
U luci se bjehmo od Gruža.
Tu s pomorcim rodnom gradu 74
Ku god pomoć spravljajući,
Upazismo, gdje u jadu
Od svud teče puk bjegući,
Ivi iiosiiše gorke glase 75
Da grad shranit nije moći;
Neg da turak' mnoš spravlja se
Iz busjestva na'pljen doći.
Glas ovaki omramori 76
Izranjeno srce naše,
Videć svak čas gdje jad gori
Iza jada izviraše.
PJEVANJE II. 25
Kroz toj miso promjenismo 77
Na pomoć nas ka poteži;
Ter oni čas odredismo
I mi bježat gdje svak bježi.
Bjehmo veće slobodili 78
Plav gvozdenieh od sidara,
I na vjetar otvorili
Biela platna od jedara:
Upazismo kad na kraju 79
Mnoš izbranieh redovnica,
Gdje u plačnom gorkom vaju
Suzam peru blieda lica.
Skupili se bjehu one 80
Pune smeće i nemira,
I sljegjahu sviem priklone
Duhovnoga njih pastira.
Vladika ovi gracki bješe 81
Dubrovačke crkve glava;
Š njime idu sve da bježe
Iz nesrećnieh svoih država.
Tere kako upaziše 82
Gdje mi s plavi na put gremo,
Jakiem glasom zaupiše,
Da i njih primit k nam budemo.
Ta vika mi srce otvora, , 83
I čim trn em u bolesti,
Poslah lagju priko mora,
Da ih bude k nam privesti.
One u lagju uljezoše, 84
I pastiera sljedeć svoga
Š njim na plav se dovezoše,
Zasve pune vaja mnoga.
Bješe jošte š njima zaedno 85
Njekoliko redovnika,
Ki služahu Boga vriedno
Umiljenstva sred velika.
Blag razgovor ter davahu 86
Pripadeniem djevicami,
Ke cjeć straha prid nam stahu
Kako studen stanac kami.
26 DUBROVNIK PONOVLJEN
Nu bivši se zgovorili, 87
Put Jakina svi da gremo,
Bjehmo jedra obratili
U pučinu da idemo.
Nosaše nas vjetric blagi 88
Po morskjema tu vodami,
I činjaše žamor dragi
Tihiem krilim svegj nad nanri.
Družahu nas čete od riba, 89
Oko plavi ke opskaču;
Nu ta igra ne prigiba
Srce naše, ke je u plaču.
Zasve vrieme bješe ugodno 90
I u svem liepo našem putu;
Sve nam bješe neugodno,
Čim smišljahmo zgodu ljutu.
' Ne mogaše bit radosti, 91
Da nam ki god mir prikaže,
Gdje cviljahmo u žalosti
Izgubljeno biće naše.
Bjehmo prošli naše otoke, 92
Koje s desne ostavljahmo,
I pučine sred široke
Jur se s plavi nahogjahmo ;
Bježahu nam nazad gore. 93
A i kraj se već skrivaše,
Ter ništa ino nego more
Vidjeti se ne mogaše.
Kad jug, dosle ki pršo je 94
Tihiem vjetrom jedra u naša,
Nape većma duhe svoje,
I svu silu većma uzmnaža;
Ter se u brzo more učini 95
Bielo ćestiem valovima,
Ki se vide po pučini,
Ko livade s jagancima.
A i sunce u toliko 96
Već k zapadu došlo bješe,
Gdje mu oblaci tmasto i priko
Crnom maglom čelo opstrieše.
PJEVANJE II. 27
S velikoga kada duba 97
Straža uze klikovati :
Godina se spravlja gruba,
Jedra uzmite zatvoriti.
Vješ pomorac skoči tada 98
Biela jedra da zatvora,
Er vidje i on iz zapada
Gdje uzvira sila od mora.
Spušten bješe šijun vrli, 99
Koji crnu sliku imaše,
Otkle vihar vro zaprli,
Cim on more proždiraše.
Nebo se u to sve navuče, 100
Munja ognjena tere sinu,
I grom srdit tresnu i puče
Strahovitu kroz vrlinu.
Rieka od dažda lievat uze, 101
Da od straha svak ublidje,
Još najliše gdje smrknu se,
Da se ništa tu ne vidje.
Pakljena je crna tmina 102
Nebo i more zamiešala,
Da razabrat ni 'e načina
Strašnu sliku od tieh zala.
Bez pristanka sieva i grmi, 103
I čim svjetlos munja otkrije
Sad nam kaže ponor strmi,
Sad na gori plav gdje plije.
Pomorci se svi su smeli 104
U porazu strahovitu.
Gdje su tako tu vidjeli
Prid očima smrt očitu.
Sledio se svak od straha, 105
I žestoke trpi trude,
Predajući, voda plaha
Da nas prozdriet tu ne bude.
A najliše djeve izbrane 106
Jauču, cvile, i uzdišu,
Gledajući s višnje strane
Svak čas sržbu jaću i višu.
28 DUBROVNIK PONOVLJEN
Jak li ovčice, kad jad plačni 107
Prid očima svim gledaju,
Gdje ždrljivi vuci lačni
Na njih čeljus rasklapaju,
Skupiti se u krug budu, 108
Tere čim ih smrt optječe,
Tužniem glasom, a zaludu,
Mrtve od straha jauču i veče:
Tako i one pripadene • 109
Cvile i plaču jadne u glase,
Gdje od godine rasrčene
Veća žestoč svegj gleda se.
Govorahu: huda česti, 110
Toli dosta ne bi li ti
Ugrabit nam rodno mjesti
Za naš nemir vjekoviti? *
Toli dosta ne bi tebi 111
Za uzrok vječni našieh jada
Malo živieh da u sebi
Izgoniš nas draga iz grada?
I da pune zla nemira 112
Tučemo se do kraj svieta,
Gdje sred našieh manastira
Cienjahomo sve umrieti?
Ter ovako ljutom smrti, 113
Ka se toli strašna kaže,
Nemilosno hoć' satrti,
Jaoh, žalosne danke naše;
Morskieh riba da budemo 114
Pića i hrana male ciene,
Kadar ovdi poginemo
Po sred vode nesmiljene.
Ah blaženi kieh umori 115
Strahovita trešnja prika,
Silnom vlasti kad razori
Zgrade grada Dubrovnika,
Da zla ova ne vidjeste, 116
Ni u ovakom biste jadu,
Neg' li jednom vi umrieste
U ljuvenom dragu gradu;
PJEVANJE II. 29
A nami je tužniem sila 117
Sto krat na čas umirati,
Dokli morska vlas nemila
Mrzeći nam život skrati ! —
Plaču ovako sve u strahu, 118
I svak ini smeten tuži,
U načinu kada plahu
Silni vihar plav zauši,
Ter je natrag opet vrati 110
I uze njome tu vrćeti,
Kako da se hoće igrati,
Zasve izginut da joj prieti.
Čini buku prem nesviesnu 120
Sila oko nje od vihara,
Kad grom silni s neba tresnu,
I u dub srednji tries udara.
Svi pomorci, ki do tada 121
Proć moru se uzdržahu,
Da ih more's vjetrom vlada
Puštaju se veće u strahu.
I videći smrt gotovu 122
Gdje se prid njim' svegj nahodi,
Zgar višnjega vape i zovu,
Da ih od zla oslobodi.
Bješe od misli u toliko, 123
Čim bojazan strašnu ćute,
Redovnica njekoliko
Izdahnulo s strahe ljute;
A ostale ko zaklane 124
Tu ležahti u žalosti,
S malom dušom ukopane
U sred groba te gorkosti.
Kad vladika pun skončanja 125
I mi š njime svi skrušismo,
Ter za steći bolja ufanja
Višnjem zavjet učinismo.
Treća zora jur sivaše 126
Od kad skoči morska sila;
I još dan se ne poznaše,
Što noć bješe sve prikrila.
30 DUBROVNIK PONOVLJEN
Svak' čas ljuće, svak' čas gore 127
Vihri oholi svegj režahu,
A i morske strašne gore
Od svud slabu plav bijahu;
Kad iznenad Elmo sveti 128
Na prvomu dubu sinu,
I u svieći se da vidjeti,
Bolju kazuć nam godinu.
Dobra kob je, zavikasmo 129
Puni ufanja svi u sebi;
Ter veseli hvalu dasmo
Velikomu kralju od nebi.
U toliko bivši oblaci 130
Razmicat se zgar počeli,
I kazat se svjetlji zraci,
Kieh nosaše danak bieli.
Debelieh se kod otoka 131
Iznagjosmo puni smeće,
Gdje godina prem žestoka
Sagnala nas bješe veće.
U najbližnju tu se luku 132
Jedva živi sahranismo,
Gdje bježeći morsku buku
Od smrti se uklonismo.
Od mora nas kraj zaštiti, 133
Tiem pomorac plav utvrdi
Da 'e ne budu već truditi
Zli valovi i zlosrdi.
U dno mora sidra ukopa, 134
A na suho opet stavi
Veće čela i konopa,
Da su pomoć tužnoj plavi.
S mnogom željom tad ureda 135
Svi na suho ishodimo;
Drug na druga žudan gleda,
Er se živi nahodimo.
A djevice pripadene, 136
Zasve su se osviestile,
Plaču druge izgubljene,
I sestrice svoje mile.
PJEVANJE II. 31
I mi cvilit s njima uzesmo; 137
Nu, zamani za ne stati,
Izvan plavi mrtve izniesmo,
Da ih budemo ukopati.
Ter nesrećne sred nevolje, 138
Ko pustoši u toj znasmo,
Sto mogosmo, svieh najbolje
Crnu u zemlju ukopasmo.
Vladika im blagosove 139
Da s ostaliem redovnici;
Svak im vječni pokoj zove,
Plačemo ih svikolici.
Ali bivši dovršili 140
Djelovanje to milosno,
Koje bjehmo učinili
Veomi tužno i žalosno; N
Otidosmo da vidimo, 141
Ko se u sebi plav nahodi;
Svu neka je utvrdimo
Proć oholoj morskoj vodi.
S jedne strane nagjosmo je 142
Gdje na dvoje vodu prima;
Tiem napravit činismo je
Našiem hitriem majstorima.
Dub naći se ne mogaše, 143
Ki tries razbi ognjeviti;
Nu i bez njega plav mogaše
S iniem dubjem napried iti.
Tiem uzesmo izgledati 144
Kada ćemo ustat moći,
Da budemo putovati,
I na svrhu puta doći.
Još nam truda njekoliko 145
Ostajaše do Jakina,
A srdita jošter priko
Strašaše nas zla pučina.
Po njoj svaki dan oholo 146
Silni vjetri boj bijahu,
I klisure sve okolo
Strašniem valim razbijahu;
32 DUBROVNIK PONOVLJEN
Ki ne samo uzrašćeli 147
Sred vrline bjehu klete,
Neg još dosta učinili
Tuge, jada, plača i štete.
Vigjaše se tim o krnju 148
Drvlje mnozieh korabalja,
I utopjenieh smrtnu u vaju
Gdje telesa more valja.
Potrebno nam bi cjeć toga 149
Toj pribivat u pustoši,
Do Idi silu gnjeva svoga
Plahi vjetar sebi odloži.
Tu čekasmo dana veće 150
Dobro vrieme i vedrinu,
Da nam vjetric s blage sreće
Put otvori i godinu.
Ali sve nam bi zaludu: 151
Vjetri bjehu prema nami,
Tiem bi sila gorku u trudu
Teziem ostat u stranami.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Јакета Палмотић Дионорић, умро 1680, пре 344 године.