PRIKAZANJE DRUGO
ISTI I GLASNIK
MIHAJLO:
A sad, družbo izabrana,
svak veseo sa mnom hodi, 3350
da kraljeva kćerca znana
zle se od smrti oslobodi.
Jedan od vas za rad scijene,
ki je hoda najbržega,
pođi objavi prije mene 3355
od došastja glas mojega.
BOJNIK:
Od onuda sad najpreče
jedan mladić put nas hodi,
molimo ga, da nam reče,
što se u ovoj čini zgodi. 3360
MIHAJLO:
Dobra sreća s tobom budi,
o gizdavi mladče mili,
sve što srce tvoje žudi
da ti višnji s gara udili!
molimo te, htjej nam riti, 3365
što se od vašijeh čini zgoda?
je li došo ko braniti
čas kraljeva svijetla roda?
GLASNIK:
Čas kraljeve kćere brani
za isto poslan mnim od boga 3370
jedan vitez ne poznani,
stasa i čina junačkoga.
Crne od svile odjeću ima
na oklopju svom gvozdenu,
s biljezima zelenima 3375
i žutijema navezenu.
Istu sliku štit mu nosi,
na kom kratko sej pisanje
u zlatna se slova iznosi:
veća je boles nego ufanje. 3380
S tom odjećom ne poznanom
na širokoj na ravnini
prid kraljevskijem svijetlijem stanom
s Jankom silnijem on boj čini.
S moći, hvala svijeh dostojnom, 3385
teškijem kopjem junačkime
na viteškom konju bojnom
on se rvati poče šnjime.
Pun hrabrene snage i gnjiva
brzijem tijekom iz daleče 3390
jedan drugom suprotiva
ko munja se hro zateče;
i tolika bi njih sila,
da gvozdenijeh posred štita
ostaše im u sto dila 3395
iskršena kopja vita,
a konji se njih oholi
s tom vrlinom udariše,
da od udarca silna toli
na tle se oba oboriše. 3400
Hrli ustaše tad na noge
zatočnici ponositi,
i rasrdžbe puni mnoge
počeše se pješke biti.
Oba slični trijesku ognjenom 3405
ali vihru od planine
hrabrenostim ne izrečenom
među sobom još boj čine.
Trjeskovite vidiš mače,
gdi netom se silno sretu, 3410
iz njih ognjen plam iskače,
gdi poraznu nose štetu.
Od lupanja tolikoga
cijela oklopja na njih nije,
strah me da rat boja ovoga 3415
s oba smrti ne dospije.
Uzaznat se još ne može,
koga je krepos jača i veća;
je da pravdu bog pomože
i šnjom bude dobra sreća. 3420
MIHAJLO:
Grijeh je, da se bez krivine
oni biju i krvave;
druge imam ja načine,
čas braniti vil gizdave.
Hod’mo, hod’mo, družbo moja, 3425
ja ne mogu s mirom stati,
dokli huda zla Hrvoja
ne uzbudem pedepsati.
