Danica1/PRIKAZANJE TREĆE

Извор: Викизворник
Danica
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE PRVO-PRIKAZANJE TREĆE




                 PRIKAZANJE TREĆE

                     JANKO I MATIJAŠ

JANKO:

     Matijašu prihrabreni,
koga kripos svud se slavi, 310
i po krvi ti si meni,
i po dragoj brat ljubavi.
     Nekoliko jes vremena,
a to lice tve ne taji,
da te mnokrat zamišljena 315
vidim izvan običaji.
     Segaj dana nu najveće
misli kaže slika tvoja,
ko da teške pun si smeće,
i velika nepokoja. 320
     Ja ne odkrivam jošte uzroka,
za sve množi moji su sudi,
za što miso tao žestoka
tvoje srce smeta i trudi.
     Od kad ti se malo dijete 325
diže iz grada Dubrovnika,
lijepe zgode nahode te,
i sreća je tva velika:
     tvoj kum, svijetli kralj Ostoja,
ko sina te je odhranio, 330
šnjime si se trijes od boja
s mnogom dikom učinio.
     S toga u ovoj svoj državi
ti si ljubjen vrhu svega,
svak te hvali, svak te slavi 335
ko viteza najboljega,
     i za vrijedna tvoja djela
pun razuma kralj poznani
mnoge tebi tvrđe i sela
podo je vladat u ovoj strani. 340
     Tijem u mislijeh ne moj stati,
i ako u trudu jesi komu,
ne stručaj se to kazati
meni, bratu tvom dragomu.

MATIJAŠ:

     U trudnomu ja sam vaju, 345
Janko, brate moj ljubjeni,
er se druzi pripravljaju
sve oteti dobro meni;
     tim znajući ljubav tvoju,
koju mi si sveđ nosio, 350
ljuvenu sam želju moju
tebi odkriti odredio.
     Što ti budem ja kazati,
skrovno u tvom srcu drži,
er se odi, da ti je znati, 355
čas i život moj uzdrži.

JANKO:

     Ne imaj šumne nijedne u mene,
ni se straši u pameti,
da ću želje tve ljuvene
živu duhu spovidjeti. {{350|360}}
     Nu bi dobra ma osuda,
da te je ljubav ustrijelila;
scijenim, da će tva požuda
bit visoka, ko su i dila?

MATIJAŠ:

     Visoke su želje moje, 365
dobro sudiš, brate mili:
kći ljubjena kralja Ostoje
Danica me lijepa ustrili;
     ne me ures božanstveni
na visoka nuka djela, 370
svijetlo sunce, dan žudjeni,
sja mi sred nje vedra čela.

JANKO:

     Lijepo u mjesto srca tvoga
požude si postavio;
od uresa nje rajskoga 375
bolje iznać što bi htio?
     Jošte ako se lijepa vila,
tve lij eposti ko dostoje,
tebi kaže draga i mila
velike su sreće tvoje. 380

MATIJAŠ:

     Tim se, brate moj ljubjeni,
pohvaliti tebi mogu:
plemenita dikla meni
kaže i nosi ljubav mnogu;
     pače i s vjerom ne desnice 385
vas vijek moja bit obeća.

JANKO:

    Od kraljevske djevojčice
ne žudi se milos veća.

MATIJAŠ:

     I da od misli uzrok pravi
znaš, s kijeh mlados moja vene, 390
vas početak me ljubavi
čuj u kratko s prva od mene.
     Za sve da si čuo i prije
mojih zgoda ki god dio;
što je bilo najskrovnije, 395
još ti nijesam spovidio.
     Znaš, prvijeh ko sam ljeta
ja s Danicom uzrastio,
i mlađahna od djeteta
nje dvoranin vjerni bio. 400
     I onda, kad se nahodijaše
sred ugrske ti krajine,
gdje od kreposti put učaše,
i od viteštva sve načine;
     ja učeći sve kreposti 405
moga od kuma kralja Ostoje,
u veselju i u radosti
šnjim provodijak danke moje.
     On, ko se opći u ovom strani,
jednom u lov kćercu odvede, 410
i učini, da dvorani
svi ga s mnogom vojskom slijede.
     Sred gusta se bismo gaja
po dne doba mi stanili,
i mrežam ga sa svijeh kraja 415
i psim lovnijem obkružili.
     Mješte plasijeh zvijeri kade
s mnogom silom oda svuda
nas obkruži iz nenade
zlijeh Tatara vojska huda. 420
     Mi videći, da nije moći
putom se inijem nami shranit,
počesmo se sa svom moći
klete od guse bojno branit.
     U potrebnoj toj obrani 425
hrabren vitez kralj se ukaza:
mnoge isiječe, mnoge rani,
za uteć silu njih poraza.
     I mi ostali za jedno snjime
srce i snagu ne kratismo, 430
i s gusarim nemilime
do same se noći bismo.
     Ali oni, ko nas brojem
dobivahu deset krati,
počeli nas bjehu i brojem 435
izmorenijeh dobivati,
     tako da već pridobili
bjehu vrijedna kralja Ostoju,
i robom ga učinili,
i doveli pod vlas svoju. 440
     Ja to videć, gnevan hodim
suproć skupu sam nepravu,
il’ da njega oslobodim,
il’ da izgubim moju glavu;
     moć i snagu taku stavih, 445
da dragoga gospodara
iz grabeće ruke izbavih,
na sramotu zlijeh gusara.
     Ali videć, da je njegova
draga kćerca i ljubjena 450
jak ovčica od vukova
od zlijeh ljudi zarobjena,
     i hoteći s bojnom rnkom
i nje mlados sloboditi,
bi mi sila s mnogom mukom 455
za jedno šnjome robu biti.
     U potrebu, ah, najveću
ostavi me moć i snaga,
neka sama na svu sreću
ne boli se dikla draga, 460
     er se ostali svi dvorani
ili s kraljem sahraniše,
ili smrtno poharani
od Tatara vrlijeh biše.

JANKO:

     Nijesam čuo ja nikada 465
tvoje zgode te po redu,
koje čuje modi sada;
slijedi naprijed tvu besjedu.

MATIJAŠ:

     Oba u robstvu povedeni
bismo puni jada i tuge. 470
U toliko noćne sjeni
priklopiše gore i luge.
     Stanili se bismo tade
sred pustošne mi krajine,
gdi nemili gusar pade, 475
s danijeh truda da počine.
     Pod šatorom tuj priprostim,
dokle isteče zrak sunčani,
s mnogom tugom i žalostim
počinusmo mi čuvani. 480
     Ali koji tuj mogaše
mir i pokoj meni biti,
gdi se svaki nas nadaše
zlu goremu, neg umriti?
     Tuj ćutijaše dikla mlada 485
toli ljute nepokoje,
rad nje gorka da se jada
raskidaše srce moje.
     Od doba me ona toga
sred nesreće naše općene 490
poče činit roba svoga,
i za vazda sveza mene.
     Ali o našem zlu misleći,
i videći, da spi straža,
i za što se u nesreći 495
i u nevolji znanje uzmnaža,
     rijeh gizdavoj dikli: ako je
tebi draga tva sloboda,
na se odjeće stavi moje,
a tvoje mi ruho poda. 500
     U haljinah mojih tako,
za čas tvoju sloboditi,
srce kažuć kripko i jako,
gusarom ćeš poći riti,
     da sam ja kći kralja Ostoje, 505
ti dvoranin moj izbrani,
za odkupe da se moje
njim neizmjerna plata hrani,
     tim da k njemu tebe odprave,
da doneseš mnoštvo blaga, 510
ako kćerce sve gizdave
sloboda je njemu draga.
     S ovijem riječim rijeh joj ine
mnoge, da se ona usudi,
sa mnom mijenit sve haljine , 515
i u grabećijeh pođe ljudi.
     Oni od zlata zaslijepjeni,
što s pohlepom mnogi žude,
poslaše je, da im žudjeni
za oba odkup donijet bude. 520
     Nu do malo pak videći
po svjedodžbi glasa i lica,
za sve ženskoj u odjeći,
da ja nijesam djevojčica,
     i pod mojom da haljinom 525
njim se izmakla ona iz ruke,
s mnogom srdžbom i vrlinom
podaše mi gorke muke.
     Umorit me hudo i priko
htijahu guse ne smiljene, 530
da drag odkup u toliko
ne posla im kralj za mene.
     Kad odkupjen dođoh k njemu
ah, kako se vedra obraza
na došastju tad mojemu 535
i Danica lijepa ukaza!
     Nad sve ine vitezove
uzvisi me i počasti,
i kraljevske uz darove
gospodske mi poda vlasti; 540
     i vrh dara, ke mi poda,
hvale primih ne izrečene
od njegova svijetla roda,
lijepe kćerce svijem žudjene.

JANKO:

     Pohvaljena krepos raste, 545
njoj su od zlata hvale draže,
i sve što je većma časte,
toliko se veća kaže.

MATIJAŠ:

     Tad goruće pun požude,
za ne rajsku milos steći, 550
počeh slijedit bojne trude,
verno ćaćka ne služeći.
     Veće krati njega izbavih
neprijateljskijeh od zasjeda,
i proć njima svu moć stavih, 555
da ne mogu proć naprijeda.
     U to svoje odmetnike
on kraj Save razbi u boju,
i šnjihove smrti prike
utemelji krunu svoju. 560
     Ja vojevoda njih vojevodu
tuj na priki boj zatekoh,
i imah taku dobru zgodu,
da mu oholu glavu odsjekoh.
     Radi dobitja glasovita 565
lijepom gozbom nad sve ine
kralj gospodu svu počita
od bosanske kraljevine.
     Tuj svi, ki ga poslužiše
u boj oni svud spjevani, 570
od njegove ruke biše
lijepijem darim darovani.
     Reče uz dar tad on meni:
dare veće hranim za te,
ti moj dragi, moj hrabreni, 575
dostojan si svake plate.
     Mene od robstva ti slobodi,
i slobodi kćercu moju,
nevjernici poharani
kroz desnicu leže tvoju. 580
     Reče, a za njim govoriti
Danica mi lijepa poče:
čijem ću tebi zaplatiti,
naše sreće drag uzroče?
     Mene ćaćko s tve kriposti 585
i kraljestvo svoje uživa,
držana ću tvom mladosti
biti, dokle budem živa.
     Kako dospje sej govore,
u lijep način i ljuveni 590
uprije u me sve pozore,
ter se sramno zarumeni.
     Misli, kako srce moje
tad se nađe i ugleda
na riječ drage me gospoje, 595
na zdrak vedri nje pogleda.
     Vilovito toj gledanje
mene iz nova tako ustrili,
da ne umjeh malo manje
ni odgovorit lijepoj vili. 600
     Ali u čudnom tancu, koji
prikaza se po tom toga,
ona mene sasma osvoji,
i učini slugu svoga.
     Er za ljubav ukazati 605
i besjedom i djelome,
razbludno me uze zvati,
da ja tanac vodim šnjome.
     Tuj se meni željnu objavi,
da me srce na dar ište, 610
Čim za biljeg od ljubavi
moju ruku svojom stište.
     Tad sva mlados moja u ruke
kraljevskoj se dikli poda,
za nje mijenit sve odluke 615
s nijedne smeće, s nijednih zgoda.
     Sili plama ljuvenoga
ne može se nać prilika,
ki me od doba žeže toga
zatravljena ljubovnika. 620

JANKO:

I razlog je, kad si odkrio,
da te ljubi lijepa vila,
i da joj si drag i mio
za viteška tvoja dila,
     da tvom ognju nije prilike, 625
da joj vazda držan jesi,
da je gledaš po sve vike,
ko božicu od nebesi.

MATIJAŠ:

     Ja joj držan imam biti
sva kolika moja ljeta, 630
i ljubit je i dvoriti,
ko najdražu stvar od svijeta.
     Ne do dugo za tim vrijeme
u kraljevskom perivoju
odkri smionstvom ljuvenijeme 635
jedan drugom ljubav svoju.
     Nakon vele tuj besjeda,
prem ko moje bi željenje,
braneći joj proć naprijeda
čas djevička i poštenje, 640
     na svrhu se moje sreće
zakle lijepa djevojčica,
da ničija biti ne će,
razmi moja vjerenica.
     Sad himbeni ban Hrvoje, 645
kako čujem s mnogo strana,
na nju stavlja misli svoje,
ištuć, da mu bude dana.
     Čuvene me ovo smeta,
i žestoko strijelja i rani, 650
da ga ne uzme kralj za zeta,
ko moguća u ovoj strani.

JANKO:

     Mudre i znane kralj je svijesti,
i s razlogom svud se vlada;
kćerce odluke ne će smesti, 655
da u nemiru žive mlada.
     A kazo je, daje hrabrena
njemu krepos tvoja draga,
i da je prid njim veća scijena
od kreposti, neg od blaga. 660
     A i mi smo, ko Hrvoje,
od plemena gospodskoga,
i od vlastela, ki se broje
čas jezika slovinskoga,
     i toliko njega veći, 665
koli krepos tvoja bojna
s glasom svijetlijem svud leteći
od časti je sveđ dostojna;
     tim hodimo razaznati,
ko prohodi stvar za sada, 670
a vječni će bolje dati,
neg se srce tve pripada.
     Dokle je zdrava ma desnica,
dokle je sa mnom snaga moja
ona ničija vjerenica 675
ne će biti nego tvoja.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.