Džono Funkjelica/AT PRVI

←Džono Funkjelica

Džono Funkjelica Писац: Nepoznati autor AT PRVI

AT DRUGI→

AT PRVI

ŠENA PRVA

DŽONO FUNKJELICA i TEOFRASTO Pedant, njegov meštar

     TEO(FRASTO): Heu mihi, mi fili Džono! fili, quia plus te amo quam Pater, dixi plus, quam Pater, quia Pater dicitur ater, obter, perchè l' uomò, čo­vjek fino a terzo lustro e età jes podložan alli paterni documenti; ma meštar, qui dicitur magister, id est magis ter, non solo nelle tre età prime ha jus sop(r)a il discepolo, ma in tutte altre quattro, e però Magister magis ter.
     DŽO(NO): Di grazia, Sig(no)r Maestro, ne razbija' mi glave! che io ho altro in testa, che sentir v(ostr)e chiachiare e baje.
     TEO(FRASTO): Baje vi pajono le mie accute parole e sentenze, podobne za upisat ih aureis litteris.
     DŽO(NO): Questo v(ostr)o continuo cicalarmi intorno mi ha seccato l' ore[c]chie. Znaš da ja nijesam dijete, reci mi što hoć?
     TEO(FRASTO): Hotio bih, p(er) dirla alla Terenziana, quia te amo plus quam hosce occulos, moj Džono, che torniate alle pristine virtù, zašto tvoj otac est homo iracundus, furiosus, i kad pozna da si ti abandono moje litere e socratiche scole, a dô se in preda arte amandi, timeo, eo quia il mai mi preme, e del peggio pavento.
     DŽO(NO): E andate in bordello con ste v(ostr)e ciarle! Ja sam dosle naučio, nije od potrebe da me veće sad zalegavaš, er ako se boliš mnom, nađi način za pomoć me u ovoj mojoj ljubavi.
     TEO(FRASTO): Proh dolor! proh dolor! che direbbe il tuo Padre? heu,, fuge crudeles terras, fuge litus avar[um]! deh torna alle virtù, impugni il studio delle belle lettere, odi il Sulmonese vate! otia si tollas periere cupidinis arcus, contemptaque jacent at sine luce faces. Et il poeta Florentinus: Si na[c]que d'ozio e di lascivia umana, nodrito di pensieri dolci e svavi, fatto sig(nor) Dio da gente vana.
     DŽO(NO): Ja poznam da je to tako, ma te regule ni tvoje sentence nijesu na moj propozit, e per questo mentre non volete ajutarmi; di grazia, con v(ostr)e parole ne infuskava' mi oca, ma moje stvari i moje misli pušti meni, a ne povazdan far del consiliero al mio Padre contro di me. Zašto i od tebe, che fate del Pristareo, može - se sveđ rijeti: nemo' mi činit poć u koloru!
     TEO(FRASTO): Absit procul contumelia, Džono!
     DŽO(NO): Basta, nastoj na tvoje posle, a mene pusti veće živjet na moj način, er vjeruj - mi, svaki moj dizgus biće dijeljen zajedno s tobom. I to ti dosta, e resti con Dio!
     TEO(FRASTO): Ah, Džono, ah, fili dulcissime, parti con questo sup(er)cilio del tuo precettore; frenero l'ira sì, vincerò me stesso more majores, služiću se onom aureom sentencom di quel prudente aulico inve[c]chiato nelle Corti, dico, di Seneca: injurias fer endo, gratias agendo, eo quia cosi va, chi mangia il pan d' altri.

ŠENA DRUGA

Starac JERKO KLOKA i KUSALO, njegov djetić

     JER(KO): Kusalo, ogrni me i izvedi me na placu!
     KUS(ALO): Fate, gosparu! ma žinti ja siromah još nijesam ništa ni okusio!
     JER(KO): Pet tisuća pet vraga da je zaduše i s Materom, što namislila je dati kćer Džonu Funkjelici, sinu Maroja Babure, i dat mu pet tisuća u pr­ćiju, a ne vadim iz svijeh voštarija incirca dvaes dukata intrate anno p(er) anno, osvem one posesioni na Osojniku, in terre nuove, što mi je materina prćija, a hoće da dam pet tisuća u gotovu. Ja studijam kako-ću akumulat, i zato nije žudjela ni butigara s kijem ruku ne držim deri de Stane ispod Zvo­nika, koja mi rogače i smokve prodava. To bih mogo dati, da mi nije segvito oni falimenat u Biogradu i da mi oni pas bez duše, Petar Suhvičić, bona fide ne zduši i ne dignu a salva mano pet tisuća lijepijeh reala seu Sivilja grose, vrhu kojijeh kad učinim riflesion, po vjeru moju, sježim se od glave do peta, i pobije-me mrtva voda. Stan[n]o fresco, ako-im-se zabilo u glavu izvadit-mi iz ruka i privarit-me od moga kavedala, u koji tegnut prije u život. Zato mogu s о p i s a t i obe dvije, manje fastidija u kući.
     KUS(ALO): Per amor di Dio, gosp(ar)u, ako neć' dat pet, a ti s vragom priloži i šestu, neka jednom pristanu skandali, i da ja siromah posrijedi ne pateškam; er ti, da te gospođa ne toči ne grize za te tisuće, utečeš s ultimijem bokunom iz kuće, a ja siromah ni prvoga ne ždroknem.
     JER(KO): Kako, kurvin pasalijeru? tako li lijepu moju spendzu sra­motiš; koliko si danaske proždr'o, i još-se nije tvoje tijelo nasitilo!?
     KUS(ALO): Onoliko ti na Božić, koliko sam ja od sinoć na bokun i usta otvorio u tvojoj kući! Zato se jedva od glada i na nogami držim.
     JER(KO): Kako to govoriš, fraško jedna? a nijesam-li kupio samoga kruha dinar i dvaes mjed, što ni na blag dan ne kupim, a zavise nijeste-li uzeli u Nosinice balicu jemana kupusa za deset mjed, a nijeste li, miser, svarili onu kos od p r š u h t a, koja toliko je pretila da ste na njoj dosle deset puta menestru varili! Koga bi vraga veće proždr'o, a govoriš da nijesi ništa ni okusio!
     KUS(ALO): Istina-je, moj dragi gosp(ar)u, ma to nijesi kupio ni spravio ovijem ustim od spile, ni ovomu trbuhu od ponora, nego si do na dvanes čeljadi u kući, među hodeće, leteće, plazeće. Si[c]chè. učini malo konat p(er) tritiplica, jeli me od svega toga došla unča na glavu, i još je siromah nijesam ni baknuo?
     JER(KO): Dosta riječi, a ti ćeš, bestiaccio, bolje večerat! zato na ti ova tri mendzalina, ter pođi u Marije Debele za Svete Vlasi i kupi makarula, a ovi četvrti masla, to ćemo se večeras i počitat, i bićeš sit, a ja ću poći u toliko do Ploča za govorit s' Sabatom žudjelom, jeli-mi skоdžo oni čenz što-sam dô po njegove ruke vrhu onijeh zaklada od kositera, a ragion di vinticinque per cento. А о kćeri za života non so niente, nè voglio pensar altro.

ŠENA TREĆA

KUSALO sam

     KUS(ALO): Vrag uzo kо služi ovake govnogrišce! najeđ se u dinaru i pođ sa svom mrmaljom, bijedni Kusalo, ter ti bi se ova trbušina mogla о ovoj spendzi pasati, da ti ga jutros u kumpara Stijepa Mafamra s majkom Bromčasnom i s posestrimom Pavlom nijesam spardzo pet dinara lapata, a dva jetre, pieće od pet dinara, dvije ruke kruha i dvije djevenice, a pocukali bokaru od devet kutala bijeloga kо mane. Po gosparevoj spendzi mogo bih zjat kо kamaleont, i usta krstiti! A pobjeti me invito na užinu Drijemalo, djetić gosp(ar)a Maroja Babure, dje (ti) ću zajazit za sve ove Poklade kamare, i antikamare od ove jame beza dna moga trbuha. Kukanje Palermo, Misina va via, zato što gubim brijeme, ter ga ne idem naći; ali-je trijeba prije kupit ovu zlu večeru gosparu, da ne bi bilo paka: landa', landa guze, dokle mi te puste.

ŠENA ČETVRTA

RADE trgovac sam

     Bremedet neder bu zulum, što je ova sila, Bog mu sofru i hljeb ubio, kо me prvi iz paiza uveo u ovo đavolsko mjesto. Šajtanlar đindeme gjotur sum, vrag ga u pako ponio! pomaga', dopala me žena od onijeh vražijeh alah tale anasile, babasile đindeme gjonder sum, da joj vrag i oca i mater u pako ponese! Ja li joj sam kriv er se ne može oprasit? Valahe ja sijem njivu veće nego me u moć upada, i da je Bog ubije, ne može se napuhat. Ala bela versionum ami bolaki patlasum, Bog joj utrobu ubio, nevoljan Rade ne mogu doći doma, što me ne nato­vari riječi i roga grizeći me kо crv drveto, veleći mi: »Vlašino neoprana — da se hoć smamit — hoću ter hoću rodit«. Rodi i s vragom! Bolaki senden kiamet kopar sum, kajar i, kairlara senden, ibreteosum, prikazan se od tebe rodila, kako od nijedne žene, a samo me se ohaj! Skoršila mi 'e u vragolije što po usta uzima, čijem bih mogo kupit dva djeteta od zlata, i od bogata Rade učinila me zločesta i uboga. Ma sam ja sve ovemu kriv, da čok buzdohan verjurjom neteki ekmek, što ti 'o' ne davam veće harbača nego hljeba. Ma tako ovu Turci odselu ne palili, sade ćutek verjurjem neteki ekmek, činiću da jede veće štapa nego hljeba. Po­maga', je li u njoj šajtan, poslala me da joj lijekare ištem po Placi, da joj djecu grade, da ga ne ću tamo vrgut peda; znam da joj će rožac napastit. Ali je evo vrag vodi odonuda, sad me će i ovdi snapopasti, ma ću se uklonit strane da je čujem što će kuška lajat, a pak ću 'oj se na javit.

ŠENA PETA

MARGARITA, žena Radina, i KATARINA, nje sluga, i RADE za kantonom

     MAR(GARITA): Da hoće od sebe njeku učiniti i da se hoće pomamit; hoću ter hoću rodit, i ne dam-(mu prismrđet u kuću, ako mi s ulice ne ukaže da mi je lijek donio.
     KAT(ARINA): Gospo, ti se zato ne rabija' ni ijedi, zašto na tu tvoju rabiju liječi ti ne će pomagat, neg ti će se u jed obratit. Još si mlada i zelena, ne će ti manjkat djece, a ukloni Bog da ti što intravenja, to bi se gosparu i htjelo, a neka ti prćiju zduši. Znaš da ovi sadanji sutrgovice, ko i tvoj Rade, kad se skapuljaju žene, ne imaju veće hvale neg se rugat po paizu: pođi bijedan u Dubrovnik ter se oženi, a pak je umori, da ostaneš čestit.
     RADE iza kantuna: Nu ta magarice, ne mogu još od nje ovoga zuluma trpjet; nevoljan Rade, hrani 'e hlebom i soli, da te ovako ruži i sramoti. E ntus ekmek kain, prokleta ti sô i hljeb!
     MAR(GARITA): Ja znam, da to on misli, ma ću ja prije njega umorit, ali mu činiti da opet odjezdi odkud je i došo.
     KAT(ARINA): Gospo, bolje je da ti njemu vrha dođeš, neg da se on tobom nasmije; taka ljepota meritala je drugu sreću i od druge ruke mladića, a ne onakoga strašiva i divjačna čovjeka. Na vjeru, gospo, svijetli su naši kiridžije neg je on, držim da za ovi uzrok ni djece š njim nejmaš.
     RADE iza kantuna: Baka, baka, valaj i bila! tako mi careve aspre, sad joj ću poći dat sto degeneka. Bre kandžikо, još li mi i ti od kadume po kući činiš? tako mi hljeba i soli sad ti ću glavu odsjeć!
     MAR(GARITA): Neka vidim, smiješ je krivo okom pogledat a kamo ruku na nju stavit. Vlašino neoprana, ovamo stani: jesi li vidio i opravio za oni posô što te sam poslala? A što mučiš, ter ne odgovaraš?!
    RADE: Pi ala bela versum sijaset se od tebe učinio kako od nijedne žene! Kako se ne sramiš od tvoga obraza, nije ti dosta što ti ja djecu činim, nego hoćeš; da ti ja saropijavam u lijekima i u barbijera, da ti š njihovijem vragolijam dijete učine. U te mi si merdičine spendžala, veće nejmaš česa harčit, ne ako mi ćeš dolame prodat.
     MAR(GARITA): Pi, nu što je čis; svjetja je svinja iz brloga!
     RADE: Ne, svinja; svinja ti je i ovan otac!
     MAR(GARITA): Bog ubio čas i uru kad sam za tobom pošla! Ma da hoć crn deventat, hoću ter hoću rodit, i ne samo ti dolame prodat ma još i tebe, a za imat dijete.
     RADE: Dolame prodat? a jeda mi-(i)h si od matere donijela? Ovo sam ja dobio u Levantu otežući koše zubim i krvavo se znojeći, i ovo mi je ovo­liko ostalo, a sve mi si ti ino poharčila s barbijeri i s kundurijam djecu čineći. Rodi ga i s vragom, a samo me se ohaj!
     MAR(GARITA): Onda ću te se ohajat, kad ti ovu crevlju omlatim oko te ćusave brade; ali me, jedna, uzdrži, da ti sad dlaku po dlaku ne izgulim, ter te ću naučit, kako ćeš ženom govorit.

ŠENA ŠESTA

..........................................................................................................................................................................................

ŠENA SEDMA

..........................................................................................................................................................................................

ŠENA OSMA

TEOFRASTO PEDANT, MAROJE BABURA i DRIJEMALO

..........................................................................................................................................................................................
     TEO(FRASTO): Audi mi, domine Maroje, i stavi dobro na pamet verba moja, koja ti rečem.
     DRIJE(MALO): Verba tvoja, i da je ti posiječeš; cio becotte mezarola, česa si, gosparu, dočeko, kad ti ovi za života dubove počeo uzurpavat, a po smrti će i kuće i baštine.
     TEO(FRASTO): Džono, sin tvoj a dišipuo diligenter in omnibus, et per omnia studijat, i za istinu kad bi hotio aplikat farebbe honore; sed paucis ab hine diebus ha dato in eccessi, i udrio je vas na se, da ja s mojom sferom matematikom za znati od kuda, vel deinde rodili su se ovake metamorfozi u njemu, i budući formo piantu od njegove figure per astrolabium, nahodim da Jupiter congionto con Marte nella časa di Venera nel segno di Scorpione è suo pianeta: tako da inklinavaju congionti nel segno di Libra e di Vergine, da nemo ad litteras ma ad concupiscentiam Veneream è inclinato eo quia amor o(mn)ia vincit, et nos cedamus amori, kako za naša dogmata jes upiso il Mantovano.
     MA(ROJE): Da to, kurvino fraško, injoranta; ja sam ga do u tebe na edukacion da ga učiš namuravat, što bi ga knjige učio; po rake moje ako to bude istina, imam ga izagnat iz kuće, i dizereditat di tutti li miei beni stabili e mobili, presenti e futuri, usque ad quintam et quartam generationem inclu­sive, a tebi činiću zabit željezo u glavu, et hoc per sententiam. Drijemalo, dje si, sad mi će gučula pastit; trči najbrže ter mi dovedi Džona! naćeš ga u ridotu, a ja poću put Divone.

ŠENA DEVETA

JELA, žena Jerkova, i ANUHLA, nje sluga

     JEL(A): Da se hoće starežina pomamit! doć mu ću vrha ter doć i kćeri dat u prćiju, što sam ja od moje majke donijela, jedan vrhu drugoga, pet tisuća u gotovu, a za njegove prline i ledine malo hajem.
     ANU(HLA): Na vjeru, Gospo, grijeh je da onaku desperanu i držite u kući; u zô čas sve joj su se vrsnice poudale, i dje ih je po pet u kući bilo, a ona je u vas jedna, i još i nevjerena. Kad joj što paka intravenja, i vi biste bili gučulani, a ne ćete moć paka remedijat. Znate, da mokroj zemlji malo je dažda od potrebe.
     JEL(A): Djevojko, da je u meni stalo, ona bi odamna bila u svom stanu, ma da joj ocu hoće gučula pastit, imam je danas vjerit, i još zaviše zeta u kuću dovestit, kad je on ovako bestužan i ne haje za nju. Zato hod' me otprati u Klare Stijepove, da mi se š njom vrhu ovega svjetovati i razgovorit kako i s rodicom koja mi 'e najbližnja i koja nas ljubi koliko istu svoju kuću.
     ANU(HLA): Bože, ti pogleda' vrhu nje, da neboga djevojčica kontenta se i smiri, er me u svako doba njom duša boli, gledajući 'e u onem biću i nenaređenu.

ŠENA DESETA

Kapetan STRACCIA-bandiera, i TRUMA, njegov djetić

     KAP(ETAN): Giura Dio, dohode mi spiriti da bih jednijem puhnućem vrgo per terra sve ove muralje razrušene od trešnje i konsumane od ognja, za učiniti communem u svakomu servicio. A, Truma, che dite voi?
     TRUMA: Ne, gosparu, per amor di Dio, er me strah da najveće po srijedi ne bi ti pateško nel diroccarle, er od tolikoga strepita koji bi učinili kad bi pali, strah me, da ne bi pazmo.
     KAPITAN: Ja pazmo i po srijedi pateško? Od ništa strašivico, poltrune od nijedne vjere, i ruke moje bi li se srce pristrašilo, koje u vas svoj život nije straha oćućelo. Spomenuješ li se da nelle ultime guerre di Flandrais, dje s' bio tenente di reggimento di Corazze, kad u asediju od Mastrika ljetjeli su del campo francese oblaci oko mene di balie di cento, i svijeh samijem fjatom i rukami vraćo sam ih indrio, što buduć vidio naš dženero, oltre l' infiniti privilegi koje mi je učinio u patentah, nije li me onoriško ovom kolajnom?
     TRUMA: Žinti ti se ja od tega ništa ne spomenjivam, ma znam samo kad dođe s nadrobjenijem gaćam, er smrđaše gore nego pas, kad se ilinštaka usmrdi.
     KAPETAN: Kupesto de mi, ja ne mogu smirom stat, zato hod' sa mnom da te naučim osamnaes guardia od ognjenoga mača od dvije ruke, što sam prvu gospodu od Ungarije učio.
     TRUMA: Ha, ha, ruga gleda'te, a da nanj maska u noći zamauče, udre u nj trešnja, da mu je trijeba privit do sedam golubića dokle mu se duh povrati.

ŠENA JEDANESTA

MAROJE BABURA, DŽONO FUNKJELICA, njegov sin, i DRIJEMALO

     MAROJE: Ovo ti govorim: stavi na pamet i otvori vrlo oči, nemo' me indukat, da učinim što može učinit jedan otac s njegovom autoritati! Koja ljubav i namuranca? о čem misliš ter ne nastojiš na skulu, kako se pristoji jednoma sinu, koji žive pod očinom dišiplinom.
     DŽONO: Ćaće, per amor di Dio, ja ne znam što hoć od mene, ako jedan sin od mojijeh godišta u ovakoj streteci žive, ko ja u tebe, čini što ti drago.
     MAROJE: Streteca je ne dat živjet a bel agio, i da ne općiš i ne pratikaš zlom družinom, koji su vele puta bili di precipizio alle case intiere. Ja sam star i znam koliko se kuća zatvorilo s toga uzroka; ne, ne, ja hoću da si čovjek i rodu od časti i gradu od dike, i za to držim ti meštra, koji povidio mi je da malo, anci ništa nastojiš na skulu, ma vas da si se dô na ljubav i na namurancu; eto ti govorim, dô.
     DŽONO: Ćaće, ja nijesam dijete da mnom ima pedant vladat, ma čovjek veće zrio, u svu mjeru, da mogu druzijeh i učit i svjetovat. Koja skula, jeda me hoć povratit u libarce, a pur znaš ono proverbio: chi di trenta non sa e di quaranta non ha, nè saprà nè avrà! Ili ti drago ili ne, ja sam se risolvo vjerit, che è tempo ormai.
     MAROJE: Pr, pr, vjerit! dje si, Drijemalo, pođi mi po barabante, ja te ću naučit, kako ćeš s ocem govorit.
     DRIJEMALO: Gosparu, ja ne znam koga vraga činiš? nejmaš nego njega jednoga, hoć ga desperat ali poslat po svijetu, kad ga umoriš s tijem štrapacím; čeka' dokle opet drugoga onolikoga odgojiš.
     MAROJE: Dosta; ja znam što ću. Ja znam, što sam namislio. Homo doma!

Svrha prvoga ata.