Džono Funkjelica/AT DRUGI

Извор: Викизворник
Džono Funkjelica
Писац: Nepoznati autor
AT DRUGI


AT DRUGI[уреди]

ŠENA PRVA[уреди]

KUSALO i DRIJEMALO

     KUSALO: Sve sam kantune, ulice i tovijerne obišo istući te, deri te sam isko u majke Rev-de, dje ćemo na užini biti i tako se skitajuć po gradu skontro ti me oni kap(eta)n Squarcia Bandiera što se njim po Placi djeca ru­gaju, i dô ti mi je jednu špintu, lijepo mi je rebro mitio, da jedva mogu odahnut. Ma neka ovo sad stoji na stranu; kamo užina, pjana sarinto, što mi si obećo?
     DRIJEMALO: Imaš razlog, brate, sad sam se najavio našoj pomajci Rev-i; još bih te od malo prije našo, ma mi malo staromu gosparu nije gučula pala.
     KUSALO: Ki mu je vrag, jeda mu je kila riknula? ako je za to, od toga je lastan lijek sad dokle je živa ona u Captatu.
     DRIJEMALO: Nije, brate, neg što mu se hoće sin vjerit, gotov je njeku učinit. Malo ga nije u tamnicu zabio, i tako ga je malo prije izružio i izapsovo, da sam imo od njega kompasiuna. I vas je ovi skando učinio oni pas meštar, i što mu će činit usičat ali poći po svijetu.
     KUSALO: Aferin ga, kad ne umijete vi njemu doć vrha i činit mu, da pođe lonce kovat; veće je star, ma što to meni importa. Nu ti meni, brate, spovijeđ, što mi si lijepo užini spravio, da mi je moć raspačat ovix moju trbušinu i viđet, hoće li moć stat tolika roba u nju!?
     DRIJEMALO: Sluša', p[er]la p[ri]ma e principale imamo ti jednoga ko­kota pečena p(er) antipasto; p(er) la 2-da imamo ti dvije kokoši babunače kosalice, koje ti sam onom večeri lahnuo Anci Jakobovoj, koje nam pomajka Rev-da kuha nješto na sadanju u granarizu istučeno. Zatijem imamo jednu pli­ticu tripa kuhanijeh u mlijeku s vjelicam popečenijem, odizdo posute paprom i sirom; p[er] la 3-a imamo jednu peču jalovice s jednijem čmarom, e p[er] l' ultima imamo ti jednu tendžeru svakijeh ptičica kuhanijeh u gvacetu. Ovo ti je vareno. Imamo ti jednoga praščića svega u salu, koga ti nam naša po­majka Rev-da za oblice peče, ter ti ga je nadjela svakijeh galantarija i drnkarija: tu ti su pinjuli, cicib, med, jaja, kruh gratan, jetrice od kokoši i od kokota, cincen, papar, kanalja, garofalići, lušca česna, izrezana na tankom, svakijem vonjami od konfortacioni, ter ti je sve ovo unj zatvorila i lijepo ga sašila, koga ti je naprdjela na ražanj i stavila među dva ognja da se peče, i kako se rosi, otire ga čistijem runčinćićem za učiniti na njemu hrustu od dva prsta, neka nam pod zubim hrsti, kako oblanta, kad ga uzijemo. A nadasve, natočio sam jednu mandzarolu Tarbijana od Džulijane Slačice, kо meda. Nu hoćemo li stat da Re?
     KUSALO: Žinti, da prencipe; zato homo tja, er mi se sad usta od gulozije mitiše nazada, da mi se siromahu pokrijepit, er jedva od glada stojim.
     DRIJEMALO: Da bude! Ma tako ti boga, brate, homo ih kako smahat prvo onemu našemu meštru Teofrastu, da mi je osvetit gosp(ar)a Džona i mene od psovaka, što me na svaki čas psuje, a pođimo do večer makar na ve­čeru, a da ga pribijemo.
     KUSALO: Ha, sve mi srce ispade. Vrag uzeo i meštra i kad si se svadio š njim! Vrlu mi stvar reče. Ma za tvoju ljubav da' da učinimo sve što ti hoć, a pođ'mo do večer na večeru. Ma nu ti iznađi način kako ćemo mu ih.
     DRIJEMALO: Ti si obrtniji i astutiji od mene u ti poso, nu je malo s tvojom pameti prostudija'.
     KUSALO: Bih zaboravio pri onoj spinti, a giusto okažion imam u ruci; snapopoti me malo prije istući tebe. I tu ti je njekijem jezikom govorio i lajo da ga ne bi Sotone razumjeli, i tako bledući š njim po diskreciunu razumio ga sam, da se namuro na našu Anuhlu, i obećo ti mi je dva tvrda groša, ako ga u nje introdukam i š njom sastavim.
     DRIJEMALO: Ti je način i put eskvizit, samo je trijeba da mu ti daš razumjet, da je Anuhla na nj namurana, i da nađeš koju stravagantu invencion za introdukat ga u nje, i s tijem putom da ga pribijemo.
     KUSALO: Apunto mi je sad sovenjala, sluša'! Ja ću mu poć dat razu­mjet, kо si reko, ma da ga nikako ne će ni može primit u onijem valdrapam od meštra nego da se priobuče kо jedna žena s dvora, uprćena s bremenom drva, bivši gospa naredila da nam s Osonika donesu drva od poklona, i da ga će ona dočekat u medzanu, a mi ti ćemo se sakrit za vrata od kuće i kad uljeze počet vikat kо da je lupež došo na gosparev kašun, i tako ga pribi'mo. A ako bi skočila gospa, daćemo joj razumjet da je lombra, er će bit smiješan u ženskijem haljinam.
     DRIJEMALO: Nijesi je mogo, vraže, bolju potegnut; zato ne gubimo brijeme, homo ća!
     KUSALO: Не, ma nu čuj! hoću da i ti, brate, mene osvetiš od onoga kapetana sasra-bandijera, što mi je dô malo prije onu spintu.
     DRIJEMALO: Neka je meni, nije dana u koji ne dođe ovdi u nas pod kuću skvadrune dijelit i zidat kastjele po aeru, zato da' da se skrijemo mi u nas u kortu, i kad dođe, ja ću iziti prema njemu, kо da me gospar poslô da ga ne zagluša, i kad rečem: cento di voi, istrči i ti s harbačom, i tako ga pritucimo. Ma se p'riobucimo u haljine od sodata, er jednoga po jednoga s breme­nom mogô bi afrontat. Ma ga evo odovuda! Mano a far, ja ću jedan čas poći u Lužu uzeti dvije dolame sodaške, a ti me čeka' u vratijem!

ŠENA DRUGA[уреди]

KAPETAN i TRUMA

     KAPETAN: Codardo, strašivico, animalu kvadruped, nije ti bastalo zapantit one osamnes gvardija, što ti sam kazô strasnijem mačem od dvije ruke. Da ih sam kazô jednomu tovaru, ala bi se prucnuo, ali bi zatrumbeto njegovom glasovitom trubljom, da bi uzavreli u meni spiriti, kо da sam u ezerčitu di cento e mille.
     TRUMA: Signor kapetane, žinti ja vidjeh di se ti gore strašiš od mene njim manežajući, to za ne straka-t-e i reko sam, da ne mogu zapantit.
     KAPETAN: A, a, bufalaccio, da znam, da to da dovero govoriš, risentisko bih se suproć tebi; zato mano alia spada, da te naučim ovijem percom od stokate manižat, pokli nijesi jaki uzdržati pes od ognjenoga vučсa od dvije šake.
     TRUMA: Ja sam se burlo, tako ti boga, gosparu, prosti mi; ja mač nosim za formu, i da mi psi za bečvu ne zamižavaju, a u ruci bolje bi mi tojaga stala. Nemoj se činit siromahu tresti ni da mi se usta krive od straha.
     KAPETAN: Не, ne poltrune; mano alla spada! otvori oči i stavi na pamet, oserva': ovo je stokata, ovo je brokata, a ovo je taj, a ovo revers, a ovo man drit, a ostale stokate i movimente finte, koje držim u mojoj ideji, ne ću ti zasada kazat. Ma je ovo jedna stokata in quarta guardia, kojom činim, da strašnomu Martu pada mač iz ruka.
     TRUMA: Ajme meni kukavu, ne veće, moj dragi gosparu, sad iz mene duša izide; umrjeh na. (Ovdi Truma pada.)
     KAPETAN: Cuspetto di Diana, ovi od samijeh movimenata pade, da da je vidio kad su ove ruke činile komardu od cijelijeh ezerčita, prolijevali rijeke od krvi, izdaho bi affatto.

ŠENA TREĆA[уреди]

ISTI i DRIJEMALO u haljinah od sodata, i KUSALO poslije

     DRIJEMALO: Ola, ti znaš da nijesi na burdjelu ni na voštariji, znaš da ovdi golemi i časni ljudi stoje; ako otole sad ne pođeš, sad će poslat gospar dvijesti ljudi da ti dadu sto tojaga.
     KAPETAN: Giura Dio, sad ga ću i s kućom vrć za Lokruman, a tebi odsjeć pô guzice, i činit da odleti priko Srđa, i za veće tvoje stratio da pade na babu u Mline.
     DRIJEMALO: Ovi cijeni, da se ja još š njim burlam. Kurvina svinjo, sada te ću isharbadžat ovijem harbačom, i činiti da pod njim dušu pustiš.
     KAPETAN: Dobar čovječe, pođi s bogom, ovdi smo u liberu Gradu. Ja ne davam fastidio nikomu, neg se s mojom fantasijom razgovaram; pusti me smirom, er ti činih ujedno srat i mižat, da znaš s kijem govoriš, i na koga si se namjerio.
     DRIJEMALO: Kurvin furišite jedan, sad ćeš znat ko sam ja; ola cento di voi, pribi'te ga i stucite, i da'te mu sto bata (Ovdi kapetana biju). Ova nam eskvizito reuska. A sad, brate Kusalo, pođi nađi meštra, da i njim obradimo, a ja te čekam u vas u korti.
     KAPETAN: Cosi a tradimento pecat na jednoga! dje ste intijeri ezerčiti od mojijeh sodata, hote in ordinanza a piedi, a cavallo, da mi je faccia a faccia ovu indžuriju osvetit.
     TRUMA: A što ti je, moj dragi gosparu, što ti će tolici sodati? reci mi, molim te.
     KAPETAN: Potegli mi su un tiro ma di cinquecento moschettate, i ni­ jedna me nije koljala, ma držim, da je ono bio un canon di cento forzate, koji me per terra vrgo. Zato con mano armata otiću se osvetit.
     TRUMA: Jes, uzmi, a žinti ti su dali pecat harbača, merito ih si odamna, dosta ih si neslanijeh i ovdi i drugovđe učinio. Tako svijem smrđasim kо si i ti intravenjava. Agi, frate, pacienza, učinim ričevutu.

ŠENA ČETVRTA[уреди]

RADE trgovac i ANDRIJULA Bahorica

     RADE: Baba andriula, ala[h]i - siversum bašići-, tako ti Boga, izvadi me iz sinđera, ter toj objesnoj kobili, mojoj ženi, ogradi to dijete, da se pomirim š njom. A tako mi puta, vidjećeš kako te ću darovat i kakav ću ti bakšiš dat.
     ANDRIJULA: Nebogo Rade, kо bi veseliji i radiji nego ja; ja činim s moje strane, bog mi je svjedok, što moja art donosi: sad ove travice, sad onoga zelja, tad one žile, kad onoga korijena, a kad onoga cvijeća, od česa kuham i stelavam vode, čirote, dekote i ulja, i ovo joj nosim čirot, koji je od zvanjega korijena ubran, kad je bio mjesec pun u svomu kolu ilinštaka, osušen na mraku, obraćen put poludne zajedno s korijenom od mantragore, ubranu na isti način ilinštaka u proću dzorju sušen na istom suncu od podne do komplite. Povijedaše moja stara baba Mocica, da kad ga je privila i stavila jednom njekoj mladici, imala je peset godišta, i rodila je sina i kćer ujedno, er je tolike virtuti, da ga na kami priviješ, on čas bi rodio.
     RADE: Valahe, Andrijula, vidim ja, ti ćeš učiniti botu, tako se hoće od takoga korijena i tacijeh vonja, žila i ulja; bude poso, a ne kо ovi barberi i medičinari smradim i s poganijam koji smrde svakom pogani, da je žena i bređa, činili bi joj da se izjalovi. Prokleta im meštrija i justaluk! Zato, moja baba, pođi preče ter joj stavi te korijene, jeda se i sa mnom pomiri. Tako ti zdravlja, pristani na dobro, ter joj reci da me ovako ne progoni, a na ti ovu polugrošicu, ter za moj hator kupi crevlje dokle ti se podobna čas spravi. Čоkrajet saj'iderum.
     ANDRIJULA: Hvala ti velika, ja о vega ne meritam; neka je meni, rijeću joj, da je naiveći lijek za imat djecu muža guvernat i š njim bit u miru.
     RADE: Valahe tako i naše žene po Bosni i po Srijemu čine, ter narode po petnes djeti. Ja vidim, ti si žena mudrata, nejmaš posla od terđumana, zato te neću veće zagovarat, pođi, gradi ti poso s drobom srećom, a ja ću poć proplacat se dokle se i ona smiri.

ŠENA PETA[уреди]

MAROJE BABURA sam

    A dirvi il vero, nijesu zaludu upisali oni stari i razumni ljudi, da sapientis est mutare consilium; perchè li primi impeti della collera nijesu u našoj ruci ni oblasti. Malo prije Džona bez nijednoga razloga i fundamenta ipsovah(!) i strapacah, što sinovim od onoliko etati nejma se činit. I budući konsidero njegovu pretension u sebi, è più che ragionevole, i mogu hvalit Boga, che non ha dato nell' eccessi e nelle scadenze, to jes kо veći dio mladosti po burdjelijeh, po betulah, bez skule, bez kreance, časti i reputacioni. Imo som ja nastojat za oženit ga, dokle je u ovoj misli za ne dat mu bremena da se dezerta s ličinam i ostalijem zlijem pratikam, er na ovu svrhu oni naš Poeta i spjevalac jes ostavio upisano:

Peu, pokli se srce mlado
mučno može ustaviti,
da ne bude željno i rado
lijepu i vrijednu vil ljubiti.
 
Putom, ki je bez zabave,
svoju ljubav tjera i ljubi,
i neumrle časti i slave
s tom ljubavi ne izgubi.

Zato da ne učini koju rezolucion desperanu, poću naći Stijepa Tricu, njegova familijara i draga prijatelja, con dir[g]li, da ako se u dobru i vrijednu kuću vjeri, che sarò contento, ma s prćijom di cinque mila contanti, koliko sam ja dô mojoj kćeri u prćiju.

ŠENA ŠEŠTA[уреди]

ANDRIJULA ВAHORICA s košicom u ruci

     Ovako, brajo, platu prima, ко vrijedne mladice služi. Ja ti joj sam on čas lijepo privila na pupak oni čirot i protrla je i otud i odovud, i zavise smi­rila i s Radom, da je poslala po njega djevojku, udilje da ga ište, i ako joj reuška, što znam da će reuskat, ne ako moja art fali; a radi djetića obećala mi je naj­ljepši prsten, a sada mi je darovala peču reala i naložila pun košic masti i drnkarija, što mi će sa svom čeljadi za sve Poklade dosta biti. Ali sjetna Andre, što sam se ovdi zagovorila ter ne idem svoje posle doma viđet?

ŠENA SEDMA[уреди]

ISTA i KUSALO

     KUSALO: Vrag uzo Mutifrastiga! obišo sam svu Placu i sve kraje i kantune, i nigđe ga nije; ne znam di se u vragu zabio. Ma mu ono od onuda one lankroje Andrijule s Konala, mađionice, što ženam djecu čini. Poću je malo podražit, a jeda i njega vrag u toliko iznese. О baba Andriula, umiješ djecu činit? brkačo, sutra je subota, eto ti crva pod nosom!
     ANDRIJULA: Stani, kurvin obješenjače, s mirom, znaš, koga sam roda. Nemo' da ti bata dadu, ali da činim mojijem Todurom da te po skalu čine posmucat.
     KUSALO: Istina je, da si ti od Kuljen-bana; tvoji stari imali su arma­turu s kraljem od Španje, ma ih si ti omrčila i osramotila odkad si liječila onu iz Šumeta, što joj su ponte dali. Na, sjedi ovdi, da cara vidiš!
     ANDRIJULA: Kurvin obješenače, tijem koruna kurvu majku, ako je imaš! panti se što činiš, znaćeš s kijem si se uhitio.
     KUSALO: Veramente ne znamo; uhitio sam se s rofijanom i primaljom godišniskom. Imaš što pod šakom, basta li ti mi dovestit onu djevojku što si onomadne bila dohranila Tomasu Kilici, a, bićeš plaćena! О mjedi kо šume!
     ANDRIJULA: Lažeš kako kurvaski sin. Ja li sam od toga djela žena, lupežu? Na vješalijeh te vidjela! Nenadnja te zadrla, što s mirom ne prohodiš. Ako me gospar ne osveti od tebe, naću ja kо ti će vratom slomit. Pazi se, moja, pazi!
     KUSALO: Da mi ste dobri svjedoci ako bi mi što intravenjalo, jesi li mi zaprijetila, a žinti ću te sad poć akužat na »offizio di onesti viver«. Cije­nim da ne znam onu statuicu od voska, punu igala bez ponte, što s' dala Ladzaru Ribici, i naučila kako ih će vaditi da dobiva mjedi na bašete, i s tijem je pô grada odr'o i asašino; valjalo bi te u pakljenoj bačvi užeći ali zazidat, ko su i konšiju bili.
     ANDRIJULA: Jaoh njoj kukavoj, da ga kо čuje ovo, prosumo bi da je istina; hodi od mene, zlo te zadrlo, majka ti vrsnike pribrajala, gore obrćo neg je oni što ga su onomadne iz Konavli svezana doveli!
     KUSALO: A jeda je ovo samo? Znaš da znam, da si onomadne u dzoru iskopala onoga nekrštenjaka u Kolorinji, kо te vidjela Katarina Bedrica i Nika Soklinača, od česa stelavaš vodu i variš ungvijente zajedno žilami od broća i s vrsim od somine u onijem loncima žicam od mjeda, ovijem s uzlim Salamunovijem na njima, koje davaš godišnicam da ne mogu bređe biti, a koje su bređe, da izvrgu.
     ANDRIJULA: Sjetna Andre, kuda onudje, tuda huđe, ma sjetna ti ja, komu sam se stala suprotivit! Kurvin pasalijeru, na ti za to, ogleda' mi se ovdi, na, na!(Ovdi se Andrijula plešte po repu, a Kusalo preveže joj rađu i spara.)
     KUSALO: E, gleda'te Andrijulu s Konala, vještice, vilenice, mađionice, primalje i rofijane godišničke, koja ženami djecu čini; do bih pô groša da joj
hoće gučula pasti, da bih se zno interesat u Miha Žudjela, a sad ti ću poć iskati opeta Signor meštra, da mu ih smahamo. Ma muč', buon incontro, ovo ga odovuda!

ŠENA OSMA[уреди]

KUSALO i TEOFRASTO

     KUSALO: A Dio, miser! obaro sam vas grad ištući te, dje si u vraga bio?
     TEOFRASTO: Amicus Plato, amicus Socrate! isko sam tebe, mi Kusale, amice care.
     KUSALO: Hvali ti, miser, to mi je plata; di grazia, ne psuj me, ja ne meritam da me stave na karu. Pazi se ti!
     TEOFRASTO: Absit, da te ja psujem, mi Kusalo, nego ti rijeh: amice care, to jes prijateju dragi. Reci mi, ali mi nosiš život ali smrt?
     KUSALO: Sa mnom tijem jezikom govori, ako ćeš da te razumijem. Sluša': ja ti nosim ujedno i život i smrt.
     TEOFRASTO: Kako, moj dragi Kusalo, ujedno nosiš mi i život i smrt.
     KUSALO: Pozdravila te Anuhla, i rekla ti je da te veoma dobro hoće, i da je namurana na te, i da drugo ni žudi nego se stati s tobom. Sic[c]hè, je li ovo život? I ako ne dođeš, to ćeš i umrijeti od ljubavi, to t' je smrt.
     TEOFRASTO: Habetis rationem. Da se leti, hod'mo tja!
     KUSALO: Polako, žinti si prešniji, miser, nego oni siromah kad je u plijevnicu hotio оtit; nije to tako; netom sjednuh, netom prnuh.
     TEOFRASTO: Sed ita, ma kako?
     KUSALO: Znaš kako? rekla ti je da te u tijem dokturskijem haljinam ne može primit, er ima vrh nje sto straža. Ma danas ima nam donijet kmetica s' Osonika breme drva od poklona, zato ako ćeš je uživat, priobuci se u ove ženske haljine i donesi ovo breme drva, a ona će te dočekat u medzanu i osta­viti kortu otvorenu, to ćeš je na tvoj način i uživat. Zato proviđa' haljine i hodi!
     TEOFRASTO: Stvar je contra bonos mores i neprilična i nepodobna
mojijem knjigami, da se ja priobučem u ta feminea vestimenta.
     KUSALO: Miser, ovdi onoj raboti nije lamenta. A što je stvar trudna: chi non risica non guadagna, a za ljubav se vele čini i svoj isti život gubi.
     TEOFRASTO: Habetis rationem. Semel in anno risit Apollo, si oportet. I život ja dobih za nje ljubav. Samo te molim, proviđa' mi ta feminea vestimenta, to jes te ženske hajine.
    KUSALO: Hod' sa mnom u Pere Maganjane, ona ti će sve spravit i drva proviđat, a darovaćemo joj osam, deset dinara za vino.
    TEOFRASTO: Optime! cito da se ide: homo tja!
    KUSALO: Da neć mi, miser, dat ona dva groša što mi si obećo? Ja te sam lijepo poslužio, kô vidiš.
    TEOFRASTO: È detto com(m)une, quod omnis labor optat premium; accipe, quod lucrasti et quod tuum est. Zato homo tja!
    KUSALO: Hodi, moja, hodi! Platio si, kо ti će ih na tvoje spendze omahat.

ŠENA DEVETA[уреди]

JELA Jerkova i STIJEPO TRICA, i ANUHLA

     JELA: Stijepo, kako smo i doma govorili, meni je Džono Marojev ugo­dan u svu mjeru, a i Anica je od njega veće nego kontenta; sve joj je spravljeno, da bi mogla izit danas ko najfinja nevjesta. I drugo ne žudim nego s onako galantijem u svu mjeru mladićem uhititi vjeru, ma s onom starežinom rebambitom, grizlicom mojijem mužom ne može se učinit ništa, ne da o tomu ni progovorit, a veće je zrela i prizrela. Zato molim te kako ljubežljiva i draga rodjaka, er je veće neću držat onaku u kući, pomozi me i posvjetuj što ću učinit.
     STIJEPO: Znaš, što? kad on malo misli i kad se nemu malo haje, pro­
da' mu jedan dan gaće.
     JELA: Ma što mi tijem hoć rijeti? Izgovori mi da te razumijem, moj dragi Stijepo!
     STIJEPO: Znaš, što? Vjeri je ti i bez njegove volje, dovedi zeta u kuću, a kad bude stvar učinjena, neka je meni, ja znam kako ću sve to adžustat. Ovako imaju učinit vrijedne žene, kad imaju tvrdoglave injorante mužove.
     JELA: Na vjeru, Stijepo, ja te ću s drage voje u to posluša[ti], kо draga
rodjaka i kо onoga od koga veliku stimu i čas nosim, makar njemu neka i gučula pade. Zato večeras prije nego se smrkne i prije nego on starežina dođe doma, to ću učinit; poću u toliko raspremit kuću i naredit da nevjestu načinu, i da nam večeru sprave, i kad ti poručim po Kusalu, biće vam drago doći.
     STIJEPO: Sad poznam, da mi si uprav rodica, pokli imaš tako visoku pamet i animo u tebi. Ja ću otiti naći Džona, i kako mi si rekla, tako ću učinit, a ti pođi potrebne stvari spravi i Bog s tobom!
     ANUHLA: Hvala tebi, bože, ovo mi i ovdi koša naložena s košuljom s trema svilami. Neka, neboge djevojčice, i brijeme je veće da je sprave!


ŠENA DESETA[уреди]

KUSALO sam

     Ha, ha, ha, ha tamaše! Kad ga vidite, krepaćete od smijeha, tako ti ga je lijepo Pera obukla, da bi se zakleo da je žena, samo što mu nos trči, da ga vrag uzme. Ma bone nuove, Kusalo; ako bi on mene pozno, što će biti? Mogo bi na me skando učinit, i drugo se ne bi htjelo neg da me kastigaju. Žinti ću se poć ja izmrčit i obuć u onu malo prijašnju dolamu, i rijeću Drijemalu, da i on na isti način učini. I ako bi gospa što rekla, rijećemo joj, da smo se htjeli maskarat bivši Pokladi.

ŠENA JEDANESTA[уреди]

TEOFRASTO u haljinam od osalaške s bremenom drva

     O improbe amor, quid non mortalia pectora cogis; da ja koji sam princeps facundię Romanę magister scientiarum, heu patior telis vulnera facta meis, ranjen i vulneran aureom sagitom jesam se priobrazio u ova feminea vestimenta, er inako moju amantisimu pulherimu, dulčisimu, dezideratisimu nijesam mogo inako uživat. A me felice, me imo terque quaterque beatum, questo incarco m'è più blandiusculo per sua cagione, che non è il suo al stelifero Atlante. Ma što gubim brijeme, pokli otvorena vidim vrata od Jerkova domicilija, felicior vadam.

ŠENA DVANESTA[уреди]

KUSALO i DRIJEMALO u korti, JELA, ANUHLA i TEOFRASTO

     KUSALO: Jeda koga zaboga, lupeži na gosparev kašun! Trčite, pomozite sodati! Barabanti, dje ste? Tif, tof! (Ovdi biju.)
     TEOFRASTO: Me miserum! quanti monies volvuntur aquarum? Heu mihi sicarii nequissimi, latro non sum; ne veće. Heu mihi, heu, heu!
     JELA: Sjetna vijeku, koja je ovo neman što blede? Svu me strah obide; udri, udri, sodate!
     KUSALO: Žinti, gospo, ja bih reko, da je ovo lombra; bijem, ma uda­ram kо po vodi i po magli.
     ANUHLA: A žinti mi se snijelo, da me noćas lombra strašaše i da s mene postelju potezaše. Ma kad je ovo ona, osvetiću joj se, neka se čuva od mene drugi put (ovdje bije).
     TEOFRASTO: Dulcissima, amantissima, desideratissima, ne veće, zašto čujem duo dolore in corde uno.
     DRIJEMALO: Po vjeru moju ovo je lombra; pustimo je s tisuću vra­gova, da ne bi navrgla koju strahu na nas, ali da nam što ne uresi (ovdi bježi meštar).
     KUSALO: О ova nam reuška u svu mjeru; da' da pođemo ono proždrijet.
     JELA: О Kusalo, da si je ovo tvoja koja farina? sjetna, što si se tako izmrčio, što li si u tijem dolamam sodatskijem?
     KUSALO: Ovo smo se, gospo, htjeli maskarat, Pokladi nam su, nego nas eto smete ona neman.
     JELA: Pođi se svući i umi', i pođi najbrže nađi gospara Stijepa Tricu, i reci mu: pozdravila te gospođa i rekla ti je, dođite kad je vami drago, sve je spravno.

Svrha drugoga ata.