SKAZANJE DRUGO
BISERNICA I DUNAJKA
DUNAJKA:
Nu jesi li, ma kraljice,
ti podpuno sad vesela,
ponosito čim si lice 335
tvoga draga jur vidjela,
čim brat mili vjerenicom
došo ti je u ove kraje,
koja s licem i s desnicom
ко nebeska božica je? 340
Ko Gradimir sama sebe
nje carskome smiri dikom,
na isti način hotje i tebe
smirit carskijem vjerenikom.
Zamjena se među vami 345
veoma ljepa učinila,
među svijetlijem ka krunami
davno ljepša nije bila.
Od visoka bit plemena,
rajske ćudi, rajske slike, 350
čas i sreća ne izrečena
i hvale su tve velike;
nu sad ničija slava druga
tvoga uresa ne pritječe,
čim kreposna toli druga 355
i nevjestu vrijednu steče.
Kako je slavna Captislava,
slavan bratac nje tako je,
tim, ako igda, rados prava
sad gospodi srce tvoje. 360
BISERNICA:
Razlog se je veseliti,
o Dunavka moja draga,
pokli ovako meni biti
hotjela je sreća blaga.
Čestitos je moja mnoga 365
i veselje veoma slavno,
vidjet braca ljubjenoga,
ne vidjena ovdi davno;
i toliko veće, koli
kroz činjenja plemenita 370
njega slave glas okoli
priko svega leti svita,
i što bojnu vjerenicu
steko je svojom hrabrenosti,
koja nosi sunce u licu, 375
raj u srcu svijeh kriposti.
Ko je ugodna ona meni
po viteštvu svom slavnomu,
tako i bratac nje ljubjeni
ugodan je srcu momu. 380
Nad sve dikle tijem poglavne
čas je i slava ma velika
cić nevjeste carske i slavne,
cić slavnoga vjerenika;
nu san, noćas ki sam sn’jela, 385
smeta i trudi moju mlados,
da ne mogu, ku bih htjela,
ne znam kako, ćutjet rados.
DUNAJKA:
Kroz mišljenje neuljudno
blagu danu zla ne sluti, 390
pače, ako ti nije trudno,
učini mi taj san čuti.
BISERNICA:
Jur prid zorom bješe uteko
crne noći dio veći,
a od misli svijeh daleko 395
ja san tihi slatko speći,
među cvijetjem sn’jeh da stoju
sva vesela, sva gizdava,
u našemu perivoju
polak rijeke od Dunava. 400
Tu razlicijeh jato ptica
žubereći slatke pjesni
bijela i sida golubica
slušat žuber njih uresni.
Ka snježanijem do čim krilim 405
po granicam dubja oblijeta,
ke mirisnijem cvijećem milim
u razbludan način cvjeta;
grda ptica s gar visine
zaletje se iznenade, 410
ka sve odagna ptice ine,
samo tužnu nju popade.
I sterući brza pera,
da je bude tja ponijeti,
s lijeve strane od sjevera 415
jedan оrо k njoj doleti.
On pravednu golubicu
iz nokata zlijeh izbavi,
a grabeću silnu pticu
smrtnijem ranam iskrvavi. 420
Za tijem . . . Ali dvorkinjice
k nami su se uputile,
ter veselo kažu lice,
pripravljaju tance mile.
Da i mi s licem veselijeme 425
igre lijepe njih pazimo,
a neslične u ovo vrijeme
sne lažive tja vrzimo!
