Asan-Aginica
Što se b’jeli u gori zelenoj?
Al su sn’jezi, al su labutove?
Da su sn’jezi već bi okopnuli
iabutove već bi poletjeli.
Nisu sn’jezi, nit su labutove, 5
nego šator age Asan-age.
On boluje u ranami ljut’mi.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo 10
on poruča vjernoj ljubi svojoj:
»Ne čekaj me u dvoru b’jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!«
Kad kaduna r’ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala, 15
jeka stade konja oko dvora;
i pobježe Asan-Aginica,
da vrat lomi kule niz pendžere.
Za njom trču dv’je ćeri djevojke
»Vrati nam se, mila majko naša, 20
nije ovo babo Asan-ago,
već daidža Pintorović-beže.«
I vrati se Asan-aginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
»Da, moj brate, velike sramote, 25
gdi me šalje od petero dice!«
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje, 30
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom, 35
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo
i jedva je s’ sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelome, 40
U rodu je malo vr’jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra.
dobru kadu prose sa svih strana
a najvece imoski kadija. 45
Kaduna se bratu svome moli:
»Aj, tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje«. 50
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak b’jele knjige,
da je šalje imoskom kadiji: 55
»Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
a u knjizi l’jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove
dug potkljuvac nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora, 60
nek ne vidi sirotice svoje«.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke 65
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dv’je je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju ishođahu,
tere svojoj majci govorahu: 70
»Vrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!«
Kad to čula Asan-aginica
starješini svatov govorila:
»Bogom brate, svatov starješina, 75
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje.«
Svoju dicu l’jepo darovala:
svakom sinku nože pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane, 80
a malome u bešici sinku,
njemu šalje uboške haljine.
A to gleda junak Asan-ago,
ter dozivlje do dva sina svoja:
»Hod’te amo, sirotice moje, 85
kad se ne će smilovati na vas
majka vaša, srca arđaskoga.«
Kad to čula Asan-agimca
b’jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila 90
od žalosti gledajuć sirota.
Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg
