Arijadna/Činjen'je drugo

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Arijadna
Писац: Иван Гундулић
Činjen'je drugo


ČINJEN'JE DRUGO


Skazan'je prvo[уреди]

TEZEO I SVJETNIK


 
TEZEO
 
   Ako se od puti, me srce, možeš rit,
ko ćeš se prignuti, kô li ćeš (jaoh) pustit
   među ovijem otocim, na kijeh se ne vidi
neg stijen'je strašno svîm, klisure i hridi
   na žalu studenu, na goloj pržini,
tvu dušu ljubljenu, tvoj život jedini?
             Neharniče, ter je tvoja
          misô onu ostaviti
          kâ za tebe (jaoh) sliditi
          sva ostavi dobra svoja?
             Ti si krunu, s kôm na glavi
          svijetla si se porodila,
          Arijadna, pogrdila,
          cića moje (jaoh) ljubavi;
             i ti, dušo moja, paka
          da tvoj ures sa mnom bude,
          i celove i razblude
          ostavila od rodjaka:
             a ja moć ću (ah jaoh dila
          od mramorne nemilosti!)
          prosut bez tve sad ljeposti
          na plah vjetar jedra bila?
             Jaoh, to moć ću (srca od stijene)
          ne misleći, sred kijeh strana,
          gdje i kako sad izdana
          ti ostaješ, brače, od mene?
             Što ti valja, da me stravi
          kroz tu rajsku tvu ljepotu,
          i da si uzrok mom životu,
          jaoh! i mojoj vječnoj slavi,
             ako huđi zvijeri od gora
          ja, to ništa ne mareći,
          od tebe se sad uteći
          spravljam, dušo, priko mora?

SVJETNIK
 
   Još čini rat mnogu, natječuć još se rve
proć lijepom razlogu73 smućeno srce tve;
   stravljenu svijes tebi, ah, vrijeđa saviše
plam nečis u sebi, kî tvu vlas užiže
   jur silnik, zasve da prikoran vrh svijeh,
od tvoga pogleda, od misli tvojijeh.

TEZEO
 
   Ljubav je nemila toliko tvrdime
vezom (jaoh) smrsila srdačce tužno me,
   da ako moja svijes ište ga odriješit
muku, trud i boles čujem (jaoh) za umrit.
   Ali mi veći jad zadava strašni grijeh
od vjere, koju sad pogrdit ovdi tjeh:
   grijeh, vajmeh, sasma prik, za vječni nepokoj
ki neće stavit vik u zabit život moj.
  
SVJETNIK
 
   Pod posluh ljuveni čim bude srce stat,
istine moć mu nî razvidjet, ni poznat.
   Pogrdit vjeru onu grijeh nije nikada,
u ognju sionu užežen koju da;
   er kletva nije toj, ljubovnik ku tvori
mladici gizdavoj, u bludu čim gori:
   paček se može rijet, gledavši k istini,
da 'e kripos i pamet, kad se od nje promini.
 
TEZEO
 
   Odveće je na sem sviti
tvrde i vrle taj naravi,
tko od uza od ljubavi
može odriješen sveđ hoditi;
   mučno može da promini
blagu odluku mislim prikom,
ko drag pogled (jaoh) silnikom
od svojijeh želja učini.

SVJETNIK

   Ako uzmnožnos, s kôm uzrasti,
i kraljevsko srce tvoje
u požudah sada stoje
od uresa vedre časti:
   ako scijeniš vječnu slavu
ti ne manje u životu
negli žensku tuj ljepotu,
ku spovijedaš tač gizdavu:
   ah, nu što će rijet od tebe
(uzmi sa mnom mislit sada)
bani i kralji, kijem se vlada
Mičene, Argo, Sparta i Tebe?
   A to, videć sred tvojega
svijetla grada stat kraljicu
pobjeguću djevojčicu,
došlu iz mjesta iz tuđega.
   "Slavna 'e hvala, čudne moći",
s podsmijehom će govoriti,
"dobitnik se oglasiti
s tuđe varke i pomoći."
   Tako ženska ljubav prika
tvoj hrabrenoj vlasti veće
svijetlu zelen potamnjeće
od bojnijeh lovorika.
   Kaž' mi, ko ćeš podnijet moći,
da u tvôj slavi gleda Atena,
gdi kon tebe bludna žena
stoji u dne i u noći?
   Bićeš uzrok, gnjivna stoga
mrmoreći da izreče:
"Da li ova krunu steče
s huda dila nečasnoga?
   Da li vrh nas vlas prostire,
i kraljica 'e primoguća
jedna žena (jaoh) bjeguća,
bez poštenja i bez vire?"

TEZEO
 
   Ah, kâ želja sad na svijeti
od ljubavi i od časti
smeću čini svojom vlasti
u sumnjivoj môj pameti?

SVJETNIK
 
   Nu tuj prirok tvoj ne svrši,
ni naš prikor, gospodine,
er su huđe stvari ine,
ke još jezik moj uzdrži.
   Žalosnim su majkam svima
(što naš općen jad uzroči)
tužna srca, plačne oči
za drazijem porodima,
   kijeh čes huda htje izniti,
s ke smo jošte svi porazni,
da nje bratu, zloj nakazni,
poždrstvo se njim nasiti.
   Ah, nu misli, kâ 'e tvâ želja,
ke li naše (jaoh) nevolje,
čim ti stavljaš na pristolje
sad kćer kralja nepr'jatelja.
   Tvo'i građani s kîm pogledi,
s kîm li srcim gledati će,
u svjetlosti slavne sriće
hudi uzrok sve njih zledi.
   Ah žalosti, ah prikora,
da se gane stanac kami!
Kraljevat li među nami,
našega će kći zlotvora?
   Kôm za harač zao saviše
(ah jaoh, tužna uspomena)
naša djeca neodhranjena
svako lito dana biše!
   Ah, ter jedan zrak na sviti
tamna lica umrloga
lijepu svjetlos od razloga
moć će dotle zasjeniti,
   da kraljevstvo i čâs tvoju
zaboraviš ti neredno
za željen'je tašto jedno
ćud visoku grdeć svoju?

TEZEO
 
   Čim mogu otvorit na sunce oči me,
neće se nigda rit, u n'jedno, znaj, vrime
   da želje ijedne vlas veća je u meni,
negoli svijetla čâs, kom slovu moje dni.
   "Gospodstva, verni mo'i, dostojan čovik nî,
kî sluga volji svôj tamna se učini".
 
SVJETNIK
 
   Ah, kô svijes mâ grede u miru s veseljem,
s razumne besjede, s hrabrena srca prem!
             O kreposti plemenita,
          na nebu se kâ nahodiš,
          odkle u svijetla srca shodiš
          od kraljeva segaj svita,
             gdi s oružjem bude doći
          svemoguća tvoja sila,
          nejma ljubav ni nje strila,
          jad ni omraza n'jedne moći.


Skazan'je drugo[уреди]

POKLISAR, TEZEO I SVJETNIK



POKLISAR
 
   Pomorci su vješti i znani,
tvojim plavim kî vladaju,
spravni, samo što čekaju
tve došastje, kralju izbrani!
   Po nebesijeh jer se čuje
u blag način drag i sladak
šušnjet njeki gizdav hladak,
ki na put nas svijeh klikuje.
  
TEZEO

   Opeta, verni moj, vrati se, ter ćeš rit
viteškoj družbi svoj, da š njima sad ću bit.
   Kô vidiš, kaži svim, da sam se digô ja
i da se jur k žalim stupaj moj približa.
             Ah, odkli se dijelit trijebi,
          dijelimo se, hod'mo veće;
          gorka muko puna smeće,
          ku me srce ćuti u sebi,
          i ti sa mnom doć se spravi,
          jaoh, ter vijek me ne ostavi.
 
SVJETNIK
 
   Žalosne boljezni na svitu nije te,
s bremenom koju dni napokon ne skrate;
   nu vele pr'je od svijeh, ke nam jad gork čine,
od rana ljuvenijeh muka i trud pogine.
 
TEZEO
 
   Meni se ne haje, da brijeme ali smrt
ranu ovu, koja je u srcu, bude strt,
             ali, vajmeh! da ostane
          u ovako hudoj sreći
          sred pustošne ove strane
          moje duše dio veći;
             da ostane djevojčica
          kraljevskoga od plemena
          sred klisura i litica
          ovdi od mene ostavljena:
             taku u sebi boles ćutim,
          da ja ne znam, cijeć gorkoga
          odjeljen'ja kô se putim,
          a ne umrem prije toga.

SVJETNIK
 
   Vedrina tvâ nemoj cijeć toga strah imat,
višnja će milos njoj potpunu pomoć dat.
   Tim se opet vratiće na mjesta svâ rodna,
vesela s te sreće i svojim ugodna,
   čestita gdi paka sve dni će svo'e vidit;
er milos rodjaka ne može se uvridit.


Skazan'je treće[уреди]

PELINKO I SKUP RIBARA



PELINKO
 
   Nevoljnijem putnicima
počinuti nije moći,
sveđ po tamnoj idu noći
drage i tihe sne druzima
i pokoje smetajući.
 
SKUP
 
   Ili na istok sunce sine,
ili u sinje more zađe,
da od misli pokoj nađe,
ke mu u trudu stati čine,
zaman ište, tkogod vlada.
   Nu jur zvijezde blide ostaju,
bijelom rukom jasna dzora
od koralja vrata otvora,
sred istoka koja sjaju
čistim zlatom narešena.
  
SKUP
 
   Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnim stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
   Bog sunčani stavio je
zlatnu uzdu svîm konjima,
jur iz mora zrake svoje
meće i k nebu put uzima,
da sne izagnu tamne svima,
otvorene trepte oči;
prostri, prostri zrak s istoči,
u kom nam si dan donijela.
   Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnijem stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
   Noć s mjesecom i zvjezdami,
skupiv tmastu svu koprenu,
drugo nebo svo'im igrami
ide uresit noseć sjenu;
cvijet, na busu kî 'e zelenu,
sunce prosi, rosu pita;
hodi draga, hod' čestita,
zemlja te se uželjela.
   Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnijem stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.
   Tih kladenac romoneći
zove svitlos dana draga:
slavic perja svâ čisteći
vrhu gnjijezda pjesni slaga;
na pršanje hladka blaga
slatko trepti vrh od mora;
tance vode vile od gora
reseć cvijetjem vedra čela.
   Dzoro lijepa, dzoro bijela,
zlatnim stupom nebo uresi,
zrak objavi,
dan donesi,
hodi vedra, hod' vesela,
ljubovnika starca ostavi.