Alčina4/SKAZANJE ČETVRTO

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Alčina
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE ČETVRTO-SKAZANJE ČETVRTO




                 SKAZANJE ČETVRTO

                 ALČINA I KORALJKA

ALČINA:

   Sad žalosno srce uzdiši,
sad, me oči ucviljene,
plač tvorite od svijeh viši,
što nije boles, bježi od mene. 1720
   Ako muka ma velika
ne ima od sebe muke veće,
ne ima ni ma tužba prika
slične sebi tužbe i smeće.
   Moje su sumnje prave bile, 1725
prave, vajmeh, misli, koje
skrovno mi su sveđ slutile
ove smrtne nepokoje.
   Sad, pokli je odkrivena
svemu svijetu moja šteta, 1730
s koje plačna i smetena
provodiću sva ma ljeta,
   tko je da smiri me zlo prijeko
i zlu boles, ka me strla?
ako je Ruđer moj uteko, 1735
Alčina je, jaoh, umrla.
   Kud ću stupaj moj svrnuti,
da izgubjeno nađem blago,
kud se život moj uputi,
kud mi otide srce drago? 1740
   Tko mi krije, tko mi krati,
tko mi uzdrži me veselje?
tko da mi ga, jaoh, povrati,
tko da utaži moje želje?
   Ali ako je namislio 1745
ne vratit se mladac hudi,
neg neharan, neg nemio
pogubit me sasma žudi,
   za što i ja tja daleko
ne slijedim ga brza i hrla? 1750
ako je Ruđer moj uteko,
Alčina je, jaoh, umrla.
   Ah, nije mi ga odi, nije,
da me tužnu bude čuti,
vjetar nosi, zemlja pije 1755
moje uzdahe, moj plač ljuti.
   On se dijeli, on odhodi,
a ja jošter život trajem,
i nesrećan biljeg odi
izdavnika zloga ostajem. 1760
   On se od mene plačne odreko,
i ne gleda djela vrla;
ako je Ruđer moj uteko,
Alčina je, jaoh, umrla.
   Česa umrla? Zvijezde prike, 1765
vi mi htjeste život dati,
ki ču živjet ja u vike,
za u vijekte bolovati!
   Ah, nemile moje česti,
ah, zakona huda i kriva, 1770
neumrloj u bolesti
bit na pola mrtva i živa.
   Učin'te me, zvijezde, umrlu,
er ako imam ja živjeti,
u ovem jadu tešku i vrlu 1775
vele mi je boje umrijeti.

KORALJKA:
 
   Utaži se, о kraljice,
nije dostojno da tva dika
plačnijem suzam grdi lice
s toli tamna nevjernika, 1780
   er će tebi blaga sreća
kako i došle namjerati
izabranijeh množ mladića,
s kijem ćeš mirne dni trajati.

ALČINA:
 
   О Ruđeru, moj Ruđeru, 1785
moj, er ne mož' neg moj biti,
za sve ovaku htje nevjeru
tvojoj vjernoj učiniti,
   ustavi se, ah, ustavi!
U čem sam te uvrijedila, 1790
ke zlo, ki sam grijeh nepravi
suproć tebi sakrivila?
  Ovako li privari me?
ovako li ti pogubi,
kako hoćeš nazovi me, 1795
il' tvu slugu, il' tvu ljubi?
   Pođ’ Álčiha, vjeru tvoju
u himbene kletve stavlja,
i u smrtnom nepokoju
ljubovnike vjerne ostavlja; 1800
   pođ’ kraljestvo tvoje i sreću
i tvoj odar združi sade
s njekijem, koji za tvu smeću
ne znam od kud odi upade.
   Gdje su plami vaši ognjeni, 1805
о bogovi višnji sveti,
kijeh se imenom sto krat meni
krivo zakle mladac kleti?
   Ako vi me ne osvetite
od ovega prika izdanja, 1810
zaman crkve ponosite
nesvijesni vam svijet poklanja.
   Vaša pravda privelika
sve trjeskove s neba upravi
vrh nevjerna neharnika, 1815
koji ovako mene ostavi.
   Ako docna svoj grijeh plati,
daj pedepsa teža budi,
da tuguje, da sveđ pati;
umri, umri, Ruđer hudi. 1820

KORALJKA:
 
   Iz misli ga veće istjera,
do brzo će grijeh platiti:
mučno varka i nevjera
bez pedepse može biti.

ALČINA:
 
   Gdje god svrne sve stupaje, 1825
bijesni krvnik i himbeni,
svuda upađo smrtne u vaje,
svuda kušo jad pakljeni.
   Nе imo zrake dio sunčane,
neslatka mu voda bila, 1830
ne dala mu zemlja hrane
iz pitoma svoga krila,
   ali ako bi brodit htio
slične sebi morske vale,
plahi sjever mrtva iznio 1835
na puste ga skoro žale,
   bez nijedne mu ter milosti
putnik, koji prođe tudi,
ne ukopane pleso kosti;
umri, umri, Ruđer hudi. 1840
   Nu što u vjetar tužbe tratim,
plačna i zaman odi stoje,
ter na osvetu ne obratim
uvrijedjeno srce moje?
   Na oružje, narugani 1845
moji puci svi kolici,
na oružje izabrani
moji vitezi, moji bojnici.
   Jedni s četam junačkime
morske kraje sve čuvajte, 1850
jedni s plavim letuštime
po moru ga svud tjerajte,
   da po moru i po vodi,
gdje god stupaj svoj ustrudi,
od mene se ne oslobodi; 1855
umri, umri, Ruđer hudi.

KORALJKA:
 
   Smiri gorke sej bolesti,
о kraljice, lijepa moja,
neka bježi sa zlom česti,
doć će i njemu plata svoja: 1860
   još će vitez vuhoviti,
što je izdo lijepos tvoju,
nemilosno izgubiti
po izdajstvu glavu svoju.

ALČINA:
 
   Sto bjestujem, jaoh, na koga 1865
me se ognjeno srce gnjivi;
ne umri život srca moga,
živi, moj drag Ruđer, živi;
   živi, dušo moja mila,
moj se lijepi k meni vrati, 1870
ka se ne bih oblijenila
sto života za te dati.
   Poďte mi ga uzdržite,
moji vjerni, moji ljubjeni,
molite se i plačite 1875
da se vratit bude k meni.
   Nijedan od vas ne mo biti
tač slobodan, smion toli,
da na nj napre luk srditi,
da podere mač oholi. 1880
   A ti, dobro moje, prosti,
ni se jadaj, ni se priječi
na ove, koje u plahosti
na te izrekoh gnjevne riječi.
   Tuga, boles ljuta i muka 1885
usili me rijet proć tebi,
što ma želja i odluka,
šta ma miso viku ne bi.
   Ustavi se, о jedina
ma požudo, sama ustavi! 1890
ovu platu prosi Alčina
ne izrečenoj svoj ljubavi.
   Samo da se, moj Ruđeru,
k meni budeš povratiti;
sve ću ostale na mu vjeru 1895
tve krivine ja zabiti.

KORALJKA:

   Hoďmo čekat, o gospoje,
hoće li ga tko dovesti,
je da brzo gorke tvoje
budu pristat sej bolesti. 1900

KOR:

   Razumni su, koji vele,
da u ljudska sva činjenja
pod nebesim mogu vele
riječi, trave i kamenja.
   Moć se od riječi i od trava 1905
u Alčini mnoga uzdrži,
čijem razumjet svijetu dava,
da što je crno, bijelo drži;
   nu mogući dragi kami
od prstena nam poznana 1910
i nje riječim i travami
vrha dođe segaj dana.
   Po njemu smo mi odkrili,
i po znanju Melisinu,
sve što u bludnoj leži vili, 1915
svu nje narav i hitrinu.
   Cijenjaše se nam do sada,
da pakljena ova srda
gizdava je, lijepa i mlada;
a ona tamo stara i grda, 1920
   sva zbabjena, sva zgrčena,
množ toliku kaže ljeta,
da bi reko, da je rodjena
u početak jošte od svijeta.
   Sva nagiba i od pepela 1925
žuta nje je slika i blijeda,
izgorjena vrhu čela
odi ondi se sijed pram gleda.
   Upadene oči sijere,
kijeh je obrva oštra i gusta, 1930
nos do grla sjenu stere,
pali zubi svi su iz usta.
 U pogledu smrt pribiva,
omraza joj sjedi u glasu,
grbava je, hroma i kriva, 1935
nije pet pedi njoj u stasu.
   Svud joj modre vidiš guke
ustarana oko vrata,
crne kljaste ima ruke,
po licu je sva kosmata. 1940
   Sušega je vele tijela
neg dub, za sveđ koji usahne,
sva je nedraga, sva nemila,
sva kolika grobom dahne.
   Nje gruboća tolika je, 1945
takoga je hoda i čina,
da bi pozno, prava da je
vukodlačka upirina.
   I na ovemu stasu i licu,
о Ruđeru zapanjeni, 1950
lijepu i slavnu djevojčicu,
Bradamantu tvu, promijeni?
   Nijesu, nijesu cuda mnoga,
svijetli mladče i gizdavi,
radi obraza nesličnoga 1955
da tvu dragu ljubi ostavi,
   er vilinjom moći prikom
tako Alčina čara i rabi,
i tač bijednijem ljubovnikom
oči obsjeni, sviješ oslabi, 1960
   da grdobe nje pakljene,
da uvehnuta nje telesa,
zapanjeni drže i cijene
kо božanstvo od nebesa;
   tijem tko godi ne će da se 1965
na otrovno zlo namjeri,
časnijem bijegom uklanja se
od ovezijeh kužnijeh zvijeri;
   gdi znaš, da je smrt gotova,
dalek od nje prsi odvrati, 1970
er prstena Ruđerova
ni svakomu moć imati.





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 362 године.