Краварић Марко
Bio jedan udovac, pa se oženi po drugi put i uzme zlu, vrlo zlu ženu, a imao je od prve žene jednog sina. Ova druga žena nije mogla očima gledati toga djeteta, a ništa joj nije bilo krivo. Ali kad se u nekoga useli zlo, onda tu ne pomaže ništa. Možeš slobodno zvijezde skidati s neba, i metati mu krunu na glavu, ne možeš ga napraviti drukčijim nego što je. Zloćo ostaje zloćo, i badava ćeš sve činiti, ali mu nećeš ugoditi.
Taj dečko išao je za govedima. Kad bi god dognao goveda kući maćija bi odmah rekla svom čovjeku, a jadnom i benastom ocu dečakovu:
– Hajde, čovječe, da jedemo.
Tako oni odmah sjedu, i na brzu ruku počnu jesti. A mali svaki put kad bi dognao goveda, morao ih je najprije povezati, pa onda tekar ići u kuću. Dokle bi siromah mali povezao goveda, zabavio bi se tako dugo da bi ovi dotle sve pojeli, te bi on, kukavac, svaki put ostao kratkijeh rukava.
Jednom kad je dečko tako ostao bez ručka, oždene goveda u polje, pa sjede na neki panj i stane plakati. Plače on tako, siromah, plače i jadikuje za svojom pokojnom majkom, a u tome dođe k njemu neka stara, vrlo stara baka, pa ga zapita šta mu je da tako plače. A on joj odgovori:
– Pa nije mi – veli – ništa. Eto sjetio sam se svoje pokojne majke, pa mi se nešto ražalilo i steščalo.
Na to će baka:
– Ma znam, sinko, znam, ali ima tu i još nešto. Nemoj od mene kriti, kad ja sve znam. Moj sinko, ti plačeš zato što si gladan; tvoja zla maćija ne da ti jesti, jer hoće da te šundra; ali ne boj se, neće joj to poći za rukom, jer, pomoću božjom, svakome zlu može se dohakati. Zato evo ti ove šibljike, pa čim doždeneš goveda kući, udari šibljikom o krov štale, pa reci: Prilp i goveda će se sva sama povezati, a ti onda požuri se u kuću, pa ćeš još zateći nešto jela, i tako ćeš se nekako prehraniti. – I na to bake nestane.
A dečko, kad dogna goveda kući, učini onako kao što mu je baka kazala: udari šibljikom o krov štale i vikne: Prilp, a goveda svako na svoje mjesto, te se sama povežu. On onda brže u kuću pa za sto; zateče još dosta jela i sit se naruča.
Išlo je to tako nekoliko dana. No njegova maćija, čudeći se tome, mislila je kako to da dečko tako brzo poveže goveda, te će jednog dana pripaziti šta on radi s govedima. Pred ručano doba, prije nego što će dečko dognati goveda, sakrije se maćija na tako mjesto odakle će moći sve čuti i vidjeti.
Kad je dečko dognao goveda, ne znajući nizašto, odmah, kao i dosa, udari šibljikom o krov i reče: Prilp, pa odmah u kuću, i dospije na ručak.
Sjutradan ukrade maćija onu šibljiku, te je spali, a dečko kad dogna goveda, traži šibljiku, ali nje nema tamo gde ju je on obično ostavljao, te on morade i opet sam vezati.
Dok on poveza goveda, maćija i otac pojeli sav ručak, te on opet gladuj.
Drugi dan, kad je dečko odagnao goveda u polje, sjede opet onako gladan na panj, pak počne plakati. Plače on tako, bogo moj, plače kao godina, kad li al' evo opet one bake k njemu pa ga pita šta mu je da plače.
On joj sad kaže kako mu je maćija ukrala onu šibljiku, te kako sad opet mora sam goveda vezivati, a dok on goveda poveže, oni pojedu sve jelo, te sad opet mora trpljeti glad.
A baka će njemu:
– Sad ti drugo ne preostaje nego da seš kravu.
– Jest, kad bi mi mi se krava dala sati! – reče on.
– Ne trebaš se za to bojati, – reče baka – samo probaj pak ćeš vidjeti.
On sad proba, a krava, brate moj, stoji kao ukopana.
Tako ti je on sao kravu svaki dan, a kad je dogonio uveče kući, bio je veseo. Hraneći se ovako, bome poče ti on rasti i napredovati tako da što ga uveče omrkne, još ga toliko ujutro osvane. Njegova maćija počne se čuditi i glavu lupati: otkuda je i kako je to da dečko napreduje, kad kod kuće ništa ne jede. Drugi će tu morati vrag biti, – pomisli maćija – njega neko potajno hrani.
Jedanput će zapitati ona njega otkuda se uhranio, i ko ga hrani.
A on će njoj:
– Pa ne hraniš me ti, valjda i sama znaš, nego mi donose pastiri po koricu suva kruha, te se tako hranim da se prehranim.
– Taman bi ti bio taki zavratak da te pastiri hrane suvim kruhom! – reče maćija, te naumi da tome uđe u trag. – E moj mali, – veli mu ona – kasno si se ti rodio da bi mogao mene prevariti.
Sjutradan spremi se ona, pak će krišom otići u polje gdje mali napasa goveda; sakrije se za jedan šiprag, pa će paziti.
Kad ono ručano doba, al' ima šta i vidjeti: mali podavro pod kravu pa sê, a krava stoji kao ukopana. Ona sad ode kući, pa čim se sastane s čovjekom reče mu:
– Čuješ, čovječe, ja hoću da zakolješ našu Milenku.
– Ne budali, luda ženska glavo, – veli joj čovjek. – Kako bih ja klao onaku kravu, a pri tom i jedinu muzaru, pa da onda suvotujemo kao i druga sirotinja, bez ikakva smoka?
– Nema tu ništa, – veli ona – ti kravu moraš zaklati, jer onaj tvoj zavrzan sê kravu, pa ne mogu ništa umusti, a hraniti kravu samo za onoga glavonju, to bi mi se zvalo lijepo gospodarstvo.
Žao čovjeku krave, a teško mu opet imati s vragom posla, stoga ode najprije sam da se osvjedoči i da vidi šta je. Mali, kad je vidio oca da pazi hoće li posati kravu, nije hteo taj dan sati. Čovjek dođe kući, pa reče ženi da tu nema ni traga od kakvoga sanja, jer on je dobro pazio, pa čitavi dan nije mogao ništa opaziti.
Žena sad prospe na jadnog čovjeka čitav vagon grdnja, pa ga otera i po drugi put da ide motriti.
Čovjek ode, ali i ovaj put ne vidje ništa.
A žena ti se, moj brate, sad razljuti, sve joj počeše iz očiju iskre iskakivati, pa ti opet prosu na kukavnog čovjeka čitav pljusak grdnja.
– O, ti slijepče slijepi, – veli ona njemu – oči ti ispale i kad sam te ja takoga poznala! Ti ništa ne vidiš van da ti se o nos objesi! – Te ti ona sad opet ode u polje gdje je dečko pasao goveda. Kad ona tamo, ali dečko, baš kao uprkos, opet pod kravu, pa počne sati da ona vidi. Ova sad kad došla kući, počne čovjeku:
– Čuješ, čovječe, evo ja ti i pošljednji put velim, ako nećeš krave klati, ja mam odlazim od tebe, jer vidim da nemam čovjeka koji bi bio vrijedan da s njim živim!
Čovjek sad nije imao kud kamo, jer s vragom zlo, a bez njega devet puta gore, te joj reče da će zaklati kravu, pa neka bude jedanput mir.
Kad je dečko saznao da će kravu zaklati, vrlo se ražalosti, te nije mogao ništa jesti ni piti, pa kad je došao u polje, sjed opet na onaj panj, pa počne plakati i naricati. Plače on tako, plače, al' evo ti opet one bake, te ga pita šta mu je i zašto plače. On joj sad kaže sve. A baka će njemu:
– Ne boj se, sinko, ništa, nego kad budu kanili kravu klati, išti ti da je sam kolješ, pa onda izvedi kravu u voćar, priveži je za voćku, ali samo ovlaš, tako da se može odriješiti čim malo trgne glavom, pa onda izmani sjekirom da je udariš u glavu; krava će trgnuti glavom, pa će se odriješiti i pobeći, a ti ugodi za njom, ali više se ne vraćaj svojoj kući; nego kad se sastaneš s kravom, ne rastaj se više od nje. Ona će tebe hraniti, a ti ćeš nju timariti.
Baka nestane, a dečko ode kući i namisli da učini sve onako kako je baka sputila.
Sjutradan kaže otac dečku:
– Čuješ, dijete, našu Milenku moramo još danas ubiti.
– Pa dobro, – veli dečko – ubiti, ubiti; nego znaš što je, pusti ti to meni; ja ću s tijem biti brzo gotov.
– Eno ti je, – veli mu otac – pa je ubi kako ti god drago, kad ti srce i duša podnose, ja i onako ne bih mogao dići svoje ruke na tu našu hraniteljicu.
Dečko sad uzme sjekiru, odvede kravu u voćar, te je veže za jednu voćku, onako ovlaš, kako ga je baka naputila, i izmahne sjekirom kao da će udariti kravu uu glavu; krava trgne glavom, otrgne se, te nagne bježati, a dečko ugodi pa za njom.
I tako pobjegnu opbadvoje u šumu, tu se sastanu, i krili su se tri godine, dok ih ne pronađe bezdušna i zlobna maćija. Za te tri godine dečko je kravu timario i hranio, ali zato je i ona njega dobro nadajala.
Živeći dečko tako tri godine, naraste kršan momak: lijep, brate moj, kao smišljen, jedar kao nadojen, a snažan kao od brijega odvaljen. Kad ga krava vidje takoga, najedanput će progovoriti, ma baš kao i kršteno čeljade:
– Moj sinko, – veli ona njemu – ti si dosta sad jaki, više ti ne treba moje hrane, odsad ćeš moći i bez mene živjeti; idi po svijetu pa radi, te se hljebom hrani; ali prije nego se rastanemo, moraš me svojom rukom ubiti.
– Sačuvaj bože! – veli on, – kako bih ja mogao svoju ruku dići na svoju hraniteljicu; to ja niti mogu niti hoću.
– Ti mene moraš ubiti – veli opet krava – i neka ti je prosta moja krv! Meni i onako nema više ovdje života, nego ti lijepo mene ubi, pa me zakopaj, da me ne bi dušmani dirali mrtvu.
Kad je ovaj vidio da ga se neće da okani, zapita je kako i čime hoće da je ubije.
– Najlakša će mi smrt biti – veli krava – ako me ubiješ svojom šakom.
On sad diže ruku, pa kravu šakom u čelo, i ona na mjestu ostade mrtva. Onda iskopa duboku jamu, te kravu sahrani, pa onda iščupa tri hrasta i metne ih na njezin grob.
Kad je tako svršio s kravom, digne se odatle u svijet. Išao je on tako, išao, bome dođe usred šume pred jednu kolibu. Pred kolibom sjede dvije grdne junačine, strašno ih je bilo pogledati, a nekmo li s njima besjediti. On izišavši preda njih pozdravi ih:
– Pomoz bog, braćo!
– Bog ti pomogao! – dočekaše oni. – A otkuda smo mi tebi braća, ta mi ne znamo još ko si ni otkuda si.
Onda on njima ispriča sve o sebi, i reče im da se zove Kravarić Marko (zato što ga je krava othranila), pa zapita i njih ko su oni, otkuda su i kako se zovu.
Oni mu se sad kažu, i jedan reče da se zove Tarigora, a drugi Krivigreda.
Kad su se tako poznali ovi naši junaci, onda će Tarigora i Krivigreda zapitati Marka:
– Zbilja, pobratime, ne pitamo te jesi li nam štogod jaki, jer bez toga ne možeš nam biti ortak.
– A, jaki sam – veli Marko – kao i svaki drugi čovjek; ta još nijesam ni imao prilike da okušam svoju snagu.
Na to Tarigora poče čupati hrašće s korijenjem iz zemlje i valjati, kao kakav strašni vijor; Krivigreda opet zgrabi najdeblji hrast za vrh, pa ga savi uprav do zemlje; pa onda rekoše Marku da on podstakne ugarke na vatru. A na vatri je gorelo veliko hrašće. Naš ti Marko pograbi svakom rukom po jedan hrastov ugarak (a svaki je bio teži od njega), pa ih podstakne na vatru.
Kad to vidješe Tarigora i Krivigreda, rekoše Marku:
– E, pobratime, po tome što vidjesmo, bićeš nam dobar ortak. Ali sad da ti kažemo našu nevolju, u kojoj, kao naš ortak, moraćeš nam od danas pomagati. Dakle čuj ti nas. Ovdje u ovoj šumi ima ti neko čudo od starca. To ti je baš prava peljda; nemaš ga šta vidjeti, ta nije ti van kolik palac, a brad mu od lakta, da nema ono brade i da ne jaše na zecu, uprav mogao bi ga pogaziti u travi. Ti si vidio našu jakost, ali šta je to prema jakosti tako čudnoga starca? S tolikom našom snagom nijesmo mu ipak kadri ništa učiniti. Već nam je toliko dozlogrdio i dodijao da nam je postao i život ovdje tako dosadan da smo se već nekoliko puta spremali da bježimo odavde kud bilo u svijet.
Sjutradan reći će Tarigora:
– E braćo, ako će se živjeti, mora se i raditi, stoga ako ste sporazumni sa mnom, a vi hajte danas u lov, a ja ću ostati da spravljam ručak i da pazim na kuću.
Tako i bude.
Krivigreda i Kravarić Marko od u lov, a Tarigora ostane kod kuće, da spravlja ručak. Kad ovaj već bio gotov s ručkom, evo ti starca na zecu, pa će Tarigori:
– Pomoz bog, junače! Je li ručak gotov?
– Dakako da je gotov, ali nije za tebe – veli mu Tarigora – nego za mene i moje društvo.
– O, tebe mi i tvoga mi društva, – naruga se starac, skoči na Tarigoru, te ga dobro izlevuša, pa ga strpa poda se, te sjede na njega kao na kakav stočić, i opuca sam sve što je ovaj bio spremio za njih trojicu, pa otkasa na svom zecu dalje.
Kad ona dvojica došla iz lova, pitaju za ručak, a Tarigora im sve ispripovijeda kako mu je bilo sa starcem.
Sjutradan reče Krivigreda da će on ostati da spravlja ručak i da čuva kuću. Ali on prođe kao i Tarigora.
Onda će Kravarić Marko:
– Hajte, braćo, sjutra vi u lov, a ja ću ostati da siguravam ručak, da okušam i ja sreću s tijem dušmanskijem starcem, i da vidim kako izgleda to čudo.
Tako i bude.
Kad sjutradan Tarigora i Krivigreda otišli u lov, ostane Kravarić Marko kod kuće da osigurava ručak. Tek što je on bio gotov s ručkom, al' evo ti starca od palca sa bradom od lakta, na zecu, pa preda nj:
– Pomoz bog, junače! Je l' gotov ručak?
– Pomogao ti bog, starče, gotov je ručak – veli Marko – ali neće tebe ubosti u gubicu.
– Hoće bome prije nego tebe – veli starac.
– Valaj neće! – veli Marko.
– Bome hoće!
– Bome neće!
U toj svađi zgrabi starac rukom za lonac. On za lonac, a Marko njega za bradu, pa nosi, nosi k jednoj bukvi; rascijepi jednom rukom onu bukvu, pa upreši starčevu bradu u onu rascijepinu, i ostavi ga tako da visi o bradi, a on ode natrag u kolibu. Taman on tamo, al' evo ti i one dvojice iz lova, pa ga pitaju da li je gotov ručak. On im pokaže cio ručak te ga isklade u zdjelu i metne preda njih. Oni se tome začude, pa ga pitaju je li dolazio starac.
– Ručajte, ručajte – veli on njima – pak ćete poslije vidjeti je li dolazio.
Oni sad lijepo tu siti ručaju, a kad ručali, odvede ih Marko da vide starca uprešena s bradom u bukvu. Kad tamo, al' jest! Ni bukve ni starca.
Starac ti, brate moj, iščupao bukvu iz zemlje, pa zglobitu onako sa žilama i granama odvukao, a kud je god prolazio s njom, svuda je ležalo drveće po zemlji. Sve je to starac vukući bukvu za sobom povaljao.
Oni sad ugode onijem tragom, pa za njim. Išli oni tako, išli, bogme dođu do jedne jame i nađu da je starac u tu jamu uvukao onu bukvu. Kad to vide, Kravarić Marko reći će svojijem drugovima:
– Braćo, hajte me spustite u ovu jamu, a ja idem tražiti starca, i tražiću ga dokle ga ne nađem, pa ma morao ići do na kraj svijeta.
Ovi sad brže-bolje spletu od pavetine uže, te spuste Marka u jamu. Kad on sišao dolje, al' tu, moj brate, sve same neke pećine. On ti sad ugodi kroz te pećine, pa goni, pa goni, bome dođe ti on na jedno lijepo polje, a dugačko ti je i široko, jedini moj bogo, ne možeš ga očima pregledati. On ugodi tijem poljem, pa hajde, pa hajde, bome dođe on na jedno mjesto, a tu igra kolo samijeh baba. On im nazove boga, a one će njemu:
– Bog dao, čovječe s onoga svijeta, bog dao! A kakva je nevolja tebe amo dognala?
On im sad kaže sve, i pita ih jesu li vidjele starca od palca sa bradom od lakta, a o njoj vuče bukvu. One ga upute odatle da ide dalje. On zakala dalje, pa goni, goni, dođe na jedno mjesto, a tu igra kolo samijeh žena, sve u samo srebro odjevene, a na srebru igraju. On i njima nazove boga, i pita ih za starca. One ga upute dalje. Otale dođe na jedno mjesto, a tu igra kolo samijeh djevojaka. Mili bože, djevojke lijepe kao smišljene, ne znaš koja od koje ljepša, koja l' đeđernija. Tu vidi i starca sa onom bukvom o bradi, pa oko djevojaka sve poskakuje s noge na nogu. Kad naš Marko vidje starca, priskoči k njemu, zgrabi ga za glavu, pa mu izguli svu bradu, koja ostade ucijepljena u bukvi. On htjede sad da ubije starca, ali ovaj ga zamoli da mu oprosti život, jer – veli – sad me se ne trebaš više bojati; moja snaga otišla je s bradom, nego, ako mi oprostiš život, kazaću ti nešto što će ti donijeti sreće za cijeli život.
Marko ga sad pusti.
– Poklanjam ti, starče, život – velil Marko – jer nijesam rad da iko na mene zažali, a još manje da me prate čije suze i kletve; volim nepravdu trpljeti, nego li je činiti; dobrim se i neprijatelj pridobije, a zlim i prijatelj odbija; neka ti je dakle prost život, kad ti je mio toliko, a mislim da ćeš i ti, ako si čovjek, znati šta ti valja činiti.
Starac ga sad uze za ruku, pa ga izvede na jedan brežuljak, i reče mu:
– Vidiš li ono jezero, i u jezeru onaj visoki jablan? Na onome jablanu ima ti jedna tica orletica, koja ima gnijezdo tamo i leže mlade, ali čim joj mladi odrastu da bi već mogli izletjeti i ostaviti gnijezdo, iziđe ti iz jezera strašna jedna zmija šestokrilka, pa ujedanput, kada orletica ode tićima po hranu, ispne se na jablan, i pojede sve tičiće. A tica orletica, kad se povrati, pa ne nađe svojijeh mladijeh oblijeće ono mjesto, te strašno pijuče i dan i noć, da je uprav žalost slušati. To traje sve dotle dokle ne počne opet leći druge tičiće. Ti si dosta jaki, a bog ti pomaže, jer ga se bojiš i jer ga štuješ i slušaš, pa idi i ubi onu zmiju šestokrilku, te spasi tičiće koji su sad u gnijezdu, i koji bi trebali za koji dan da izlete, pa te eto srećna cijeloga tvoga vijeka. Zato pak što si mi poklonio život, evo ti blaga, srebra i zlata, pa ponesi koliko ti god drago i koliko ponijeti možeš, a povrh toga, izaberi djevojku koju ti srce tvoje obegeniše, pa idi svojoj kući ako hoćeš i neka te prati božji blagoslov; a ako nemaš volje da ideš odavle, možeš ostati pa tu živjeti, i niko ti za to neće zamjeriti ili prigovoriti.
Kad je Marko saslušao što mu starac reče, reći će i on starcu:
– E, hvala tebi, starče, na svemu, ali ja imam još dva dobra druga, koji su me amo spustili, i koji me još čekaju na ulazu u ovaj podzemaljski svijet, da me opet izvuku gore; zato, ako mi ne možeš dati i za svakoga od njih po jednu djevojku, onda ne mogu ni za sebe nijedne povesti, jer nijesam rad da mi drugovi reku da sam samoživac. Dakle, starče, ako hoćeš da me daruješ, a ti mi daj i za moje drugove djevojke, da im ponesem odavle nešto što bi se moglo nazvati pravim pobratimskim darovima.
– Dobro, junače. – reče starac – ja poznajem i tvoje pobratime, i oni su dobri junaci, pa su vrijedni da im poneseš darove kakve si naumio. Evo ti djevojaka, pa biraj koje god hoćeš.
Naš Marko sad izabere tri najljepše djevojke, i uzme blaga, srebra i zlata što je mogao ponijeti, pa se uputi onoj jami kroz koju ga spustiše njegovi drugovi; zadrma onijem užetom, te dade znak svojim ortacima da je tu. Ovi se tako isto jave opet odozgo da još čekaju. On je sad vezivao jednu po jednu djevojku za uže, i dao svakoj blaga koliko je koja mogla uzeti, a oni izvuku sve tri gore. Kad su i četvrti put spustili uže, dogovore se da Marka izvuku samo do polovice, pa onda da ga puste da pane, i tako mislili su oni da će se on sljuskati i ubiti, pa će tamo dolje i ostati, a oni će liljepo blago podijeliti i svaki s jednom od onijeh djevojaka življeti, a onu treću, koju je Marko sebi namjenio, uzeće za sluškinju. Ali čovjek snuje, a bog boguje, pa tako i ovdje. Ovi zlo smislili, ali i Marko, kao da mu je sam bog otkrio misli njegovijeh ortaka, dosjeti se nečemu, pa ti najpre, probe radi, kad mu četvrti put spustiše uže, priveže jedan veliki kamen, i dade im znak da vuku. Oni vuci, vuci, pa kad dovukli do polovice, puste i uže i kamen, te kamen bub dolje.
Kad je Marko vidio ovo nevjerstvo on, zahvali bogu što ga je umudrio da iskuša svoje ortake, i što ga je tako spasao od očite propasti, pa ti se vrati onda natrag i uputi onome jezeru. Kad on tamo, al' iziđe iz jezera ona zmija šestokrilka, pa se poče penjati uz onaj jablan, da pojede tičiće tice orletice. Kad on to vidje, zgrabi brže neku veliku kijaču, pa ucmeka zmiju, i baci je onaku mrtvu u jezero, pa se onda uspuže na vrh onoga jablana, gdje je bilo gnijezdo sa tičićima. Kad on tamo, a to u gnijezdu mladi; ali nijesu to tičići, nego velike tičurine, kakvijeh on nije nikada vidio; pa dobili već krila i perje kao i stari. Čim oni vidješe Marka, počeše od radosti pijukati, jer su znali da ih je on izbavio od zmije šestokrilke, pa mu rekoše da se sakrije između njih, jer ako ga vidi njihova mati kad dođe, ona će ga od radosti progutati.
Sad se naš Marko umiješa među tičiće, i oni ga pokriju svojijem krilima tako da se nije moglo poznati da je on tu. Tek što su ga tičići sakrili, ali evo ti i njihove matere, tice orletice. A to ti je ta tica, moj brate, da joj se čudom ne možeš načuditi. Svako joj je krilo dva klatra široko, a tijelo kao sud desetak, kljun joj je toliki da bi najveći čovjek mogao stati u nj.
Kad je orletica vidjela svoje tičiće žive, zaradova se toliko da je svojijem čudnovatom glasom zakrečala tako da su sve gore odjekivale, a naš Marko uvukao dušu u se, pa ni mrdnuti od golemoga straha. Onda će zapitati ona tičiće da li je dolazila zmija šestokrilka da ih pojede, i kako su ostali živi.
Oni joj sad rekoše da je dolazila šestokrilka, i da ih je odbranio jedan čovjek, koji je ubio zmiju, te ih tako za vavijek spasao od najvećeg njihovog dušmanina.
– Pa gdje je, gdje je taj? – zapita orletica. – Ma gdje mi je, kažite mi. Ja bih ga, da mi je tu, od radosti i milošte ovaj čas pojela!
Onda joj tičići rekoše da je on otišao, ali onine znadu kuda.
Kad se orletica smirila, onda joj tičići rekoše:
– Majko, mi bi tebi kazali za našega izbavitelja, ako nam obećaš da ga nećeš progutati.
Ona im sad obeća. Oni se razmaknu, a Marko se izvuče ispod njih. Sad orletica zahvali Marku, i reče mu neka kaže šta hoće da i ona njemu učini za tu veliku ljubav.
– Ja ne trebam ništa – veli Marko – osim da me naputiš kako da iziđem na onaj svijet, a tijem bi mi učinila veliku uslugu.
– E, moj prijatelju, - veli mu orletica – ako to želiš, onda se moraš za to dobro spremiti. Dakle, čuj me. Treba ti devet kruhova, devet pečenijeh ovnova, i devet vijedara vina. Kad to spremiš onda mi dođi i ja ću te iznijeti. Ali moraćeš pri tome na ovo paziti: kad te budem gore nosila, čim i ja kadgod zinem, ti ćeš morati svaki put baciti u moj kljun po jedan kruh, jednog pečenog ovna i uliti jedno vijedro vina. I dok ja sve to potrošim, ti ćeš biti gore.
Naš Marko lati se sad posla, i bome spremi sve onako kao što mu je orleticca rekla, pa ode k njoj i reče joj, ako ostaje pri svom obećanju, da se sprema s njim na put, jer je on pribavio poputninu.
On se sad digne, uprti njega i sve što je on za nju pripravio na svoja leđa, pa hajd gore. Kadgod je ona zinula, on joj je bacio u kljun jedan kruh, jednog ovna i ulio jedno vijedro vina. Ali kad su već bili blizu vrha, bilo je već sve potrošeno što je on bio pribavo, međutim orletica zinu još jedanput, a Marko ne imajući šta da joj baci, brže-bolje zgrabi za svoj list, iskine ga cijeloga i baci joj u kljun, a pri tom od velike muke i bola učini kroz stisnute zube m-m. Utom iziđe i gore.
Kad ga je spustila na zemlju, zapitaće ga:
– A vjere ti, pobratime, šta ti ono baci meni u kljun, kad sam pošljednji put zinula?
– Jere me to pitaš – reče Marko – pa bacio sam ti mesa.
– Znam, znam, – reče ona – bacio si mi mesa, ali mesa svoga, jer sam poznala da je drukčije, a osjetila sam kad si od bola kroz stisnute zube učinio m-m.
On sad kad vidje da ne može zatajiti, pokaže joj svoj list od noge. A ona kad vidje iskinut sav list, pljunu odmah na ranu, i list opet kao i bio.
Tu se sad naš Marko oprosti s orleticom, i ode da traži svoje lijepe pobratime.
Išao je on tako, išao, pa dođe do jednijeh velikijeh i lijepijeh dvora. Tu sad prvu vidi svoju dragu, koju mu je dao u podzemaljskom svijetu starac laktobradac. On je nju poznao, ali ona njega nije. Sad je zapita bi li mu znala kazati gdje žive Tarigora i Krivigreda. Ona mu pokaza da su to njihovi dvori. Tu joj se on sad kaže, uzme je za ruku, pa s njome u te dvore, nađe Tarigoru i Krivigredu, a oni se razgnjilili od lijenosti i nerada. On kad ih vidi ovakve, zgrabi tojagu, te ih istjera iz kuće, prekine s njima svako dalje prijateljstvo i ortaštvo, i otjera ih u svijet bez igde ičega, a on ostane tu sa svojom ženom, te je poživeo još dugo, srećno i zadovoljno.