1.
Što ste blijedi s malom snagom,
nemojte se vi pripasti,
n'jetko zove mene vragom,
n'jetko djavlom i napasti.
Koliko smo zla imena, 5
nijesmo toli zlobne ćudi,
od nas nije strah ni žena,
a neg da se straše ljudi.
Što se smjeje svaki od vas,
pokli nije nijednoga 10
pri kom nije jedan od nas,
od velika do maloga?
Što li mi se svak začudi
videći me ovdi naga,
pokli nie od svijeh ljudi 15
ki ne ima svoga vraga.
Tko će rijeti bez nas da je,
slagati će svaki od vas;
zasve ljudi da nas taje,
svaki ima svoju napas. 20
Ne dođoh vam kazat mene
jer svak od vas vraga ima,
imaju ih po sto žene,
neg ne stoje vazda š njima.
Vidite me sad velika, 25
a sad mala, gruba dosti,
promjenjujem sto prilika
jer u meni nije kosti.
Svi priliku znate našu,
tijem ne dođoh kazat mene, 30
nego narav da vam kažu
od općine od pakljene.
Mi smo ženam vik činili
i činimo rodit s mukom
jer smo prvu privarili 35
ne dinarim neg jabukom.
Ter od taj čas mi imamo
nada svjema kripos taku,
mnogo lasno da varamo
takoj mudru kako svaku. 40
Sve nas za toj nenavide
zašto im je na nas žao,
ter da mogu, kad nas vide,
vrgle bi nas u pakao.
Da nas vide posred pakla, 45
gdi noć i dan mi stojimo,
ne bi odtle nas izmakla
dokli dušu ne pustimo.
Zasve zatoj da nam čine,
svaka nam je od njih draga 50
jer nam taj trud brzo mine
a dođe nam opet snaga.
Kada vidi da se koji
od nas tvrđe njoj oholi,
ona ga se manje boji 55
ter slomiti togaj voli.
L'je se žena ne nahodi
jaka slomit vragu silu,
neg š njom ki oholo hodi,
u pakljenu pade spilu. 60
Zasve da se od tej spile
ne budemo mi bojati,
tuj se krate naše sile
ter počnemo mi plakati.
Tko bi mogo vjerovati 65
da plačemo tada milo,
da se tuj plač ne obrati,
[. . . .] jer bi gore bilo.
Tuj u paklu nam usteku
bijele pjene iz čeljusti 70
ter učine kako rijeku,
od tuge se duša pusti.
Svi smo čudne mi naravi,
kako čuste sad od mene,
ma da pamet tko postavi, 75
čudnije su stokrat žene.
Vesele se u pakao
kad letimo strmoglavi,
a poslije im bude žao
kad nas pako taj izdavi. 80
Tko bi volju ispunio
od prokletijeh ovijeh žena,
mogu reći da bi bio
taj satvoren od kamena.
Što imati žele tvrdo, 85
kad imaju toj u ruku,
sve izmeče same grdo,
pak imaju zatoj muku.
Kad bi š njome vazda bila
kako s ljudim vrag i napas, 90
svaki bi ju čas morila
da zna umrijet š njome taj čas.
Prem Bog žene cić pokore
zacjeć naše na svit stvori,
da nas tužnijeh vazda more 95
i da za nje vazda gori.
Vjerujte mi što vam kažu,
riječi ke se vam govore,
sve vam za smijeh istom lažu,
žene djavle er ne more. 100
Neg smo svi mi vražje ćudi,
jer u paklu svaki voli
i dan i noć da se trudi
za grijeh oni naš oholi.
Ter ki tvrđe glavu dviže 105
cjeć proklete oholasti,
ončas bude pasti niže
doli glavom u propasti.
Kad nas narav na svijet stvori,
ne učini oči u nas, 110
da nas strahos ne umori
gledajući tamnu propas.
Zasve da tuj nije zrake,
neg tamnosti n'jeke čudne,
mi umijemo pute svake 115
bolje neg vi ovdi u dne.
Proskačemo gori-doli
sjemo-tamo udaraje
i ništor nas ne zaboli,
tuj nam kripos narav daje. 120
Ter još dublje tuj upasti
sa svom snagom nastojimo,
ma u našoj nije vlasti
da mi dugo tuj stojimo.
Jer pakljene tej vrućine, 125
kako čuste vi od mene,
bljuvati nam ončas čine
iz čeljusti bijele pjene.
Oholas je naša taka
da nam čini dvizat glave, 130
pak smo mekši od bumbaka
jer nas pakli ti izdave.
Kad nas pako taj izmori
i kad vidi od nas veće
da ne ima što da gori, 135
opeta nas nadvor meće.
Prostite mi, drage žene,
zašto slagah ovoj od vas,
ja ne tajim, mnokrat mene
da smiriste i svijeh od nas. 140
Vi ste mile, vi ste blage
mnogo veće nego ljudi,
ne mrzite vi na vrage,
prem ste n'jeke naše ćudi.
Vi studena ogrijete, 145
obučete mnokrat gola,
vi nemoćna podvignete,
a slomite vi ohola.
Ovi svjet moj sada čujte:
kako dosad tako i naprijed 150
u ljubavi napredujte,
jer je mnogo dobar taj red.
Ovo meni oholasti
govoreći s vama dođe,
trjebuje mi u propasti 155
u pakljene da se pođe.
Cić togaj vas smirno molju,
za zlo meni ne ima'te,
jer od pakla imam volju,
to je narav naša, znajte. 160
Ovo čujem družbu moju
gdi se spravlja doći sada,
da vam svire i da poju
ovijeh svetac od poklada.
Svaki ima surlu glatku, 165
mnogo l'jepšu neg pastiri,
svaka ćuti rados slatku
kad joj surla taj zasviri.
Nut ih mirno poslušajte,
i muče se svak namjesti, 170
od njih straha ne imajte
jer će oto sad izl'jesti.
