Sedela tužna grlica
Na suhin drevcu kraj vrha.
A j’ ona se tužna žalila,
Da si je drušca zgubila.
Tužna j’ glavicu sklonula, 5
Bele je krilca pušćala,
Tužna se j’ ona žalila:
Pusti moj zlatni prstenac
I od mladosti razliženac;
Al ti imaš srca dva, 10
A ja nimam nijednoga;
Znami ga ti s prsa svoja,
Ter ga loži u prsa moja;
Neka srca počivaju,
Vernu ljubav uživaju. 15