O prisveta pelenice,
koja primi milo i blago
Jezusovo tijelo nago
kad se rodi od Djevice!
Vrh nebesa ti bi tkana,
dostojna si pokli bila
sred tvojega vrućit krila
Božje čedo s rajskijeh strana.
Tere sama ti obkruži
koga obkružit (ah, čudesa!)
vijek ne mogu sva nebesa,
raj i pako komu služi.
Sred oštroga platna tvoga
svoje pristol'je Višnji slimi,
tijem ti u slavno ruho primi
svemoguća slavna Boga.
Nitko da se već ne boji
vidjet, ko prije, Boga ognjena,
evo je zavit sred pelena,
evo u njih povit stoji.
Evo zebe, evo stine,
o peleno, prem priprosta,
momu Bogu nijesi dosta
da od zime zlo ne gine!
Ali volak eto haje
svoga Boga da pogrije,
da djetešcu zima nije,
u jaslijeh ga er poznaje.
A i Djeva, Majka draga,
usred prsi plodna krila
svoga sinka ljubka i mila
zgrlila je pomna i blaga.
Tere biješe skladna izmjena
za vrućiti put prisvetu
malahnomu tom djetetu:
majka, volak i pelena.
Oni ga su zavrućili
i najdraže i najjače
da ne cvili, da ne plače,
sinak slatki, porod mili.
Moj jeziče, htjej pristati!
Slavu od svete pelenice
s njegovan'jem od Djevice
ti ne umiješ pripijevati.
Anđeoskoga za jezika
ovaka se pjesan prosi,
ti visoko uzišo si,
smionos je tva velika.
