Zmaj proleti s mora na Dunavo
I pronese pod krilom djevojku,
A pod drugim ruho djevojačko.
Kad je zmaju žeđa dodijala,
Pusti zlato u travu zelenu,
Pa joj daje od zlata maštrofu,
Ter je posla za goru na vodu.
A1 na vodi tri dilbera biše;
Jedan veli, liepe djevojke!
Drugi veli, da je povedemo.
Treći veli, da je upitamo:
„Ja bora ti, liepa djevojko!
Odkuda ti u gori zelenoj?
Čijeg li si roda i plemena?“
Progovara liepa djevojka:
„Ja sam kćerca cara čestitoga
Vjerna ljuba zmaja ognjenoga.“
Kad to čula tri dilbera mlada,
Onda su joj oni besjedili:
„Što te dade care od Stambula
Što te dade zmaju ognjenomu?“
Odgovara kićena djevojka:
„Nepitajte, tri dilbera mlada!
Evo ima pune tri godine,
Kako nam je zmaje dohodio.
Na nedielju on je odvodio
Odvodio po jednu djevojku;
Pa je name reda dolazila.“
Tad govore tri dilbera mlada,
Tri dilbera, tri brata rodjena:
„Čuješ li nas glavita djevojko!
Gdi je tebi, zmaje ognjeviti ?“
Njima cura pravo kazivala:
„Eno njega u cervenim stinam,“
Kad to starji bratac razumio,
Djevojci je tiho besiedio:
„Ja Boga ti, liepa djevojko!
Počešljaj mi zlata li perčina
Pogubit ću t’ zmaja ognjenoga,
Opremit ću t’ babi ka Stambolu.“
Kad to čula glavita djevojka:
Češlja njemu od zlata perčina
Uplećala od zlata perstene.
Junak momče zato i neznalo;
Već je spremi ka Stambulu bielu.
Ode momče zmaju ognjenome,
Pa poteže ćordu brietkinju
Odsječe mu glavu u ramenu.
Pa on ide ka Stambulu bjelu.
Kad je došo pod careve dvore,
Pak je junak dvore prohodio.
Ugleda ga liepa djevojka,
Silna kćerca cara čestitoga;
Ona svome babi govorila;
„O moj babo, care od Stambula!
Zovite mi onoga junaka,
Stono danas iz pod dvora prođe,
Oni me je muke izbavio.“
Kađ to čuo care od Stambula,
On mu šalje svoje vjerne sluge,
Da mu traže mlađena junaka.
I nađoše, vesela mu majka!
Dovedoše g’ caru čestitome;
Pa mu care tiho besjedio:
Ti li s’ moju kćercu izbavio
Od onoga zmaja ognjenoga?“
Njem’ se momče krivo kuniaše:
Nisam, care, života mi moga.“
Njem’ se care biše povjerovo,
Misleć care da se upoznao.
Nevjeruje glavita djevojka,
Već govori caru babi svome:
„Skini njemu kalpak i čelenku,
Burme moje u njegov’ perčinu
“Skidoše mu kalpak i čelenku,
Nadjoše mu od zlata perstena
Silne kćerce cara čestitoga.
Kad to care biše opazio,
Onda njega sebi zastavio:
Bjele mu je dvore sagradio,
Svoju mu je kćercu poklonio,
Uzima ga za svojega sina,
I daje mu na pomoć cekinah,
Neka troši junak do vieka.
Bosanski prijatelj, saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Urednik: I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak II, Troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1851., str. 91-93.
