Dragu stvar nitkore srčano tko ljubi,
procijenit ne more, dočijem ju ne izgubi,
a poznat može toj, komu se prigodi,
da trudan život svoj u tužbi provodi,
stradaje stvar dragu, jadovno ter suzi
trgaja svu snagu, kad taj trud iskusi,
od tuge priljute ter tako kopni vas,
radosti minute strađaje svaki čas,
tijem se može rijet, kad je se izbavi,
da bi dao vas saj svijet, da se s njom rastavi,
i sebe za roba gusarom u ruke,
ako se podoba, da trpi sve muke.
A sam toj poznava tko ćuti tuj tugu,
kako se skončava srdačce u krugu,
tko jade priljute s čemerom probavlja,
radosti minut[e] gdi s tužbom ponavlja,
plačem se goeći povrijeđen zadosti,
u tužbi stoeći s velikom žalosti.
Koji trud nebogu meni se priklada,
ki izreć ne mogu od tuge i jada,
zašto smrt čovjeka kad zemlji obrati,
veće se do vijeka na saj svijet ne vrati,
zatoj su sve zaman jadovne suzice
i obnoć i obnoć prolijevat niz lice,
pokoli nikada tom tužbom na svijeti
opet se ne nada očima vidjeti
svoj pokoj ljuveni, s kim ga smrt razdijeli,
do groba po sve dni da tuži i cvijeli,
da strada radosti u plaču rascvijeljen
jadovnom žalosti i tužbom nadijeljen,
aj Bože, aj Bože, ter ne vijem na svijeti
tuj žalos ko može od plača izrijeti,
dragu stvar tko ljubi s goruštom ljubavi,
a pak je izgubi i s š njom se rastavi,
a ufan'ja ni nije moć ni u čem poznati,
ni tužbi vrha doć, ni plača parjati,
koli je gorko toj nesreći u službi
provodit život svoj u plaču i tužbi,
zač kad mu u misal tužica taj stane,
vaj, ko bi pripisal boljezan i rane,
u srcu ke nosi, čijem ga čes nadari,
da u Boga smrt prosi i umrijeti ne mari,
a kamo uzdah svoj s čemerom od zmija,
za tolik nepokoj gdi mramor probija
i tužbe ostale, vaj, ke se mogu rit,
da bi sve propale od jada na on svit.
A zatoj, a zatoj parjat ću ja sade
moj plačni nepokoj i ostale sve jade,
pokli tač od Boga višnji sud odluči,
da mene neboga sestricom razluči,
tužbu ću ostavit i plačni nepokoj
i Boga proslavit, ki hoće toj takoj,
da se ja rastanu s drazijemi, vaj meni,
a srcu mom ranu da nosim po sve dni,
tijem, draga sestrice, sva moja radosti
odro bih sve lice od velje žalosti,
plač, tužbu i uzdah da budem skladati,
dokli se vas u prah ja budem rastati
rad tvoje ljubavi, s ko[m] me smrt razdijeli
i u tužbi ostavi, da život moj cvijeli.
Ma nu se ja boju, velmi se i bljudu,
dušicu da moju ogriješit ne budu,
bezredno cvileći do groba svaki čas,
suzice roneći niz blijedi moj obraz,
vaj, tijem ću, sestrice, ustavit nebog tač
čemerne suzice i uzdah i moj plač,
od časa do časa, jaoh, nu ću vapiti
i nebesom iz glasa i Boga moliti,
da te Bog pomili i pakla izbavi
i rajem nadili po svojoj ljubavi.
Sad s Bogom počivaj, o časti svijeh žena,
dal ti Bog višnji raj, duša ti blažena,
za tobom lje takoj trudan će ostati
čemeran život moj, da sve dni zlo pati,
rad tvoje ljubavi da sada i potom,
dokli me rastavi trudna smrt s životom;
lje ako ti smrtna vlas življenje prikrati,
neće tvoj počten glas u vijeke lipsati,
koji si gojila, mirisni kako cvijet,
odkli se s' rodila i stala na saj svijet,
zato se može reć, da tvojoj mladosti
mogla si tamo steć vjekušte radosti,
u višnjijeh da duh tvoj s vesel'jem pribiva,
blaženstvo gdi se toj pravednijem dariva,
meu dar ostali gdi u tojzi državi
višnji se Bog hvali po vas vijek i slavi;
Tijem, venče svijeh žena, ako si ti sada
s blaženstvom združena, kako t' se priklada,
spomen se od mene za ljubav, ku t' nosim,
da dvore blažene po tebi isprosim,
neka mi po tebi Bog milos daruje,
ki u višnjijeh na nebi u trojstvu kraljuje,
da s tobom jednaga duh se moj sahrani,
sestrice pridraga, gdi stoe izbrani!
