Odkuda ima smrt posil'je i krepos,
da bude u prah strt anđelsku tuj ljepos,
što se smrt rasrdi, što li se razgnjeva,
ter ljepos pogrdi, ka suncu odsijeva,
kako smrt ne ima strah, kako se ne boja,
da bud[e] strt u prah krunu svijeh gospoja,
taj slavna gospoja, vaj, što li sagriješi,
zlosrdo čes tvoja ter kosom upreši,
ter diku pokosi i s duhom rastavi,
biserom ka nosi venačac na glavi;
ne bi li grehota i zloba velika,
da se taj ljepota, slavna čas i dika
i kruna svijeh gospoj u pepel obrati,
kojoj ti život svoj, o smrti, prikrati?
Vaj, smrti, ne bi li prijazni ljuvene,
što taj cvijet pribili učini da svene,
što svijetu da boles, što saj svijet rascvili,
ter slavno taj ures s dušicom razdili,
da saj svijet ostane jadovno trudeći,
svjetlosti sunčane i zrake žudeći;
tač, potom izdaše taj ljepos izbrana;
pomrake nastaše po svijeti svijeh strana,
jaki sve da svoju ovi svijet žaluje
prislavnu gospoju, ka djevstvu kraljuje?
Ne samo djevice žaluju taj pozor,
ner zvijeri i ptice i ostali svaki stvor
i sve što na saj svit višnji Bog satvori,
a navlaš svaki cvit u polju i gori,
zašto je cvijet bila mirisa rajskoga,
s kojijem je gojila blaženstvo od Boga.
Žale ju dubrave, žale ju svi luzi
i svaki lis trave ostaje u tuzi,
zač je nje cvitak bil od rajske zeleni,
ki je [-] vazda ctil u djevstvu po sve dni.
Žale ju planine, svi brijezi i gore,
žale ju ravnine, sve rijeke i more,
pravedno zašto jes, moj Bože prislatki,
da slavan taj ures požali stvor svaki,
zač ju ti uresi anđelskom ljepotom,
a smrt ju ugasi i rasta životom,
nu smrtne pohvale i smrtni nepokoj
zaman su ostale, pravedni Bože moj,
zač tvoja vlas i moć po veljoj ljubavi
čini ju gori doć k vesel'ju i slavi,
da s tobom u duši bez konca pribiva,
vesel'je da druži i Tvoj kip da uživa.