Satiri

Извор: Викизворник
Satiri
Писац: Игњат Ђурђевић



SATIRI

Egloga šesta

Sadržanje:

Dva mlada satira na običajnu od poluzvjerskijeh ljudi i besjede i spijevaju nesmotrno. — Slika od egloga Virdžilijovijeh.




    VUČAJ i MEDAN
 
   Plodno u doba, jesen kada
za lijek svijetu ucviljenu
od veselijeh vinograda
prolijevaše krv rumenu,
   a satiri, ljubav plahu 5
dražeć plamom pitja mila,
po dubravah udarahu
u potjeru mladijeh vila,
   dva najljepši među njima
sastaše se sred pustinje, 10
vješti diplim divjačnima
mamit dikle planinkinje, —
   dva najljepši, rijeh, koliko
divjač lijepa može biti,
u kojoj se tko 'e grd priko 15
broji uresom najčestiti.
   Oba imaju bezobrazno
lice u runjah zarastjelo,
razrok pogled, rilo jazno,
vitorogo rudo čelo, 20
   za pjet želju sveđ pripravnu
tancat, glumit danke cijele,
naprašitu ćud izdavnu,
grda od tijela grđu vele:
   stizat, rvat zvijeri od lova 25
jaci snagom ruke svoje,
druzi gorskijeh od bogova
Dolerije, Lera i Hoje.
   Prvomu je crni Medan,
drugom bijesni Vučaj ime, 30
u svem slični drugom jedan
ćudi i licem nezgrovnime.
   Prvi Vučaj sred gustoga
kitja ugleda nadaleče
i poznana druga svoga 35
kroz ovaku riječ zateče:

Vuč.
   »Što, Medane, sam si u gori?
što ti omili zabit strma?
jeda li ti glad domori,
ter uhodiš ovce iz grma? 40

Med.
   Dali, Vuče, i ovdjera
Miljenkove sniš obore,
dvoje mlado kom s večera
diže i proždrije sam do zore?

Vuč.
   Snim da dosle dvaš pribiše 45
pastijeri te s lupeštine,
ter ti omalu ne nosiše
kožu odrtu za sedmine.

Med.
   Toj se zgodi kad Mlađena,
kôj pokrade stvari mnoge, 50
sadrije tebi rasrčena
krađu iz ruka, s oči roge.

Vuč.
   Prić zaisto ne bi smila
k tomu licu tvom zbabljenu,
prid kijem jučer Zorka vila 55
kô prid srdom streptje i svenu.

Med.
   Imo si joj u tom jadu
za oživjet je, da ne izgine,
tvoju ukazat kozju bradu
i te pasje čeljupine. 60

Vuč.
   Muč', er u svem rijet se mogu
vrjedn'ji od tebe, ljepši i jači.

Med.
   Podigla je žaba nogu,
da se s konjem izjednači.

Vuč.
   Znaj da Rakle dvije jabuke 65
darova mi skoro iz njedri,
da nje pjevam bijele ruke,
jasno čelo, pogled vedri.

Med.
   A Danica mâ ljubjena
mene dunjom udri i skri se; 70
nu htje prvo bit vidjena
i proviri smijući se.

Vuč.
   Reci, ako znaš, u kom mjesti
krijes ne kriješti, žaba 'e nijema,
miši umiju gvozdje jesti 75
i boj bije mrav s ljudima?

Med.
   Reci kû zvijer plam ponavlja,
mlijeko o prsijeh kôj ptici je,
koja riba plavi ustavlja
i kî čovjek čovjek nije? 80

Vuč.
   Ugoneni kâ stvar slidi
naprijed, a gre sveđ nazada,
u nevidu ter se vidi
časom stara, časom mlada?

Med.
   Ugoneni kâ stvar plodi 85
svoju umiruć sestru prije,
da kad se od nje pak porodi,
svo'em porodom umori je?

Vuč.
   Vrz'mo riječi! hod' začina',
ako od mene strah te nije, 90
nek svjedoči sva planina
da ja pjevam ljuvenije.

Med.
   Nuti čuda, gdi zatica
na začinke sad ljuvene
kufa šoja, vran slavica, 95
jej kosova, Vučaj mene!
   Nu da poznaš da ni malu
ti bojazan ne da'eš meni,
izmi na dvor tvû sviralu,
da pjevamo po izmjeni. 100

Vuč.
   Ko za krvim žedne i smagle
nokte orlovi site i srca,
raskidujuć ptice nagle,
da krv odzgar do tli frca
   tač Raklica moja dikla 105
mê rasuto srce drpi
s kêe se duša moja obikla
svakčas veći vaj da trpi
i da mira nać ne umije,
Hoja, Lero, Dolerije! 110

Med.
   Mraznu u zimu tač ne zadme
po planinah sjever vrli,
kad se obilnijem mrazom nadme,
iz oblaka ter zaprli,
   kako silno i zlosrdo 115
uzdasi mi srnu iz prsi
cijeć Danice, koja tvrdo
duh i pamet mu zamrsi
u dubravi maloprije,
Hoja, Lero, Dolerije! 120

Vuč.
   Kijem se stabar moj napunja,
tebi nosim ovdi unutra
danas, dušo, deset dunja,
a deset ću donijet sjutra.
   Gdje te vidjeh ja najprvo, 125
sve posadih cvijetke i dupke.
Rasti, cvijetje, rasti, drvo,
i s vam naše želje ljupke,
da im nikada svrhe nije,
Hoja, Lero, Dolerije! 130

Med.
   Ja slavica mladijeh gnijezdo,
i kê hita ptice veska,
poklanjam ti, o ma zvijezdo,
u kôj ljepos sja nebeska.
   I kô ptice te su sužne 135
i slobodna željne danka,
tako moje želje tužne
robuju ti bez pristanka
sve što mogu sniženije,
Hoja, Lero, Dolerije! 140

Vuč.
   Bez Rakle mi blijedi nebo
i na istoku dan zamrkne,
ružice mi pocrne bo
i prislatki med mi ogrkne:
   a kad ona k meni stupi, 145
tad me rados vik ne izda,
zene cvijetje, med se kupi
i s dva sunca dan se gizda;
nu nje u licu dan ljepši je,
Hoja, Lero, Dolerije! 150

Med.
   Kad ne vidim moga sunca,
moj živući plam se smrzne,
tad mi tanac, pjenje od glunca
i začinka svaka omrzne.
   Tko u polju teži i jemlje — 155
il' dan ili noć je mrkla —
proplače me, gdi vrh zemlje
rigam čemer srca ogrkla,
ke u suzah gorcijeh plije,
Hoja, Lero, Dolerije! 160

Vuč.
   Vihar dublje, crn nariplje
klasje a cvijetje suša vedra,
mene Raklin gnjijev rasiplje,
kad joj pružim ruku u njedra.
   Volim čemer zmije ljetnje 165
ali poskok da me upekne,
neg da čujem psovke i prijetnje
kijem se sprva na me osjekne,
ispod oka pak se smije,
Hoja, Lero, Dolerije! 170

Med.
   Poplavica gre s klisura,
grad s oblaka crna zaspe,
munju ognjeni grom kotura,
munja plodi štete i raspe;
   tač Danica plamom vrlim 175
svo'e rasrdžbe luk nategne;
kad je hoću da zagrlim,
odmetne me ter pobjegne,
pak skrije se gdi znam gdi je.
Hoja, Lero, Dolerije! 180

Vuč.
   Rakle volju mû zauzda
i ostrogam oštrijem udri,
ter ispod nje već ne uzda
moj se iskopat razbor mudri.
   Plače labut svoje usmrtje, 185
plače grlak mrtvu družbu,
a meni se plač zavrtje stokrat,
videć da mû službu gubim,
er joj plate nije,
Hoja, Lero, Dolerije! 190

Med.
   Kukuljava vrijeme od grozdja
a crnoglav pjeva žetvu,
ja mê vile srce od gvozdja,
kôj robujem pod zakletvu.
   Ali pjesni, ljubav i har 195
ona moju meće i pušta,
ter mû tužbu nosi vihar
i svud plata njom letušta
po planini mlati i vije,
Hoja, Lero, Dolerije! 200

Vuč.
   Lav vukove stiže i hlepi,
vuk volove, voli travje,
ja me vile ures lijepi
i nje krila meko uzglavje.
   I nije želja mâ zalihna, 205
ni bojazni ginem smrtnom,
er diklica mâ jedihna
ne diči se ćudi odvrtnom,
ni nastoji da me ubije,
Hoja, Lero, Dolerije! 210

Med.
   Vrijes pčelama, zvijerim sjenca,
draga 'e stadim trava mliječna,
cvijetju bistra tijek kladenca,
meni moja ljubav vječna,
   meni moja vila rajska, 215
hitr'ja od orla, bjelja od kufa;
š nje me opoji otrov zmajska,
nu ma mlados svoj lijek ufa
u nje naći srcu od zmije,
Hoja, Lero, Dolerije! 220

Vuč.
   Ako uzmože ne bit tašto
sve što izroni mâ boljezan,
ako primi, a navlašto
prigrli me mâ ljuvezan,
   od medvjeda kožu dičnu 225
i od jeljena grane davnje
posvetit ću za čâs sličnu
vaše oblasti vrhnaravnje,
o čestiti sad i prije,
Hoja, Lero, Dolerije! 230

Med.
   Ako muku od svijeh trudnju
smirim ter se jadim oprem
i kroz pomnju nezaludnju
mû Danicu ljubit doprem,
   glavu od vepra strašna uzrasta, 235
s koga njekad gora opustje,
posvećena više hrasta
stavljam, dubje gdi 'e najgust'je,
nek za vječni dar vami je,
Hoja, Lero, Dolerije!« 240
   Njih pjevanje još slijeđaše,
kad skrovene vile u gaju
grohotom se nasmijaše,
za oglasit da ih slušaju.
   Čijem teku oni i njih svaka 245
bježi, a žudi bit stignuta,
sve noć zavi što bi paka
sred tamnoga svoga skuta.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Игњат Ђурђевић, умро 1737, пре 287 година.