Pokli me ostavi, mlače nemili

Извор: Викизворник
Pokli me ostavi, mlače nemili
Писац: Иван Бунић Вучић


Pokli me ostavi, mlače nemili



Pokli me ostavi, mlače nemili,
ter se darovo drugoj si vili,
   vidjet te neće
   me oči veće.

Pokli ti sada, huda gospođe,
od mene ubjegnu, a drugom pođe,
   na te mrzjeću
   kô na zlu sreću.

Ljepšemu od tebe ja sada hrlim,
dražega od tebe ja odsad grlim,
   on ima oči
   zvijezde s istoči.

Poljepšu vilu diku za moju
uzeo sam meni milu gospoju,
   nje su medene
   usti rumene.

On mene ljubi pravom ljubavi,
ja š njim sam vazda u sni i u javi,
   on je čestiti
   moj raj na sviti.

Dragahna moja mene miluje,
svu ljepos dala meni svoju je,
   ona slatko je
   blaženstvo moje.

Ti si nevjeran, a on je vjeran,
ti vazda srdit, on blag i miran,
   ti duh od tmina,
   on duh s visina.

Nu ako ljubav opet nas smiri
ter nas potvrdi u boljoj viri,
   i ti gospoja
   vik budeš moja.

Zasve er dostojan nijesi milosti,
praštam ti, brače, i ti oprosti,
   s tobom živjeću,
   s tobom umrijeću.

Srećne ti svađe naše su bile
s celovim tako kad su svršile,
   ti si mâ druga,
   a ja tvoj sluga.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Иван Бунић Вучић, умро 1658, пре 366 година.