Pjesanca mjesecu

Извор: Викизворник
Pjesanca mjesecu
Писац: Мавро Ветрановић


Pjesanca mjesecu



Mjeseče moj jasni, ako se može reć,
   da ljubav s prijazni pri tebi mogu steć,
da meni harnu stvar učiniš rad boga,
   ljuveno pozri zgar vrh mene neboga;
zač venem i blidim trudeći, neka znaš,
   gdje tebe ne vidim da s neba od zgar sjaš,
u sinjem oblaku ako se tajiš sad,
   da u tmastom pomraku ja trpim tolik jad,
velmi se moreći od jada i truda
   pustinjom hodeći, a ne vijem sam kuda,
zanosim me kosti i trudan život moj,
   po tmastoj mrklosti slijedeći nepokoj.
Tijem ako s' u krovu, željno te za svu moć
   vapijem i zovu, da mi si na pomoć.
Ti ljubav umnoži ter moju tmu prosjaj
   i u ovoj pustoši krmi me i vladaj.
Sini sad iz krova za ljubav i milos,
   da tmasta noć ova svrne se u svitlos,
ter tužba sva moja sa mnom se rastavi,
   kad zraka taj tvoja od zgar se objavi.
Toj li se mjenuješ ter čekaš s krijeposti
   rok, da se odeđeš sunčanom svjetlosti:
sunce bih molio ja s velikom ljubavi,
   da te prije obasja ner li je rok pravi.
Zač tužba žestoka znaj da me skončaje,
   jasnoga istoka od tebe čekaje,
dobro da je oblačno, mjeseče ljuveni,
   i tmasto i mračno sve nebo sad meni,
mjeseče moj jasan, u vrijeme u svako
   tmasta noć i bil dan ter mi je jednako,
jednako u tmasti, jednako u mraku,
   a ne imam oblasti posudit stvar taku,
za koja vaj djela tač trudim i mučim,
   ter crna od bijela ne vijem da razlučim,
dokli me tva zraka od zgara ne prosja,
   iz tmasta pomraka da izajdem vanka ja
k onojzi dubravi, gdje u rajskoj zeleni
   višnji se bog slavi u vijeke po sve dni
u družbi blaženoj, ku vajmeh sad želi
   srdačce i duh moj, da se tuj veseli.
S tom družbom zač blažen ja bih se vazda zval
   po vas vijek i amen, kad bih se š njom sastal;
zač bi se tuj stoje svi trudi ne mali
   i tužbe sve moje sa mnome rastali,
ter bih tuj u goju, ne u plaču i tužbi,
   provodil čes moju pri blaženoj družbi;
blažena i mila zač bi mi družba taj
   na pamet nanila, što je pakao, što li raj,
što je plač, što li vaj, što trpi u tužbi
   človječji narav taj, ki je svijetu na službi;
što je trud i žalos, ki človjek provodi
   u mlados i u staros po kopnu i vodi,
kad saj svijet sadruži razlicijeh pun zloba,
   po sve dni ter tuži i trudi do groba;
po smrti napokon po vas vijek tuguje,
   zač mu svijet za, poklon vječni plač daruje,
zač hoće višnji sud, da trpe te duše
   vječni plač, vječni trud, taman svijet ke služe.
Molim te tijem za toj, ne taj se u krovu,
   mjeseče jasni moj, pokli te ja zovu,
u ovoj pustoši da sineš zgar sada,
   da mi se odloži tužice i jada.
Za kripos mjeseče, ku tvoja vlas ima,
   da more oseče i more da plima,
i tvoja promjena aliti uštap tvoj
   mjenuje vrjemena kako se vidi toj,
i lijesjem još vladaš i mnokrat za dosti
   smeteno vrijeme daš s velikom plahosti,
od zvijezda s krijeposti kad bude vrijeme doć,
   da svojom svjetlosti tebi su na pomoć:
rad božje ljubavi učin' mi harnu stvar,
   u tmastoj dubravi vrh mene sini zgar,
da mogu po tebi znat, je li danica
   istekla na nebi, svijem zvijezdam kraljica,
ku želim nazrijeti ja, velmi bolježljiv,
   očima vidjeti, dokli sam vajmeh živ,
da joj se pomolju, što mogu za svu moć,
   u ovuj nevolju da mi je na pomoć,
oh jeda zvijezda taj s goruštom ljubavi
   sa mnome tmasti vaj i moj trud rastavi;
ako kad vedrina meni se prikaže,
   taj zvijezda jedina da mi bljude straže.
Čijem sine sunačce i svane dan bijeli,
   ter moje srdačce s trudom se razdijeli,
da mogu rijeti ja: moj ne bi trud zaman,
   sunce me obasja, svanu mi bijeli dan,
bivši mi za druga danica svjetlušta,
   ka me da van luga, gdi je tma vjekušta.
Tada bih mogal rijet, kad bi se steklo toj:
   potlačih taman svijet, priživam vječni goj,
u miru i u goju bez tuge i vaja
   pjesance gdje poju od pakla i raja;
ne ćutim u tužbi ja veće plačni jad,
   pokli sam na službi blaženijem muzam sad.
Truda me izbavi zvijezda, ku slijedih ja,
   i s mjestom sastavi, gdje drugo sunce sja.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.