Čujte, hridi kamenite,
pod kijem glasim tužbe moje,
i za milos proplačite
na me gorke nepokoje.
Eto, vajmeh, privari me 5
svo'om blagosti ljubav prika
i nesrećnijem učini me
moja sreća prem velika.
Dvije diklice maloprije
u veselju ljubjen ljubih;10
sad er ljubih objedvije,
obje uvrijedih, obje izgubih.
Jedna o drugoj čim ne znaše
i scijenjaše mâ bit sama,
n'jednu milos ne branjaše 15
mo'im ljuvenijem požudama;
sad u gnjijevu obje mnogu
utječu me rasrčene
ili, uteći kad ne mogu,
odvrnjuju lice od mene.20
Kad se jednoj smjerno molim,
ona, ognjena na me u licu,
besjedam se priječi oholim
veleć: "Dvori Sunčanicu!"
A kad rane me skrovene 25
drugoj kažem, nije nać lijeka,
er mi veli: "Pođ' od mene!
Ljubica te tvoja čeka."
Tako da moj dan ljuveni,
kî od dva sunca svjetlos ima,30
osta obujmjen smrtnom sjeni
i tamnostim pakljenima.
Ostah kako dub od gore
zlo nasrnut dvijem vjetrima,
dokle god ga na tle obore 35
i potlače među njima.
I zaisto bi jad nemio
tužni život moj prisjeko,
gdi sam u čas izgubio
što sam s trudom našo i steko,40
da me jošte u životu
ne uzdrži samo ufanje
da će ganut njih ljepotu
nepristavno me skončanje.
