Tko želi tužbu čut i trude razlike
i što je plač priljut, komu nije prilike:
pojući čuj mene, ter će čut u pjesni
tužice pakljene i plačne boljezni,
i jade vrh jada, ke najdoh hodeći5
put tmasta zapada, trudom se gojeći.
Trudjahan za što bjeh, sliedeći plačni vaj,
i drugo ne željeli, razmi sam duši raj,
da moj duh zabude pri višnjoj radosti
sve muke i trude s minutom žalosti;10
najtiše prvi trud, kad plačan život moj
prisudi višnji sud nesreći jadovnoj.
Od zviezda svieh takoj budući prisudjen,
da traju život moj rascvieljen i utrudjen,
jur bješe prišla vlas od zimnje naravi,15
da studen, led i mraz zemlji se objavi,
iz tmastieh oblaka kad pada snieg bieli
zelenca ter svaka s liskom se razdieli,
svi vihri studeni kada se pobune
cviet svakoj zeleni ter s liskom obrune;20
ne mala tužica ter mi da tolik vaj,
gdje zima kraljica izajde na sviet saj,
zlosrda i ohola, svoj narav sliedeći,
od mraza vrh kola u draču sjedeći.
Mljah da ju porazi svi od svieta sliedjahu,25
gdje joj se svi vlasi na glavi vidjahu
s mosuri ledeni, pod vencem od drače,
u komut spleteni, da srce proplače;
i niedan božji stvor pokoja ne imaše,
sjever i kozomor gdje prid njom dimaše.30
Tolika mećava ter bješe po svieti
i studen krvava, ku nie moć izrieti,
ter zvieri vidjeti ne mogah ni ptice,
ni okom nazrieti tekušte vodice,
ni drugu niednu stvar, gdi je duh živući, 35
gorušte sunce zgar da ju stopli i svrući;
za što se tajaše u sinjem oblaku
ter od zgar ne sjaše, da stopli stvar svaku,
čiem pride pravi rok od višnje ljubavi,
da svietli svoj istok svietu se objavi;40
da svojom milosti prisvietli istok taj
vjekuštom svjetlosti obasja vas sviet saj:
po kom se stekoše s vrjemenom svi roci,
što od njega rekoše po pismu proroci,
ter nam se prigodi mjeseca časnoga, 45
da dieva porodi človjeka i boga.
U onuj istu noć, u oni hip i čas,
kad htješe s nebes doć na zemlju radi nas
sin boga živoga s goruštom ljubavi,
sužanstva vječnoga da svoj puk izbavi:50
ja bivši sijed puta od moga poroda
tužba me priljuta i plačna nezgoda
nesreći prisudi, da s plačem dni traju,
da život moj trudi u tužbi i vaju.
Tiem leden i mrazan, ni u miru ni u goju,55
zastranih sebe van daleče svies moju,
moja svies po svietu da trudi svaki čas,
jak pčela po cvietu istući mednu slas;
da najdem mjesto toj, gdje bih se nastanil
i gdi bi život moj u goju sahranil;60
gdi bi mi sunačce ljuveno i milo
ledeno srdačce i moj duh stoplilo,
da leden i mrazan ne budem tužiti,
sunčanu prijazan čiem budu združiti.
U mi sieh ja takoj sebe van stojeći,65
jadovit nepokoj u srcu gojeći,
svaki hip i svak čas želeći pokoja,
jeda mi dobar glas naviesti svies moja:
u toj se u mene moja svies povrati,
nu tužbe pakljene ni moj trud ne skrati;70
ter ne vijem, moj Bože, taj žalos i tuga
što podrijet ne može me srce iz kruga,
gdje meni svijes reče: svud s desna i s lijeva
obajdoh daleče, što sunce obsijeva,
i što sam obašla ja, trudna svijes tvoja,75
još nijesam vaj našla tihoga pokoja.
Nije školja, ni otoka, ni sela, ni grada,
od sunca istoka, do tmasta zapada,
da človjek može reć: ovdi je kraljevstvo,
u kom se može steć pokojno blaženstvo.80
Tijem grozno procvijelih na taj glas jadovan,
i sam se pak dijelih iz moga doma van,
i drumom hodeći toliko trudan bjeh,
na ramu noseći pun misli šupalj mijeh.
Prigna me, vajmeh, san u moj trud najveći 85
i njeka boljezan, ku ne vijem izreći,
pod njeki javor suh, visoko vrh gore,
da se moj trudan duh pokrijepit ne more.
I vazeh šupalj mijeh, ki nošah vrh pleći,
da uprosim misli svijeh, što mi će tuj reći;90
nu ništo u mijehu ne mogoh vidjet ja,
zač misli sve bjehu u maglu zašle tja.
Vrh sebe lije stoje, mnjah se će vratiti,
tužice da moje budu se skratiti;
tutako ter taj mijeh, velmi se boleći,95
odrieših na pospjeh, suzice roneći,
da odriješen stoji tač, ako se povrate
me misli na moj plač, da se opet uhvate.
Nu oni suh javor, gdje ne mnjah nikadar
prijati razgovor, jaki sve plačna stvar, 100
spravi se u tolik smijeh, ki se izreć ne more,
gdje odriješen šupalj mijeh držah ja vrh gore;
i mnom se naruga, jaki sve da sam lud,
da žalos vrli tuga zada mi velik trud.
U toj se velik jaz, ne vijem gdje u gori, 105
u zemlji u taj čas tutako otvori,
iz koga plah vihar plaho se podviže,
jaki sve bijesna stvar ter maglu pristiže;
ter maglu razvija ter misli sve moje
po prahu rasija, u krovu da stoje. 110
Mah misli u gori ne vijem ki od boga
u proso satvori rad mene neboga,
ni u čem mir ni pokoj da mi nije prijati,
da se prije život moj bezredno prikrati.
Na pokon i prah taj stvori se mravljami, 115
da meni vječni vaj ne lipše s tugami;
ter mravlje pridoše, kojijem se ne zna broj,
ter vajmeh zgrizoše do zrna proso toj,
da po sva vrjemena od prosa od togaj
ni zrno sjemena ne ostane na svijet saj. 120
Pak mravlje pridoše pod javor, gdi ja bjeh,
ter meni zgrizoše do krpe šupalj mijeh;
ter treptjela ter predah od muke pakljene,
te mravlje gdje gledah lazeći vrh mene,
bez broja ke bjehu ter ne znah žalostan 125
što u zemlji ne htjehu kopati sebi stan,
običaj kako je od svoje naravi,
u vrijeme da stoje pod zemljom sve mravi.
Vrh jada sve jade još vidjeli u gori,
gdje medvjed od klade tudjer se satvori. 130
Mnjah, da ga hudoba pakljena objavi,
gdje mravlje pozoba i nijedne ne ostavi,
ter javor vajmeh (suh) zgrohota vas u smijeh,
medvjedov gdje trbuh nadu se kako mijeh.
Nadut se valjaše po travi ter takoj 135
plač s tužbom skladaše za tolik nepokoj;
rikaše u plačan glas, koliko da pravi:
ja medvjed u zao čas pozobah sve mravi,
u meni ter moj duh jadove sve ćuti,
gdje nadmen moj trbuh sit hoće puknuti; 140
žalos me oznobi, ćutim trud krvavi,
gdje u mojoj utrobi koporu sve mravi
i trbuh moj grizu, da opeta na bil dan
sve žive izljezu iz moga kruga van.
Jeda je gdje koga, plačna me pohodi, 145
za ljubav svijeh boga ter me sad slobodi!
za što je, vaj meni, stvar plačna na svijeti,
tolik trud pakljeni da budem podnijeti.
Tuj prinije namjera jednoga od satir,
po gori gdje tjera s matragom plahu zvir: 150
plahu zvir ostavi a medvjeda smlati
matragom po glavi, ter život svoj skrati,
svar da bude taj medvjed u gori
podnijeti sve trude da se tač umori.
Zač hotje sud pravi, svoj život da skrati, 155
na pokon sve mravi životom da plati;
rastav se životom da je po sva vrjemena
i sada i po tom od njega spomena.
Nu mravlje zgrizoše međvjedov trbuh taj
ter žive pridoše opeta na svit saj; 160
pak njeka od vila tudjer se objavi
tijem mravljem ter krila tutako pristavi,
ter krili treptjeti počeše tutako
a po tom letjeti po lako po lako.
Nu stekši krila taj, to više leteći, 165
stekoše smrtni vaj, poginut ne mneći;
zač svraka tuj dodje prugove loveći,
ter nijednu ne odje od mravalj leteći.
I pride pak sova, leteći u nesvijes
od njekud iz lova, jaki no manen bijes. 170
Bijesna se naklati ter svraku gdje leti
u gramfu uhvati da mravlje osveti.
Gramfom ju zadavi što može vaj brže,
ter žive sve mravi prohodom izvrže.
Pogibe tač svraka pak se tuj u gori 175
tutako mrav svaka od zlata satvori;
i dunu vihar plah, ki spase u krovu,
ter ništar ja ne znah kud zanije tuj sovu.
I rekoh: moj bože, koji bi ovoj sud,
moj život gdje može trpjeti tolik trud? 180
misli su sve moje utekle od mene
i u gori tuj stoje u prosu stvorene!
Zgrizle su mravlje mijeh, u kom ja do groba
sve misli shranit mnijeh, kako se podoba.
Tihoga pokoja ter nije mi moć prijati, 185
kako će svijes moja bez misli moć stati;
a duh se vajmeh moj bezredno skončava,
gdje tolik nepokoj tužba mi zadava,
ne znavši sam što ću u pustoj dubravi
bez misli, u što ću skupiti te mravi. 190
I rekoh: moj bože, je li tko na svijeti,
u prosu da može me misli prinijeti
do mene neboga, gdje treptim i predam,
da čuda takoga živ se ja nagledam!
Iz prosa čes moja zač da mi povrati 195
me misli bez broja, da moj trud prikrati:
tadaj bih mogao rijet: nisam se potopio,
još me nije taman svijet na volju oznobio.
Nu ne bi zaman plač ni moje vapjen'je,
da budem opet tač steć moje željen'je; 200
ter mi se trudan duh pokrijepi malahno,
gdje meni javor suh prišapta lagahno:
prije ner li danak bil mrak bude skratiti,
sve se će u tvoj kril tve misli vratiti.
Mojemuča mala tamo je proso sve 205
do zrna pobrala, u kom su misli tve.
Pripravno tijem stani, kad pride vrijeme toj,
ter misli sve shrani, ke prospe u kril tvoj;
u prosu ke nosi za vele slavan dar,
i sve što t' zaprosi, ne bran' joj nijednu stvar. 210
I rekoh: javore, molim te vajmeh sad,
kako toj bit more, reci mi boga rad?
U svako jur doba dano je naravi,
što prima utroba, da se toj probavi,
i što se probavlja, veće se nikadar 215
opet ne ponavlja u svoju predjnju stvar.
I reče javor moj: dano je naravi,
da obsluži razlog svoj, da obsluži drum pravi;
protiv(n)a godišta nu su sad nastala.
ter narav za ništa jur je sva ostala. 220
Tko sije pšenicu, zemlja mu vrat plodi;
tko sadi ljubicu, trn'je mu ishodi.
Neka t' je i ovo znat (a nije stvar laživa),
tovar se konju brat i mulac naziva.
Sliši još što ću riet tere ćeš čut sada, 225
na što je došao svijet i razlog i pravda.
Tovarom se dava na domu i u polju
čista zob i trava, češu ih na volju;
češu ih i glade svaki hip i svak čas
i musi ne dade da im sjede na oćas : 230
a dobar konj sada u zabit stojeći
primira od glada, travice želeći;
ne samo travice da okusi zelene,
ner suhe slamice i pljeve ječmene.
Tijem vajmeh, dragi moj, može se vidjeti 235
da plačni nepokoj svud raste po svijeti;
tužbom se ponavlja vesel'je i rados,
i nalijep probavlja jednaga i slados.
Trudi svijet skončaju i tužbe velike,
ljudi se stvaraju u zvijeri razlike. 240
Vrh svega svijet trudi, zač se sad radjaju
mahniti i ludi, koji ga vladaju;
a, vajmeh, razum vas scijeni se za ništa
ter ne ima nijednu vlas, kako stog strništa;
razumna ter mudros stlačena uzdiše 245
a smamljena ludos k nebu se podviže,
i ohola nje gizda i narav prokleti
izviše svijeh zvijezda hoće se propeti,
da od zgara nad nami i sada i po tom
kraljuje zvijezdami i kopnom i vodom. 250
A sad sam čini sud, je li ki na svijeti
pod nebom veći trud, razini toj vidjeti?
Još da je tko bogat, toliku ima vlas,
ako bi bio rogat, svak tomu čini čas;
i krijepos od blaga, koje nam čes dijeli, 255
od mila do draga prijazan razdijeli.
Tijem koga nadijeli zlosrd'jem čes huda,
taj tuži i cvijeli od muke i truda,
i svi ga porazi s nesrećom još slijede
i mili i draži rane mu povrijede. 260
Na pokon i svoj stan i pleme i rod svoj
goni ga sebe van, za dat mu nepokoj,
jak tuđjin da tako trudi se tukući,
u vrieme u svako tudjine služeći,
neka se đreseli po tudjoj državi, 265
očinstva da želi, s ci em ga rod rastavi.
Tiem je li sud pravi, da od svieta bogatstvo
s jedinstvom rastavi prijazan i bratstvo ?
Tiem mudri govore vičući svakomu,
cla ništor nie gore, ner li bit lakomu. 2/0
Za-č skupi lakomae i priešno. i krio
sam sebi konopac zažima na grlo;
a od zlata vajmeh dar i kriepos od blaga
primaga svaku stvar napokon i vraga.
Mno-krat se još zbucle, da vajmeh pri blagu 275
razum se zabuđe i duša cla vragu,
od onieh najliše, na kojieh suzami
čemerno uzdiše zemlja lies i kami.
Tiem koje ufan'je imaju pri bogu,
ki tudje iman'je sve grabe što mogu, 280
i sirote plačne, k tomuj se može riet,
i žedne i lačne progone na on sviet;
od kojieh suziee, suh. kamen za jedno,
padaju prid lice, ki sudi pravedno,
s razlogom ki sudi i pravde ne krati, 285 .
ner kako tko trudi, takoj mu trud plati.
Piligrin dragi moj, nu ću sad parjati
zlieh ljudi tolik broj, kieh nie moe zbrajati;
koliko za sada, vaj meni nebogu,
za-č tuge vrh jada priklaclat ne mogu. 290
I ja sam bozi stvor njekađa elovjek bil,
a sad sam suh javor u gori potamnil;
javor sam vaj meli suh, lie ovdje vrh gore
u meni trudan duh još jedva kopore.
I ovdi svieh dana ja kunem ees moju, 295
obsjeeen bez grana, vrli gore gdje stoju,
svi vihri na svieti gdje ob noć i ob dan
hoće me podrieti s tešerom zemlje van.
Vaj, gdje me suh javor moja ćes obrati,
da medan razgovor ne mogu prijati. 300
Godina ciela jes i druge dva điela,
da me je moja ees u pustoš zaniela;
i ovdi se stanih ja vrh gore najliše
cla tuge i jada nigdar mi ne lipše.
Gdje trpim svaki jad, prik zime a navlas 305
bije me snieg i grad, mlati me slana, daž;
trudi me leden mraz, za-c hoće ees moja,
da ovdje po viek vas ne prijam pokoja,
• da zimi ni ljeti, proljetjem ni u jesen
ne mogu vidjeti ni evietka ni zelen. 310
Niedna vrst od ptica gdje vajmeh ne poje,
nit je cut slaviea na tužbe na moje,
da mi da kad godi Ijuveni razgovor,
gđi trudim ja odi, vrh gore suh javor.
Bio sam mlađ i pristao, i u snagu najbolju, 315
i sve sam ja imao što sam htio na volju ;
imao sam vesel'je, imao sam i rađos,
i niedno dresel'je ne poznah ni žalos.
Nu mi čes prisuđi, kad caftjeh u slavi,
nenavid zlieh ljudi da se vas pripravi 320
svom silom na mene, da bude tač napriet,
da me prie prožene pod zemlju na on sviet,
da po sva vrjemena za toli plaćan dar
od moga imena ne zna se nieđna stvar.
Ter mi trud zadaše i plačnu boljezan 325
i još me prognaše iz moga doma van.
Ovileći ter takoj od muke i truda,
zastranih život moj a ne znam sam kuda,
stramputno hodeei i ob dan i ob noć,
sve boge moleći da mi su na pomoć, 330
jeđa me sahrane po svojoj ljubavi
ter mene nastane u mirnoj državi.
Nu njeki sinj oblak željno me rascvieli
ter mi se u tmasti mrak satvori dan bieli,
i ništor ne vidjeh ner sjever pripusti,335
gdje kako nadmen mieh pripuhnu iz usti,
u oblaku ter mene jadovno za dosti
vrh gore zelene zanese s plahosti
sjeverov vihar taj, ki čini u nečas
da sliedim plačni vaj bez konca po viek vas,340
tužicom nadieljen, ku ne viem ja izriet,
da trudim rascvieljen, dokoli teče sviet.
I ti se tiem čuvaj, da i tebe ne stvori
nesrećan plačni vaj đivju zvier u gori,
ali pak javor suh u ovojzi dubravi,345
vječnoga da tvoj duh truda se ne izbavi.
Nu ćeš još na svieti nakazni razlike
očima vidjeti i trude razlike.
Strpjen'je tiem spravljaj ter tvoje sve zgode
s naliepom probavljaj, kako kad prihode;350
a mene ostavi i plačna i tužna
u pustoj dubravi jadovna i ružna,
gdje trpim plač priljut; a ti se nikadar
ne nadaj veće čut od mene niednu stvar.
Pakljeni za-č poraz (za ki sud nu ne viem) 355
vaze mi sada vlas, da ostanu vazda niem.
Na pokon javor suh, bez vida sliep ostah,
ostah niem, ostah gluh, ter toprv trud poznah;
toprv me tužen'je i nov trud rascvieli,
za-č se sve oćućen'je sa mnome razdieli. 360
Nu od njega ništore, kad vajmeh svrši toj,
iskusit ne more čemeran život moj;
ter gorče prosuzih neg ništor na sviet saj,
za-č željan ne iskusih, tko je bil javor taj.
Odlučil za-č bjeh ja zaklet ga u taj čas 365
sunačcem, koje sja od zgara vrhu nas
u pustoj dubravi, podobno ako je,
da mi se objavi imenom taj tko je,
tko li ga u gori nesrećna človjeka
javorom satvori, da trudi do vieka. 370
Vrh svega vrh toga tuj mi se prigodi,
put mene neboga mojemuča gdje hodi,
štapa se držeći gdje neboga hrama,
na batu noseći bisake vrh rama,
Krcate sve prosa bisake nošaše, 375
bez postola bosa, ter jedva hramaše.
I rekoh: svi bozi, vječna vam bud' hvala,
slavan nam dar nosi mojemuča mala,
na puno ako su, ke bjehu zašle tja,
me misli u prosu koje sam stradjal ja. 380
Mojemuča nu pride ter javor i mene
oposlom obide vrh gore zelene,
vrh živa kamena; a po tom najbrže
bisake s ramena isprti i vrže.
Pak sjede na kami, sjedeći ter takoj 385
objema rukami otirat poče znoj,
od truda i od muke a pak se zlovoljna
podniemi na ruke, jak da je mramorna,
sjedeći uz javor suh, vrh kamena živa,
da u se pojmi duh, gdje trudna počiva. 390
Nu poče pršati tihoga vjetra ćuh,
ter joj se povrati u sebe trudan duh;
pak iglu babjaču na kami nagladi
trnovu ter draču iz pete izvadi.
Mnjah ju će žestoka tužica skončati, 395
krvava osoka gdje joj poče kapati.
Nu drienka s bokvicom kamenkom natuče,
veđašom krpicom strpjeno ter muče
poveza ranicu tiho i po lako
ter zdravu jak pticu vidjeli ju tutako. 400
Pak k meni bolesnu s velikom ljubavi
ručicu da desnu, jošte me pozdravi,
i reče: zdrav budi, Piligrin dragi moj
s tobom se svi trudi rastali i jad tvoj!
Nu tko te umnoži tolikom žalosti, 405
u ovoj pustoši da stradjaš radosti?
Tko li je htio takoj, da se tač u tužbi
skončava život tvoj nesreći na službi?
Svieh boga nie li sud, tko ovdi prihodi,
da s plačem velik trud i tužbu provodi? 410
Tko ovdi prihodi za-č ovdi u gori
u drugo što godi tudjer se satvori.
A ti si prišal sad, a ne viem od kuda,
da trpiš tolik jad i trude vrh truda,
na ovi vrli gore, gdje trudan život moj 415
prijati ne more tihi mir i pokoj;
i ako se neć dielit odovle do tri dni,
većina ćeš procvielit, ner li se tebi mni;
za-č čine dogovor tri dusi pakljeni.
da tebe u mramor, satvore studeni, 420
ter ćeš sam poznati, kad ti se toj zgodi,
koje se zlo pati kad se to dogodi.
Nu se sprav' ter prieši, ne čekaj ti roka,
najbrže ter bježi prie sunca istoka.
Tiem vazmi proso toj i zoblji kako znaš, 425
u misleh život tvoj na volju da vladaš.
Naglo se naklati, zoblji ga iz šake,
a meni povrati opeta bisake;
ter ti će misli riet obilno za dosti,
kamo ćes ti zaniet tvoj život i kosti. 430
Toj li mi neć podat postola jedan par,
nećeš moć pozobat toj proso nikadar;
i prie ćeš rastavit od tiela život tvoj,
ner li ćeš probavit bez jada proso toj.
Tiem ruke uzmakni, ako t' je život mio, 435
ter prosa ne takni koga si željan bio,
prijati čiem budu, što je moja odluka,
da ti nie za ludu vas tvoj trud i muka.
Vidiš li neboga gdje sam bez postola
potplate od noga na drače izbola, 440
o štapu hodeći, nabadaje sama,
pustinjom noseći bisake vrli rama.
Ter ne ištem za platu, neka t' je sad znati,
ni u srebru ni u zlatu za moj trud prijati,
ni drugu niednu stvar, Piligrin neka znaš, 445
ner samo jedan par postola da mi daš.
I rekoh: o móje, velika ti hvala,
ka s' misli sve moje u prosu pridala.
Nu je trudna, vajmeh, stvar u ovojzi dubravi
postola najti par toj tvojoj ljubavi. 450
Vidiš li plačni jad, ki se ovdi pati,
kamo ću vajmeh sad postole iskati?
Jurve je tmasta noć, a mjesec zgar ne sja,
kako ću vajmeh moć pustinjom projti ja?
A ona mi pak reče: dieli se odovle, 455
nie mjesto daleče, gdje ćeš nać postole.
Tiem se sprav' ter hodi i stupaj ne skrati,
a tebe ja ovdi sama ću čekati.
To li se neć spravit i sad se dieliti,
ja te ću ostavit a ti ćeš cvieliti. 460
Tri dusi pakljeni za-č hrle put gore,
u mramor studeni da tebe satvore.
čin' da se smiluje, da svojom krijeposti
opet mi daruje minute lijeposti.
A velmi ljuvena i krasna taj vila,
vrh vrjela vodena ka bješe isplila, 4050
od jada procvijeli ter vajmeh u taj čas
svoj obraz pribijeli suzami poli vas,
i reče: družice, čula sam, tuj stoje,
čemerne tužice i jade te tvoje,
i gorke žalosti i tužbe ostale, 4055
koje t' su za dosti boljezni zadale;
jezero nu ovoj iz koga s' isplila,
i gdje si život tvoj s vesel'jem gojila,
još ga ćeš uživat s velikom radosti,
i pri njem pribivat vesela za dosti. 4060
Sad tvojom krijeposti kladence studeni,
povrati lijeposti nebozi Tireni;
za što je grjehota i prijekor svijeh ljudi,
vilinja ljepota bezredno da trudi,
jaki zvijer od gore, da trudna taj mlados 4065
prijati ne more vesel'ja ni rados.
Tijem svoj trud procijeni, ako toj bit može,
da trudna promijeni odjeću od kože,
kako je prije bila, da ovdi u vodi
u družbi od vila svoj život provodi, 4070
sva hvala i slava da tvojoj krijeposti
vazda se sazdava od naše lijeposti.
Taj molba skrušena pokaza usilos,
da voda studena svrne se na milos,
od rajske ter se vas radosti tuj smutih, 4075
gdje njeki meden glas u vrjelu oćutih,
ki reče: Tireno, tuj žalos prikrati,
ja te ću ljuveno na milos prijati.
Znaj, da sam ja majka vodenijeh svijeh vila,
vrjemena po svaka koje sam gojila, 4080
neka se diči svijet, gdje vile sve moje
od dijevstva rajski cvijet njeguju i goje.
A ti se s' rvala, jak hraben taj vitez,
komu se da hvala, kad šatre ljuven vez,
ter plove u slavi, ter za taj počten glas 4085
venačac na glavi pronosi po vijek vas.
Za toj se ti spravi ljuvena Tireno,
ter se sad uplavi u jezero vodeno;
za što ćeš bit moja, kako si prie bila
u dievstvu od broja od vodenieh vila. 4090
Ja te ću prijati s velikom ljuvezni,
da se tvoj trud skrati i tvoje ljuvezni.
Nu zvierca, ka stase pri jezeru studenu,
ter željno moljaše tuj vilu vodenu,
simbaći u vodu, zabivši sve trude, 4095
da prjedjnju slobodu i liepos dobude.
I kliče iz glasa: majko, tvom ljubavi
plačnoga poraza Tirenu izbavi.
0 Juno prisveta, a ti tvom krieposti
vrati mi opeta minute lieposti, 4100
da život moj spravim, da tvoju slavnu vlas
i hvalim i slavim bez konca po viek vas.
Tuj meni čudna stvar ne mala da straha,
iz neba vedra zgar Junona gdje sjaha,
u drobahnoj rosi sjedeći vrh duge, 4105
Tireni nebozi da skrati sve tuge.
I reče: Tireno, dosta si tužila,
jezero vodeno a sad si združila.
Tiem se sad povrati u prjedjnju ljepotu,
da se taj trud skrati pri tvomu životu. 4110
Tutako na taj glas Tirena djevica
rumeni svoj obraz promieni i lica,
i ostalu put svoju, kako je prie bila,
u družbi i u broju od vodenieh vila.
Junona a pake tudjer se odieli, 4115
nad višnje oblake u svoj dvor pribieli,
jašući na duzi, gdi je svoj višnji hram,
a vajmeh u tuzi ja ostah vajmeh sam
kraj vode sjedeći, pun trudna poraza,
čudnu stvar misleći, ka se tuj prikaza, 4120
gdje bješe rumena i modra i žuta
sblavana i zelena, kako luk prignuta,
nebeska taj duga nad mnom se zgar svela,
vrhu svega luga od čela do čela;
a od zgara krapaše pridrobna rosica, 4125
prid sobom ku slaše Junona božica.
Nu ja sam tu stoje, kako panj stanovit,
mnieh, trude sve moje čes mi će ponovit,
da moj plač i tužbe vrne mi opeta
samomu bez družbe huda čes prokleta, 4130
ako me ostavi Tirena taj vila,
po pustoj dubravi ka me je družila.
Nu rekoh: o vilo, Tireno gospoje,
za ličce tve bilo i dike te tvoje,
za ljubav svieh boga, za sunce koje sja, 4135
sliši me neboga željno te molim ja:
tve ličce rumeno i čestit ures tvoj
u vrjelo vodeno sakriti još ne moj,
dočiem se smiluje tvoj ures gizdavi,
ter meni daruje dar svoje ljubavi, 4140
da meni rečeš sad, kako ću ozdravit,
gdje li će plačni jad sa mnom se rastavit,
da veće ne blidim, da veće ne venu,
da veće ne sliedim hudu čes pakljenu.
I reče Tirena: Piligrin dragi moj, 4145
do malo vrjemena, što želiš bit će toj.
Spravi se ter putuj i ovoj za biljeg
najti ćeš spilu tuj, gdje prvi najdeš brieg,
ki je velmi kamenit, i mučan i trudan,
nu je mnogo zlamenit i čudno pričudan. 4150
Vrh briega vrh toga gusta je dubrava,
od dubja svakoga razlika narava,
i u dubju gomila, ka se je sva rutom,
brštanom pokrila i ljutiem skrobutom,
i lozom divjačnom i ostalom pustoši 4155
trnovom i dračnom, koja se tuj množi.
Kad mineš gomilu, najti ćeš tutako
u hrid'ju tuj spilu, hodeći po lako,
medju dvie litice, gdje nećeš vidjeti
ni zvieri ni ptice, ni ništor na svieti. 4160
Dim, niednu živu stvar, ka ljeze i hodi,
za-č se tuj nikadar ni radja ni plodi,
ner trava nemila i pustoš zelena,
kojom je taj špila u hrid'ju skrovena.
Tirena rekši toj, tutako ljuveni 4165
zanese ures svoj pod skorup vodeni.
Zlovoljan nu ja bjeh i tužan za dosti,
za-č veće ne vidjeh te moje radosti;
u ruke u svoje za što bjeh postavil
ufan'je sve moje, kako bih ozdravil. 4170
A sad svak čini sud i razlog ne skrati,
koji bih veći trud ja mogal prijati,
neg srce gdje moje ciepa se od tužbe,
u gori tuj stoje samomu bez družbe;
ter jadah ter pihah, jak da sam vas ranjen, 4175
ufan'je nu imah još da ću bit shranjen.
Nu pojdoh hodeći sam vajmeh po sebi,
sve boge moleći, koji su na nebi,
jeda me svieh boga, ako mi bit može,
hodeći samoga zgar milos pornože. 4180
Svieh boga vlas i moć nu gorom, gdje trudjah,
pride mi na pomoć i najdoh što žudjah:
najdoh tuj gomilu na briegu zelenu,
na pokon i špilu u hrid'ju skrovenu,
i počeh vapiti: o višnja krieposti, 4185
shranjen ću sad biti po tvojoj milosti;
sve mi se sad steče i da mi čes moja,
iz vode što reče Tirena gospoja.
Pak počeh kucati Piligrin grbavi
od spile na vrati, jeda se tko javi. 4190
Nu niedan boži stvor ne htje se javiti,
da mi da odgovor ter se htjeh smamiti,
vrh sebe stojeći ter trgah život moj,
velmi se boleći, što može bit ovoj.
Na pokon dobata sva biela starica, 4195
od spile na vrata kako no janjica,
koja se vidjaše nemila i gruba,
i u desneh ne imaše ner samo dva zuba.
I ta bjehu krni i bjehu vidjeti
kako pakao crni, gruba stvar na svieti. 4200
Meni se još mnjaše, pakljena da je neman,
gdje joj se vidjaše vas obraz nakrješpan,
i k tomuj sve lice i usni, što bjehu,
svud joj bradavice kako bob rastjehu.
I bješe razoka i strašan nje pogled 4205
i od oka do oka bješe joj ciela ped.
A pipci na glavi bjehu joj vidjeti
sadjavi i rdjavi, na čičak poviti.
I bješe grda stvar i velmi nemila,
gdje obrvi bješe zgar nad oči spustila 4210
s dlakami nemilo takoga načina,
jaki no hropilo od praščieh Cetina.
Stas ini od tiela bješe joj vidjeti,
jak da je vodila u sadjah sto ljeti.
A ostalu nie mi kad grdobu skladati, 4215
vrjemena kratka rad ni u pjesan zbrajati;
za-č toli grdu stvar ne bi ju po vas viek
penilom nikadar upengao živ človjek.
Nu k vratom kad priđe, strjeptje mi svaki vlas,
za-č me strah obiđe, kom pozrieh taj poraz. 4220
A kamo, a kamo, gdje kliče za vrati:
tko je tamo, tko je tamo, tolicma ter mlati?
Zlosrdi ter taj glas kad čuh, što govori,
mnieh da se pakljen jaz poda mnom otvori.
Ljuveno i slatko nu ju jah moliti, 4225
i rekoh: o majko, ne moj me znobiti;
miran sam i gojan ja ovdi prišal sad,
nu trudan i bolan podnosim gorki jad,
za ljubav svieh boga, koji su na nebi,
pomoz me neboga, molim se ja tebi; 4280
ako ka gospoja pribiva u spili toj,
prijazan ta tvoja prida' me tamo njoj.
Za što je mnogo dan, odkli grem trudeći,
iz moga doma van pustinjom tužeći.
A sama vidiš toj, kolike žalosti 4235
podnosi život moj jadovan za đosti.
Gledaj me ter sudi, tere ćeš poznati,
kolici vaj trudi hoće me skončati,
grdoban i ružan jedva živ gdje hodim
i plaćan i tužan moj život provodim. 4240
Tiem vajmeh pomozi, tužna me sahrani,
i što t' se sad prosi, togaj mi ne brani.
Iman'ja ni blaga nu te ja ne prosim,
o majko pridraga, za ljubav ku t' nosim;
samo me pomili tom tvojom ljubavi, 4245
da vidim u spili, tko tamo boravi,
za-č mi je kazano po vili vodenoj,
da je stan'je pri slavno u vašoj spili toj.
Za toj bih rad znati, jaki sve željna stvar,
mogu li prijati od tebe tolik dar. 4250
Naviešten još sam tač, da ću tuj ozdravit
i tužbu i moj plač i vas trud ostavit.
A drugo ne žudim, ner samo toj steći,
da veće ne trudim pustinjom hodeći;
i ako se po tebi ne budem shraniti, 4255
neću se po sebi na moj stan vratiti,
od velje žalosti ner li ću vaj meni
ostavit me kosti u spili zeleni,
da zvieri i ptice, groba van gdje stoju,
izgrde me lice i ostalu put moju. 4260
Tiem volim umrieti, da veće niesam živ,
ner ove podnieti jadove boležljiv.
Nu reče starica: i prie sam toj znala,
tako mi glavica od trupa ne spala;
i ja te poznavam, Piligrin dragi moj, 4265
nu se sva skončavam videći obraz tvoj,
i pleći grbave i prasce te zube,
i oči od glave nemile i grube,
i ošlje te uši, rad kojieh život tvoj
taj čemer sadruži i plačni nepokoj. 4270
Nu te ću tamo oć, Piligrin grbavi,
čiem budu opet doć do tvoje ljubavi;
a ti ćeš čekati, dokle t' se tuj stoje
odgovor povrati od naše gospoje.
Starica zajde tja u spilu ne viem kud, 4275
a (tuj) sam ostah ja, ćuteći ne mao trud,
kako prut ter predah i treptjeh vajmeh vas,
starica za-č ne znah ki mi će doniet glas.
Nu hotje odluka od višnje ljubavi,
da moj trud i muka malo se ustavi; 4280
za-č takoj gdje predah u misleh stojeći,
krasnu stvar ugledah spile van stojeći.
Djevica bješe toj uresne lieposti,
od koje jezik moj ne ima te krieposti,
da može stoti dio, stoti dio da može 4285
izreći, što bi htio, o višnji moj bože!
Za-č da se prigodi i da se može riet,
da človjek obhodi okolo vas saj sviet,
ni sada ni po tom, svakomu da je znat,
s krasnijom ljepotom ne bi se mogao stat. 4290
Ku diku i liepos vrjemena kratka rad
ja neimam tuj kriepos u pjesni skladat sad.
Gizdava i mila lie bješe vidjeti,
jak planinska vila najljepša na svieti.
Nu prišad do mene tutako otvori 4295
nje usni rumene, da sa mnom govori,
i reče: zdrav budi, Piligrin, po viek vas,
što srce tve žudi, sve ti će bit na čas.
Pak me tuj tutako od spile za vrati
ljuveno i slatko za ruku uhvati, 4300
i reče: dragi moj, ne moj se sam znobit,
ni sumnji ni se boj, ovdi ćeš shranjen bit;
ovdje ć' nać gospoju, pripravna ka stoji,
da žalos tuj tvoju s tobome razdvoji.
Ovdi je hram i dvor, ki nigdar na svieti 4305
človječi niedan stvor ne može izrieti
od divne lieposti, ka u njem pribiva,
i od rajske sladosti, ka se tuj uživa.
Za toj se ne pripad', ner stupaj tvoj spravi
ter sa mnom hodi sad u naš dvor gizdavi: 4310
ja ti ću bit straža, dokli vas vidiš dvor,
gospoja gdje naša pridava odgovor.
Vesel se tuj najdoh, nu ne viem kako ja
s pameti ne zajdoh sebe van daleč tja,
tolike radosti u sebi ćuteći, 4315
ke mojoj slabosti nie dano izreći;
za-č gdje bjeh u vaju i u plačnu dresel'ju
mnieh da sam u raju i u vječnom vesel'ju,
aki sve tko trudi ter mu se trud skrati
i zdravja kad žudi ter mu se povrati. 4320
Nu rekoh: hvala ti. gizdava gospoje,
koja jur prikrati tužice sve moje.
Pokli je toj takoj, ovo t' se po viek vas
pridava život moj, pod tvoju da t' je vlas.
Odkli ti u ruke život moj pridaju, 4325
čin moj trud i muke da mene parjaju.
Nu kom ja ovoj rieh, o višnji moj bože,
uloži veći smieh, ner li se riet može;
u smieh se tuj spravi, ruku mi pak svoju
od šale postavi na grbu na moju; 4330
tiho me gladeći, reče mi u šali:
tko ti tuj vrh pleći tegotu navali?
Grbavce, rec' pravo, ne moj mi za vas sviet,
tako ti bit zdravo, ništore lažno riet.
I rekoh: gospoje i kruno gizdava, 4335
rečen'je toj tvoje tvrdo me skončava;
vremena za-č nie sad, da t' tužbu svu moju
i čemer i moj jad s načinom pobroju.
Za toj mi milos daj ter mene na volju
timuni i vladaj, željno te ja molju; 4340
vodi me, vaj meni, djevice i vilo,
za ures tvoj ljuveni i lice pribilo,
u vaše te dvore, gdi priti želim ja,
ako mi biti more, za sunce koje sja;
za-č mi je svaki čas, koliko sto ljeta, 4345
čiem svrši tvoja vlas, što mi se objeta.
I reče: misli tve zališne ostavi,
što želiš, bit će sve, putniče grbavi.
Slied' mene ter hodi, da tebe čes tvoja
svieh truda slobodi i naša gospoja. 4350
Ter s veljom ljubavi smirit me hoteći,
sa mnom se odpravi u špilu hodeći,
ter mene po lako i tiho šetaje
zavede tutako u skrovne potaje,
gdje veće spile van ne scienjah na svieti 4355
sunačce i bil dan očima vidjeti,
scieneći nie taka, o višnji bože moj,
tmastija pomraka u jami pakljenoj,
mrklina ner li taj, s ke željah umrieti,
gdje veće tolik vaj ne mogah podnieti, 4360
jaki sliep gdje ostali ter s tuge i vaja
iskusit ne mogah, na kom sam svietu ja,
gdje li se nahodim, kamo li pritužan
moj život zavodim, nesreći ki je sužan;
da li me nikadar ne more izbavit 4365
nesreće niedna stvar ni s trudom rastavit?
I rekoh: prisudjen ovdi ću poginut,
gdje scienjah utrudjen u goju počinut.
I da me ne vodi za ruku taj vila,
po mojoj nezgodi smrt bi mi tuj bila; 4370
i u tojzi mrklosti, dim, na bil, bez šale,
moje bi tuj kosti groba van ostale.
Nu taj mrak ojdosmo, na pokon na vrata
šetaje dojdosmo, ka bjehu sva zlata.
