Odgovor poglavici od Misine

Извор: Викизворник
Odgovor poglavici od Misine
Писац: Антун Сасин





   Ne brini se, ne staraj se,
naš čestiti gospodine,70
er ti ćemo dobre glase
kazovati do istine.
   Ni moreška ni turačka
ono nijesu jedra bijela,
neg su drijeva dubrovačka 75
hrla i brza kako strijela.
   Trgovci su sve bogati,
ne gredu nas porobiti,
negli s nami trgovati
i tebi se pokloniti. 80
   A plavi su toli mile,
po pučini ke se brode,
kako utve zlatokrile
po jedzeru bistre vode.
   Mrnari su kako lavi,85
hrabreni su i zamjerni,
plasi, hrli i gizdavi,
i Krstjani pravovjerni.
   Meju sobom se zovu bratja,
ter je ljubav tojli mila 90
kako da je jedna majka
sve rodila i gojila.
   Španjulim se bratski druže,
a Dubrovnik svi do glave
sa svijem srcem vjerno služe 95
i daju mu vječne slave.
   I druže se s Biskajini
inokupno svi jednaga,
u svem skladni i jedini,
kako da su bratja draga. 100
   Kapetan je sveti Vlasi,
mrnaricu ki tu vlada,
po svem svijetu ka se glasi
od istoka do zapada.
   Tuj su pčele, tuj su ose,105
tuj su zmaji, tuj su vuci,
koji zlatnu krunu nose
kad se u moru biju s Turci.
   Kako s Mori, kako s Turci
gdje se sretu i stastaju,110
zazret neće nijednoj ruci
bijela jedra da kaljaju.
   Nijesu ženske strašivice,
kad se hoće s Turci biti,
cijelo počnu u zdravice 115
i veselje vince piti,
   u zdravice ispijevaju
u milosti i ljubavi,
na vincu se zaklinaju,
da drug druga ne ostavi.120
   A strašno je pogledati,
i rekao bi, svijet se ori,
kad se počnu lumbardati,
gdje sve u živom plamu gori,
   i dimom se sve zadimi,125
i sve ostane u pomraku,
kako kada sunce zimi
potaji se u oblaku;
   i tolika stane praska
i od plama sve zabliješti, 130
kako kada iz oblaka
munja sjekne ter grom triješti.
   Zrna ognjena kad ispusti
puška, al prospu kad se strijele,
svak bi reko: „Sve zle česti 135
iz pakla su izletjele."
   A s vapjenjem tuj se glasi:
„Ne dajmo se, bratjo draga,
na kajpi je sveti Vlasi,
ki nas brani i pomaga. 140
   Ako sreća nam priskoči,
na ruke se š njimi stati,
nemojmo se, kako ludi,
u sužanstvo živi dati.
   Kad vidimo sabje turske, 145
gdje se svijetle po sve strane,
ne dajmo se kako guske
i kokoši okupane.
   I mi snage ne štedimo,
negli naše svijetle mače 150
svi jednaga potrgnimo,
da se tolda krvi plače.
   Ne dajmo se u potjeru,
hrabreno se svi spravimo,
da branimo pravu vjeru,155
da Dubrovnik proslavimo.
   Bolje se je sjeć na peče,
i ostavit glave naše,
neg' po svijetu da se reče:
Na žensku se Turkom daše". 160
   A na oružje kad se stane,
tako s desna kako s lijeva,
i okolo po sve strane
hrabreno se krv prolijeva
   u morskomu slavnu polju. 165
tuj bi vidio lkute lave,
gdje se bodu, gdje se kolju,
gdje padaju s trupa glave;
   ter se more zakrvavi
rvući se tako s Turci,170
kako kada u dubravi
zvjerenje se kolje s vuci,
   gdje se kolju, gdje se biju,
sijekući se i rvući,
a jednaga svi vapiju 175
jednijem glasom klikujući:
   "Udri, brate, sijeci, brate,
udri svak tko može bolje,
neka turci glavom plate
naše tuge i nevolje.180
   Bolje nam je smrt obrati
da se truda slobodimo,
neg' se Turcim robi zvati,
Okovani da vozimo."
   A fortune kadli kure,185
gdi se more plamom stvori,
počam s krme ter do bure,
pod skorupom drijevo nori,
   pak se diči, pak se vija,
kad uzjaše vrhu vala,190
kako soko kada zbija
u visini jato ždrala.
   A mrnari nijesu lotri,
kako jeljen nego skaču,
okupani i svi mokri 195
gdi po toldi vali plaču;
   a djetići gologlavi
kom začuju naukijera,
na vrat skaču po svoj plavi
kako da ih zla čes tjera. 200
   Bez obuće bosi gaze,
vazda mokri i okupani,
u najveće zimnje mraze,
kako da su morovrani.
   Mušjelom su opasani, 205
i vazda su mrkušati,
izgnušeni i omazani
u katramu crne masti.
   Patrunovu dobru mizu
na jednom stolu svi blaguju, 210
a pod bijeljem beškot grizu,
koji skalku podkradaju;
   i sve drijevo čisto metu,
svi vikaju: fate, fate,
kad li koju štetu čine,215
ofrustani kožom plate.
   A kad sunce u zapad spravi,
ali dzorom na Dijanu
na koljenijeh gologlavi
pjesan poju mnogo slavnu;220
   i u pjesni ku skladaju
Boga slave, Boga hvale,
gospodara salutaju
i mrnare sve ostale.
   Po sartijah još djetići 225
gdi se bosi valentaju,
svak bi reko, sokolići
oko gnijezda oblijetaju.
   S trudom hranu dobivaju,
ter se lome, ter se prže,230
a kad tužni počivaju,
otreštene oči drže.
   A sovrnju kad krcaju,
svi do pupka gologuzi,
pod kofami prnjicaju, 235
i skakaju kako pruzi.
   Kad li pođu grozdje krasti,
teško tomu vinogradu,
gdje po mraku i po tmasti
priko noći sve pokradu; 240
   tere kako malandrini
što pokradu i poberu,
pod kuvijertom u sten ini
s hustolinom sve prožderu.
   To je sama mrnarica 245
ka se pravo može rijeti
da 'e gospoja i kraljica
svijeh mrnara na sem svijeti.
   I čestit se svak nahodi,
i čas mu je privelika 250
vjeran život tko provodi
pod bandijerom Dubrovnika.



Izvor[уреди]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.169-171, Zagreb, 1888


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Антун Сасин, умро 1596, пре 428 година.