Ne žalim sad tvrdo tužne me nevolje
ke ćutim prigrdo nasvakčas dovolje,
jer viđu očice gdje pozre pridrago,
obrativ tve lice u kom je sve blago.
Krostoj mi ovi trud jes milo strpiti, 5
zač viđu odasvud er me ćeš ljubiti.
Tve lice rados da s velikom milosti,
da se ja vijek vazda gizdam tvom liposti,
ako je još lijek ki, diklice, pravedni,
da sî trud veliki ne ćutim po sve dni. 10
Cjeć togaj uzroka izgubih svaku moć,
suzice iz oka puštaje dan i noć.
Još veće pušta me čemeran uzdah moj,
jer tuga hvaća me kroz dragi obraz tvoj.
Ne znam, li tolikoj moj život jer kopni 15
na tebe, mâ diko, oj, gdje t' lice sve tamni.
