Nadgrobnica Antunu Lučiću

Извор: Викизворник
Nadgrobnica Antunu Lučiću
Писац: Мавро Ветрановић


Nadgrobnica Antunu Lučiću

gospodinu Dum Antunu Lučiću, Dubrovčaninu, vrijednomu učitelju od božjijeh zakona.


Ovdi je smrt prika, svakomu nemila,
   vridnoga, knjižnika pod mramor spremila,
oca Dum Antuna ki je bil za diku
   zlat vjenčac i kruna gradu Dubrovniku,
i ostaloj državi, Lopudu najliše,
   gdje tijelo ostavi a k nebu duh dviže,
s dva vijenca, ke je dobio, što mu čes pokloni;
   urešen zač je bio objema zakoni:
učitelj ki je mnozih za sobom ostavio,
   i u djelijeh crkovnih mnoge postavio;
gdi svojom dobrotom duhovni svoj nauk
   i svojijem životom vladao je velik puk;
svetinja gdi svoja od đavljijeh uzica
   slobodi bez broja krstjanskijeh dušica;
i dobrijem naukom, ki mu je bog sazdao,
   vazda je prid pukom jak drugo sunce sjao;
i kako Diana istočna svjetlosti
   svijeti sad nad nama kon božje milosti;
gdje kosti i tijelo redovnik izbrani
   u brime dozrilo pod pločom nastani,
a blažen duh se svoj u višnjijeh naseli,
   da u slavi nebeskoj vazda se veseli,
u krilu Abraina, jer se tuj raduje
   nad svijema zvijezdama gdi sam bog kraljuje.
Er s duhom rasprti telesnu tegotu,
   izvede od smrti k vječnomu životu,
gdi naglos od smrti ne može po vijek vas
   potlačit ni strti ni spržit počten glas;
ter moli sad boga s goruštom ljubavi,
   od raspa svakoga da svoj puk izbavi,
da sada i vazda razmirja i rati
   ni pomor ni glada ne da mu poznati;
i da bog izbavi sve duše krstjanske
   s mrnari i s plavi od ruke poganske,
i od morske pučine, jadovno gdi takoj
   topi se i gine mrnara velik broj. -
Svi ljudi, sve žene, komu se tim zgodi,
   od dijeve blažene da ovi dom pohodi:
nemoj vam trudno bit s molitvom skrušenom
   ovi grob pokropit vodicom blaženom
i rijeti: blažen bio, bez konca po sve dni,
   koga je poklopio ovi grob kameni.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.