Jelinka od luga pas kad ga zateče,
umiljen jak sluga človiku doteče;
polja i lug ostavi, tuj k lovcu bude prit,
koliko da pravi: "Ne daj me psu ranit!"
mneći se nebavac oda psa ubranjen, 5
nu tuđer od lovac ljuto bi izranjen.
Nemila tač ljubav meni put priteče:
"Da s' tvrđi nego lav, sužan si moj - reče -,
er hoću da slijediš ovuj vil kod mene
i ličcem da blijediš od želje ljuvene." 10
Čuvši taj čudan glas, vas ličcem problidih,
a strnu svaki vlas, tuj vilu kad vidih,
ka s lukom sjeđaše prosuvši strelice,
ter vinčac vijaše na ruse kosice.
Počeh se ter kobit, sam sebi govore: 15
ne more t' neg zlo bit, tužni ja nebore!
Ma nu se uputih od straha zlo mreći,
tuj vilu zaupih iz glasa moleći:
"Moj cvite zlatom svit ter vinče biserni,
nemoj me dat stravit ljubavi čemerni." 20
Još ne bijeh iz usti dobro rič ispustil,
čemernu jur pusti taj vila na me stril.
Skonča ranom srce ka ne ima lika,
ni prijat još smrce ne more ni vîka.
Zatoj se ja bolim, zatoj se snebivam, 25
umrijeti ter volim, da s mirom počivam.
