Jarac u pameti—Sganarelle ou le Cocu imaginaire/20
| ←Šena devetnaesta | Jarac u pameti Писац: Жан Баптист Поклен Молијер Šena dvadesta |
Šena dvadeset i prva→ |
Ilija: Tu nije druge, imam se nasisat krvi onemu lupežu od moje časti koji bez ikakve milosti, jeda pravde, jeda suda, obruži me i opogani!
Jela (Džonu): Obrni se i pogledaj bez da ti ja išta odgovaram. (Kaže
Iliju).
Džono: A, ja vidim ...
Jela: Ova sama prilika zadosta je za sasvijem te zabušit.
Džono: Ne, neg za bolje rijet, za tebi se činit sasvijem zasramit.
Ilija: Vrlo sam razjeden, sad je baš vrijeme da mogu poslovat. Izviše glave ufati me junaštvo, ter se ćutim vrlovit za potuć se, ako ga iznađem i s njim se susretem do moje glave bit će mesa. Tvrdo sam se zakleo doć mu vrha i dignut mu život; priklat ću mu grlo baš kô vižljetu, nije stvari koja me more održat; dje god ga najdem, smaknut ću ga taj čas, zahrdaću mu usred srca ...
Džono: Koga ište ovi ovdi?
Ilija: Ne ištem bre nikoga.
Džono: Da što je to oružje?
Ilija: Ovo sam postavio na se za zle godine, ter bi počela kiša. (Zbande) Ej, kako bi se moje srce namirilo da ga mogu sahranit! Ej, Ilija, malo srca!
Džono: Što si reko?
Ilija: Ne velim ja ništa. (Ovdi Ilija dava sam sebi pesti u stomak i zausnica za navit sam sebe suproć Džonu i govori zbande). Aoh, za ništa li si!
jed mi je na sebe, ništo, baš ništo, zečije srce!
Jela: Ovi ovdi, od koga se prida mnom kažeš ko da si uvrijeđen, dosta bi ti imo rijet.
Džono: Tako je, ja poznam džusto po njemu da si ti kriva, i kriva od jedne najveće nevjernosti s kojom može biti uvrijeđena vjera jednoga stanovita ljubovnika.
Ilija (zbande): Ej, da je malo srca!
Jela: A! pristani prida mnom, nevjernice, njeke riječi koje su odveće nemilosne i bezočne ...
Ilija: Ilija, vidiš dje se ona fata za tebe i kara se; de bez straha, moj
Ile, moje dijete, pribiti malo veće jakosti onđe! Radi stisnut srce zubima te izpreži i prdekni ga kad se okrene s one strane, a ti odizada, i eto ti ga.
Džono (čineći dva tri pasa, čini se vraćat Iliji nazada, koji ide za njim
za ubit ga): Pokli ove moje riječi potiču tvoju rasrdžbu, ja se imam ukazat
miran od tvoga srca i pohvalit ovdi sve što si obrala.
Jela: Tako je, tako, što sam obrala, obrala sam, da ne ima razloga niko
za u ničemu zato prikorit me.
Džono: Imaš razlog, ti dobro činiš htjet tako branit ono što si ti htjela.
Ilija: A ko može šta suproć temu11 reći; ona čini baš dobro branit ono
povrhu šta ja imavam svu oblas. Čuj me, gosparu, nije mi u pravdi ni u putu da mi činite što mi činjavate; ja imam razlog za gorko se tužit, i da nijesam čoek ovako moždan, vidjelo bi se čudne krvi prolit danaske.
Džono: S koga uzroka i odkle izhodu te tvoje tužbe? koja ti stvar čini... ?
Ilija: Dosta, zdravoti. Ti vrlo dobro znadeš dje me tišti i što me bode;
ali ako imadeš dušu i mariš za nju, imao bi stavit pred oči da je moja žena moja žena, i htjet mi je u bradu dignut s postelje i učinit je tvojom ženom, to nije od dobra krstjanina, bre tega nije ni u Turcima.
Džono: Ovaka sumnja sasvijem je smiješna i potištena. Dobar čoeče, pođi zbogom, i više tega nemoj da te smeta najmanja miso, i ja znam da je ona tvoja žena, i ne samo da je ne ljubim...
Jela: A, nevjernice, kako se umiješ ovdi lijepo pričinit!
Džono: Kako? cijeniš li da ja imam najmanju miso s kojom bi on mogo imat uzroka za vjerovat se od mene uvrijeđen? hoćeš mi učinit krivo uzet me tako crne duše i tako neskladna?
Jela: Govori s njim, on će ti moć najbolje činit vidjet kakav si.
Ilija: Ne, ne, jok, ti besjediš bolje neg bi mu ja umio besjediti da zborim s njime tri godine i prifataš ovi poso baš u način kako se imade prifatit.
|