Jarac u pameti—Sganarelle ou le Cocu imaginaire/21
| ←Šena dvadesta | Jarac u pameti Писац: Жан Баптист Поклен Молијер Šena dvadeset i prva |
Šena dvadesta i druga→ |
Lukrecija (Jeli): Zasve, gospo, da po naravi nijesam za kazat se džiljoza saviše, znajte sa svijem tezijem da nijesam nimalo luda i da vidim kako
sve prohodi: jes njekijeh ljubavi koje su veoma zlo viđene, i vi biste imali na bolje mjesto postavit vaše požude, a ne privodit jedno srce koje je držano samoj meni.
Jela: To je navještenje jako lijepo provedeno.
Ilija (Lukreciji): Nije te niko tražio da ovdje dolaziš, potezanico; došla si se ovde karat kad se ona fata za me i brani me. Strašiš se međer da ti ne odrene ovega tvoga junčića, tvoga vijoglava.
Jela: Zaisto, eto joj ga tu, ne cijeni da mi taka na pamet dohodi. (Pak
se obraća i govori Džonu). Ti vidiš je li ovo laž i govorim ti istinu da mi
je veoma drago čut ovo što čujem.
Džono (Franuši): Što mi se s ovijem hoće rijet?
Franuša: Na vjeru ja ne znam kad će dospjet ove stucotine; od maloprije drugo ne činim nego stojim jeda bih ih kakogod uhitila, i koliko ih veće slušam, manje ih razumijem: ja vidim da nasvrhu hoće se da ja uljezem ovdi po srijedi. (Ulazi medu Džona i Jelu). Odgovarajte mi po redu na što vas uspitam i pustite mene govorit. (Govori Džonu). Reci mi što je, s česa cijeniš imat razlog tužit se na moju gospođu?
Džono: Tužim se da nevjernica mogla je prid druzijem mene ostavit, da, kad sam čuo za mene smrtni glas od nje pira koji se spravijo, dotrčo sam vas pun ljubavi za njom, i tolika je bila ova ljubav da, sa svijem što sam čuo, nijesam moga vjerovat da se od mene zaboravila; kad sam paka došo i vratio se ovdi, nahodim je dje se udala.
Franuša: Udala? za koga?
Džono (kažući Iliju): Za njega.
Franuša: Za njega?
Džono: E, e, džusto.
Franuša: Ko ti je to reko?
Džono: On mi je isti danaske to povidio.
Franuša (Iliji): Je li ovo istina?
Ilija: Ja, ja mu sam kazo da sam oženjen ovom mojom ženom.
Džono: Jesam li te maloprije našo svega smetena dje držiš u rukami moj ritrat i od koga si se učinio ti gospar?
Ilija: Pravo, evo ga ovdje. (Dava ritrat).
Džono: I reko mi si joštera da ona iz čijega si ga ruka ti uzeo bila je za te udata.
Ilija (kažući na ženu): Tastaman, tako je, i ja sam ga ugrabio iz nje ruka, i bez njega ne bih bio došo u spoznanje od nje grjehovanja.
Lukrecija: Što se tu zato imaš česa tužit ovdi na mene? ja sam ti ritrat
našla prid nogami kauzalo, i joštera, kad iza tvoje nepravedne rasrdžbe prema meni, bila sam činila onemu gosparu (kaže Džona), kad se malo nije prinemogo, uljestit u nas u kuću, toliko se bio promijenio u facu, da ja nijesam mogla poznat da je on oni koga sam bila vidjela u temu ritratu.
Jela: Ja sam sama uzrok bila od svijeh tijeh prigoda koje su se prigodile s tega ritrata, kad mi je pô sam po sebi iz ruke onada kad sam se bila prinemogla (Iliji) i kad si me ti pomogo odvestit doma.
Franuša: Vidite li, bez mene vi biste bili joštera zapućeni i imali ste potrebu od ove moje zasve male pameti.
Lukrecija: Moja sumnja i moja straha nije se još sasvijem razišla; i je li po ovemu putu, ali po drugomu, ja se strašim ne bit privarena.
Ilija: Ej, ovako najpravije, vjeruj ti dobro o meni, a ja od tebi: ja više
mogu izgubit nego ti; zato dobrovoljno učini ovi pogođaj koga ti se nariče.
Lukrecija: Da samo možeš ostat u Turskom i ne vratit se prvoga puta otideš ako što dočujem od tebi.
Jela (iza kako je s Džonom polako govorila): Ah, nebesa, ako je tako,
što sam tužna učinila? Ja imam podnijet pokoru od moje prešne kolore. Tako je, cijeneći da mi si bio nevjeran, uzela sam za nesrecnu pomoć od moje osvete posluh moga oca i jedan čas nazada moje srce prignulo se na jednu vjeru od koje ću imat uzroka za odricat se svega moga života; obećala sam momu ocu i što me najveće pogubljiva... Ma ga vidim dje ide.
Džono: Ne može mi se poreć od jedne riječi koju mi je dô.
|