Šena treća
Inako rijeka, Klori, skup vila
Inako:
Tako li te, kćerce moja,
tvoj ucviljen ćajko gublm?
Tako gine lijepos tvoja,
ku kak istl život ljubim?
Moja kćerce, moja diko, 690
moj životu, ma radosti,
ka s' mê dobro svekoliko
i ufanje mê starosti -
tako li me ti ostavi,
i ne mogu ja umriti, 695
tako viku da ne ozdravi
srce moje htje raniti!
Ke ću strane, ke ću gore
plačnijem glasom razbijati!
Ištući te suho i more 700
ko ću veće zaklinjati,
izgubjenju u tvojemu
ka veće mi davaš muke,
neg životu da mojemu
vrha dođu smrtne ruke! 705
Tko te grabi? Tko te odvodi?
Tko te ćajku tvomu uzima?
Svjetlos oči ka me vodi,
tko te tako meni otima?
Ka je huda čes donila 710
smrt veseloj tvoj liposti?
Ka je ruka potlačila
cvijet gizdave tve mladosti?
Obtuko sam sve zeleni,
polja obišo svakolika 715
ištuć obraz tvoj žudjeni,
ka si naša slava i dika!
Nu zamani vas je bio
trud i tašta pomnja moja,
nisam ures tvoj vidio, 720
ni mi isteče svjetlos tvoja!
Vidio sam na mê cvile,
na me gorke plače i vaje,
zvijeri hude i nemile
i sve moje plakat kraje; 725
vidio sam na mê suze
iste ptice procviliti,
kako da mi hoće riti:
ka ti srda kćercu uze!
I čuo sam gluhe stljene, 730
ke života ne imaju,
da sa mnome ucviljene
tvoje ime spominjaju!
Ali mučiš, al' ne čuješ
ti, životu moj žudjeni, 735
što ne znajuć gdi stanuješ
cvilim ćajko tvoj ljubjeni?
Rec' mi, draga mâ ljubavi,
rec' mi, dušo moja mila,
ili si u ovoj još dubravi, 740
ali smrt te umorila?
Er ako u onoj svita strani
tva se dika sad nahodi,
u ovoj boga što zamani
učini me višnji vodi? 745
Neka s tobom, dobro moje,
nemoć budem i ja biti
i žudjene da pokoje
ne može mi smrt doniti.
Vrat' se, raju moj čestiti, 750
vrat' se, lijepo sunce moje,
ćajku život za vratlti,
za veselit druge tvoje!
Ti, ka časti od najveće
ovega si kraja bila,
iz pustoši vrat' se veće,
ka te nami prigrabila!
Vrat' se lice za vidjeti
ljubjenoga ćajka tvoga,
vrat' se za lik moć donijeti 760
ucviljena srca moga!
Ali vajmeh, što se varam
ter te živu ja vjerujem
i mû boles razgovaram
biljeg koje vik ne čujem? 765
Nijesi, nijesi vajmeh živa,
u životu koja da si,
gdi te ćajko tvoj zaziva,
čuli bi se daj ki glasi!
I pokli te sa svijem trudom 770
od nas niko nać ne umije,
razložitijem sumnjim sudom
da te veće nigdi nije!
Nigdi, vajmeh, tebe nije,
o životu moj žudjeni, 775
i još huda smrt ne smije,
kako žudim, doći k meni,
neg mi udi bog sad biti,
da ne izvršim volju moju,
i za tobom, moj pokoju, 780
nijesam moguć da umriti!
Na mê suze uzrastite,
0 nesrećne vode moje,
i države sve pokrijte,
ke vesele kod vas ptoje, 785
pokli dobro mê ljubjeno
pri ovakoj hudoj zgodi
ostavi me, izgubjeno
ni se vraća veće odi!
Klori:
O Inako, vik nesreća 790
nije se slična tvôj vidila,
nije boles viku veća
ni s razlogom većijem blla!
Plačeš kćercu, kćer jedinu,
ka u sebi raj nosaše, 795
plačeš vilu, ka izginu,
za kom vas svijet uzdisaše!
Dragu drugu mi plačemo,
ka je s nami vazda bila,
i za njome uzdišemo, 800
ka bi provod od svijeh vila!
Plačeš u njoj izgubjeno
ti sve blago tijela tvoga,
i tve srce razlučeno
od istoga srca svoga. 805
Ali hoću vjerovati,
da ne imaju nas u vike
trt bolesti ove prike,
i da svrhu ku će imati!
Inako:
Sama smrt će nju doniti! 810
Dopusti mi, višnji Jove,
i ti, kralju naš čestiti,
k komu teku vode ove,
da smrt sama ustaviti
može tešku boles moju, 815
i da ona svrha biti
ima momu nepokoju,
i gdi sadar nahodi se
kćerca moja izgubjena,
čin'te za njom uputi se 820
i ma duša ucviljena!
Ni se hajem bog već biti,
er koga smrt iz bolesti
vadi, malo može smesti,
a još manje umoriti, 825
ni božanstvo prije ljubjeno
može ugodno biti meni
sad, kad dobro me žudjeno
gine, i život moj ljubjeni!
