IV
| IV Писац: Динко Златарић IV |
Ovo su Zlatarevićeva kniževna djela što su do nas došla:
a) u rukopisu: Ljubmir, prijevod Tassova Aminte u starijem obliku, (bilo je štampano, ali ne znam, ima li igdje još koji eksemplar ove knjige), i Pjesni razlike (svega 137).
b) štampana: Prijevod Elektre Sofoklove, Ljubmir u mlađem obliku, Piramo i Tisbe, slobodan prijevod iz Ovidijevih Metamorfoza, Pjesni u smrt razlicijeh.
Po Đorđićevijem riječima kao da je bilo još mnogo toga, ali da se ostalo izgubilo.
Crijević ovako nabraja djela za koja kaže da zna:
„Quamvis autem domesticis curis distentus, Musas nihilominus coluit, egregiamque illyrico idiomati operam dedit, qua lingua multa edidit poemata elegantissime, ut inter praecipuos illyricae linguae professores ab Ardelio Dellabella in lexico maxime commendari meruerit. Haec autem ejus opera mihi comperta:
1. Vertit illyrice bucolicam fabulam Torquati Tassi, cui Amyntas nomen.
2. Item Electram Sophocleam tragoediam ex graeco quam linguam callebat. Haec et alia typis edita comiti Georgio Srino, Roclulphi Caesaris archistratego, apud quem magno honoris et amicitiae loco habebatur, inscripsit.
3. Amores Pyrami et Thysbes quod opus Floriae Zuzzoreae, poetriae56 Ragusinae dicavit, cui etiam inscripsit Caesaris Simonetae etrusca carmina quae typis edenda suis sumptibus curaverat
Patavii, paulo ante quam rector fuisset institutns, apud Paulum Mejeti57 MDLXXIX. ° Eandem ob mortem mariti Bartholomaei Pescionii lugentem solatus est erudito ac eleganti poemate.
4. Gliubimir, fabula pastoritia, cujus exemplaria mss. extant.
5. Liber Eroticon seu Amorum; hujus quoque multa per manus eunt exemplaria.
6. Jocosum poema amico ambitioso, longiusculum est, sed lepidum ac facetum multoque sale conditum.
7. Liber variorum poematum: continet epigrammata, epitaphia, epistolas.
8. Libellus carminum in laudem Floriae Zuzzoreae, quem jam absolutum et praelo paratum quamprimum in lucem editurum se eidem Floriae promittit in epistola qua illi laudatos Pyrami et
Thisbes amores nuncupate quod an fecerit, incertum. Italicas etiam Musas eoluisse Dominicum constat, sed nonnisi pauca ejusmodi epigrammata supersunt".
Sve ovo što nabraja Crijević pod osam brojeva može se svesti na ono što je sprijeda kazano. Tako pjesma (pod br. 3) kojom Zlatarić tješi Cvijetu Zuzorićevu radi muževe smrti jamačno nije
drugo nego kratka pjesmica ovdje naštampana na str. 154, 155; Ljubimir pod br. 4 isto je što Aminta pod br. 1, samo će biti u starijem obliku58; pod brojevima su 5 i 8 Pjesni razlike; pod br. 6 Crijević jamačno misli na pjesmu ovdje naštampanu na str. 200—202; pod br. 7 miješa Pjesni u smrt razlicijeh i Pjesni razike.
Po svemu ovome čini se da imamo od prilike sve što je Zlatarić u narodnom jeziku pisao, jer o drugome čemu nigdje nema spomena, a poslije smrti negove sin mu je Miho sa sinovljom
ljubavi pokupio što je ostalo u rukopisu.
Kao prevodilac, kad druge pohvale ne bi zaslužio, svakako je Zlatarić pokazao bolji ukus nego mnogi drugi Dubrovčani, jer je iz tri jezika umio izabrati tri od najizvrsnijih djela.
Godine 1580 ll.-oga avgusta (dakle malo dana pošto istupi iz rektorske časti) dovršio je prijevod Tassova Aminte, djela koje sa svijem svojijem mahanama ostaje ipak vrlo dragocjeni kamen u talijanskoj kniževnosti. Slatka i raskošna a ujedno žalosna poezija bolje se pristajala Tassovu duhu nego pjevanje oružja i vojvode. Zlatarić je ovu dramu preveo u Padovi, i dao je štampati u Mlecima još iste godine 1580, dakle prije nego se štampao original (god. 1581 u mlađega Alda). Aminta je pisan god. 1573, te nije čudno da je Zlatarić mogao dobaviti rukopis. Ovijem prvijem
svojijem prijevodom (što zovem Ljubmirov stariji oblik ili samo Aminta) ne bijaše zadovoljan, te ga poslije preradi i tako ga naštampa u istoga Alda god. 1597 (ovo zovem mladi oblik ili
Ljubmir). Promjena i popravaka u jeziku ima toliko u mlađem obliku, da ovdje nije mjesta brojiti ih. I imena su sva prevedena na naš jezik, jer su u starijem obliku ostala talijanska imena Tirsi i Elpino (Elpin). Popravljena su i njeka mjesta (ali ne sva, vidi dalje) u kojima je prvi put zlo preveo s originala (po svoj prilici baš s toga što je bio rukopis); tako u Aminti (st. 798, 799) Tirsi govori:
Ti meni spovijedaš sve ono što cijenjah,
za da te ne smetam,
a Jela odgovara:
Smeo me si, neboj se;
u originalu stoji:
Tirsi. Tu mi narri
quel eh' io credeva appunto; or non m' apposi ?
Dafne. Ben t' apponesti.
U Ljubmiru je popravleno (857—859):
Radmio. Ti meni spovijedaš sve ono što scijenjah.
Jeda se nijesam ja od toga bio stavio?
Jela. Jesi.
Valja da je prvi put Zlatarić u rukopisu pročitao opposi i opponesti mješte apposi i apponesti.
Stihove 873—875 u Aminti govori Jela, a u Ljubmiru stihove 935—937 govori Radmio, kako i u originalu. U Aminti na njekoliko mjesta manjka koji stih, ali se ne može znati, jeli to pogreška
sama Zlatarića ili prepisivača, vidi n. pr. na str. 273 ; na str. 275 izostala su tri stiha (1024—1026 u Ljubmiru); na str. 287 izostao je jedan stih (1550 Ljubm.) itd.
Zlatarić se htio približiti originalu u metru (vidi dalje), ali je u ostalome prijevod dosta slobodan, osobito u korima, dapače kori u trećem i četvrtom djelu nijesu prijevodi nego originalne pjesme Zlatarićeve, a opet su u mlađem obliku posve prerađeni ili preinačeni (vidi str. 286 i 296). Još se na dva mjesta naš pjesnik posve udaljio od originala: 593—595 (Aminta 545—547) i 975 — 985 (Am. 906—916). Na prvom mjestu u originalu Tirsi (t. j. sam Tasso) govoreći o Mopsu (u Aminti ostaje ime Mopso; u Ljubmiru je Smandelj) kao o laživom proroku, u dugom govoru od 88 stihova koji nije ni u kakvoj svezi sa samom dramom, tuži ga (a misli na pisca i kritičara Sperone Speroni) što ga je odvraćao da ne ide na dvor Alfonsa II od Este vojvode od Ferare, i prihvaća tu prigodu da hvalama uzvisi na nebesa vojvodu i, pod imenom Elpina, njegova ljubimca Giambattistu Pignu i cijeli dvor ferarski. Ovo sve nije imalo nikakva smisla za republikanca i Dubrovčanina Zlatarića; zato u njegovu prijevodu Radmio (Tirsi) kaže da nema vremena o tome govoriti, te tako izostaje cijeli govor. Nije dakle, kako je mislio Kukuljević, Zlatarić ono izostavio „radi pomankanja umjetničkih izraza", i ovo izostavljane nije „na uštrb
cijele drame". Na drugom mjestu Tirsi (opet Tasso) čini parafrazu Virgilija (ecl. I, 6—10) u 30 stihova kažući da mu Alfonso nije ništa manje nego Bog. Ovakovi poganski način govora u ono doba
nije bio neobičan u Italiji, i nije se baš shvaćao u pravom smislu; ali se jamačno na nj Kršćanin Zlatarić zgrozio, te u prijevodu okreće smisao posve na drugo, na vjeru i ufanje u Boga, ne baš
dosljedno s Radmilovijem karakterom, i na kraju njekako miješa slavu rajsku i zemaljsku. Ima i mjesta gdje je Zlatarić zlo razumio i preveo original a nije ni docnije popravio, kako u Aminti 741: „Ne umi dat ranu"; u Ljubmiru 793: „Ne umije ni ranit", a u originalu je: „E non sappia di ferire" (ne zna da ranjava), gdje je prevedeno kao da je talijanski: „non sappia ferire". U Am. 826, 827:
Nemoj ti pak pronijet da ja ovo govorim,
i jošter nada sve u pjesni ne pravim;
u Ljubm. 888, 889:
Nemoj ti komu rij et da ovo ja pravim.
Vrh svega ja pjesni ne činim;
talijanski:
Non ridir cio eh' io dica; e sovrattutto
non poiio in rime (ne spjevaj).
Teško je razumjeti kako Zlatarić koji je bio i talijanski pjesnik nije shvatio smisao na ova dva mjesta. Valja da je u rukopisu zlo pročitao prvi put (u drugom je primjeru jamačno pročitao "parlo" mj. "porlo") a kod popravljanja nije isporedio ove stihove s originalom.
Ugodno je zabilježiti da je Ljubmir (god. 1580) najstariji prijevod Tassova Aminte, jer je francuski, koji se doslije držao najstarijim, štampan istom god. 1584, i tako se potvrđuje Kukuljevićeva konjektura.
Ljubmira pokloni Zlatarić Mihu Matufiću, i ostavi gotovo nepromijenjeno pismo na njega pred mlađijem prijevodom u izdanju god. 1597, premda Matufić bijaše umro već god. 1590.
Poslije Aminte lati se Zlatarić prijevoda s grčkoga jezika, Sofoklove Elektre. Ovo svoje književno djelo (a i druga s nim naštampana) pokloni, kao što sam kazao, knezu Jurju Zrinjskomu,
te obzirom na njega piše na naslovu: „iz veće tudijeh jezika u hrvatski izložene", a u pismu na nega: „Stavih se za tijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu", i
„od vrijednijeh Latina ali Grka koji vam u vaš hrvacki jezik govore".
U isto doba slobodno prevede „Ljubav i smrt Pirama i Tizbe" po Ovidiju (Metam., IV, 55—166).
Prije i preko toga napisa 28 pjesama prigodom smrti oca, djece, rođaka i prijatelja, te ih naštampa ujedno s ona tri prijevoda. Grehota je da se nije kod štampanja ovijeh pjesama držao hronologičkoga reda; jer bismo drukčije mogli doznali od prilike godinu smrti za nekoliko poznatijeh ljudi.
Ove pjesme kao i Pirama pokloni Cvijeti Zuzorićevoj.
Poslije smrti Zlatarićeve ostalo je u rukopisu 187 liričkijeh pjesama što je sakupio negov sin Miho, ali ne držeći se nikakva reda, ni hronologičkoga ni drugoga. Jedino sačinavaju neku po
vorku pjesme 107—112 i možebiti 113 u kojima je riječ o bolesti (od očiju?) neke gospođe (Cvijete?). Od ovijeh je pjesama velika većina (105) ljubavnijeh, a jamačno medu njima najveće ih je spjevano Cvijeti Zuzorićevoj. To se vidi i po samijem riječima Zlatarića kad joj piše (u poslanici kojom poklanja "Pirama", vid na str. 144) da. će „izvesti na svijetlo ne mao broj pjesni koje je u nje hvalu učinio". Dakako nekoliko između hih nije Zlatarić o njoj pisao. Ne možemo pomisliti da bi na ovu gospođu, kojoj se svak ne samo divio nego ju je i cijenio i poštovao, smjerali stihovi:
Zač glasom i ćudi Sirena jes prava. IV, 9.
K dobru je prilična, sva blaga, sva mila,
ali su različna od toga pak dila. CXXIII, 7, 8;
i osobito:
Svaka vil gizdava samo tijeh sad mili,
kijeh sreća neprava bogastvom nadili. CI, 39, 40,
vidi i svu ovu pjesmu. Ako se i prva dva mjesta mogu shvatiti, kao riječi ljubovnika zanesena od strasti, koji misli da ima pravo tužiti se na dragu svoju, ali je treće takovo da Zlatarić nije
mogao pisati onu pjesmu misleći na Cvijetu. I ne zna se, jeli imao uzroka pisati o njoj:
Meni se vil hrani i moja ima bit,
a drugi zamani žele ju moć viđit.
I za mnom samime uzdiše lijepa vil,
stiruć se đa bi me primila u svoj kril. XXII, 17—20.
Ali bez sumne o noj govori kad pjeva:
Kako ja proslavit možem vik u pjesni
gizdavi oni cvit svom slavom uresni? XXV, 1, 2.
Kroz vriclni ovi crit svom slavom uresni
ne mogn neg primit pohvalu fe pjesni. LXXXII, 9, 10.
Ni mari za misto gdje gizdav cvijet niče
zvjerenje nečisto koje kal običe. LXXXV, 57, 58.
Pjesme XXVI i XXVII mogu biti pisane kad on otide u Padovu; CXV kad se udade Cvijeta; XXIII kad ona otide iz Dubrovnika.
Da je uprav bio zaljublen Dominko u Cvijetu, lako je moglo biti. Bili su vršnjaci, i valja da su se mogli vidjeti i poznati u svoje djetinjstvo i mlado doba. Kažem samo valja da, jer su po
dubrovačkom običaju djevojke u vlasteoskijem i pučkijem kućama imale malo više slobode nego Turkinje u zenani. Ili je pjesniku trebalo ideala za svoje pjesme, pa ga je naravno našao u onoj
koju su pjevali svi drugi pjesnici u ono doba, i mladi i stari? Na ovo bi se pitane istom onda moglo odgovoriti, kad bi se znalo u koje je doba svaka pjesma pisana, i jeli ih svijeh namjeravao
pjesnik štampati.
Od ostalijeh pjesama ima ih 13 filosofičkijeh ili moralnijeh: XVII, XXIX, XXXVI, XXXIX, XL, XLIV, XLIX, LXVIIL LXXI, LXXV, LXXXIX, CV, CXXVII; religijoznijeh (uprav molitava). 5: LIX, LX, LXXIV, CII, CXXVIII; posmrtnijeh i nadgrobnijeh 8: XXXI, XXXV, XXXVIII, XLI— XLIII, LH, LXX (ova je uprav šaliva pjesma); u pohvalu Jeru (Sorkočeviću) Klisoviću XCI; šaljive su XXXII i LXIII (i LXX što sam brojio medu nadgrobnima); pjesma je XXXIII epistola na D. Ranjinu kojom mu preporučuje neki svoj posao; a u epistolarnoj su formi i neke druge: od ljubavnijeh XXV i CXXXVI, od filosofičkijeh XXIX, XXXVII; XLIV, XLIX, CV, i dvije šalive.
Pokazuje blagu ćud Zlatarićevu što među nima nema nijedne prave satirične pjesme.
Zna se da je Zlatarić pjevao pjesme i u talijanskom jeziku: toga valja da nije mnogo bilo, jer ga Baro Nalešković u talijanskom sonetu (str. 167) moli da zapjeva i talijanski i kori ga što neće. Crijević u biografiji Cvijete Zuzorićeve ostavio nam je ovaj sonet što joj je pisao Zlatarić:
Quell' aureo Crespo inanellato crine,
quei duo bei lumi, ove tra il bianco e nero
Amor risiede e tien il grand' impero
di tant' ahne leggiadre e pellegrine,
mi dipinge talor in si divine
tempre il mio saldo e celato pensiero,
che al ciel mi scorge per destro sentiero
al dolce, caro e glori'oso fine.
Quinci ognor piti s' avanza il gran desio;
che in dirro esiglio mi distrugge il cuore
vago di riveder 1' amato sole?
cid lä, ove splende, in quella parte in vio,
dogliosi gridi, e il mio fero dolore
narro; ma il vento porta le parole;
i nekoliko redaka iz pisma kojijem je Zlatarić poklonio Cvijeti izdane Simonetinijeh talijanskijeh pjesama: „ . . . Essendo dato a me il carico d' eleggere una persona, sotto il cui nome arclitamente potessero comparire nel cospetto. degli uomini, e di molte degne, che mi si sono offerte, per molte cagioni lio giudicato voi degnissima; ed inoltre, essendo sopra il corso umano dotata di tutte quelle onorate qualitä che a vera gentildonna si convengono, mi pareva farvi torto, se io non le vi dedicava. Taccio della bellezza del corpo e di quella dell' amnio, ambedue rarissime ed eccellentissime, ambedue da me (come meritano) ammirate e sommamente
riverite, le quali non pure non Jhanno paragone in Ragugia mia dolcissima patria, ma ho ardimento di dire in tutta Italia. Aggiungo," che la bontâ di Dio vi ha scelto e conceduto cosi degno
consorte, il cui valore non si potrebbe lodare abbastanza da qualsivoglia felicissimo scrittore. Conosco pur bene i gran meriti vostri, cosi volesse Iddio ch' io potessi palesargli al mondo, perch' esso udirebbe, quanto avanzate di gran lunga tutti quelli che hanno fama e grido d; alta virtu e di singulare bellezza".
Izvor[уреди]
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XXI, Djela Dominika Zlatarića, str.XXVI-XXXII, Zagreb, 1899
|