Heraklide (Heraklova djeca)
Heraklide (Heraklova djeca)
- Ἡρακλεῖδαι -
Napisao: Еурипид
Preveo: Koloman Rac
|
LICA:
|
SADRŽAJ: |
Prvi čin
[уреди]
Hram Zeusov u Ateni. Pred hramom stoji žrtvenik, a do njega Jolaj sa sinovima Heraklovim. U ruci im je maslinova grančica vunicom ovita.
Jolaj
Do ove misli davno--davno dođoh ja:
Za bližnjeg živi čovjek čestit, pravedan,
A kom se srce na dobitak lakomi,
Taj gradu od koristi nije, drug je loš,--
Sve sebi radi. To znam,--ne čuh od drugog.
Vez roda svoga držim svetim, poštujem,
Te makar ja u Argu živjet mogao
Na miru, sa Heraklom muke najveće
Ja jedin mučih, dok još s nama bješe on.
Sad na nebu je, djecu mu pod okrilje
Ja uzeh, čuvam, a sam trebam pomoći.
Kad sa svijeta se otac njima prestavi,
Euristej prije svega ubit, htjede nas,
Al` pobjegosmo; grada dašto nesta nam,
Al` život osta. Skićemo se, bjegamo,
Iz jednog grada selimo se u drugi.
Uz jade druge još nam ovom pakošću
Euristej pakostiti udostoji se:
Saznade l` da se gdje na svijetu skrasismo,
Glasnike šalje, traži, goni otud nas
I prijeti, da će Argo, grad baš nemalen,
Zarežat na njih,--k jednu srećom hvali se.
A oni videć, slaba da je moja moć,
A djeca ta malena i bez oca svog,
U strahu od jačeg iz zemlje gone nas.
S bjeguncim`--s djecom skupa evo bježim ja,
Sa nevoljnicim` skupa trpim nevolju;
Njih izdat--strah me, reći će od ljudi tko:
„Ded, glete, otkad djeca oca nemaju,
Njih Jolaj, rođak njihov, više ne brani!“
Sva zemlja Helada je zatvorena nam;
U susjedstvo smo--Maratonu stigli mi,
Ko pribjegari do oltara božjega
Tu sjeli tražeć pomoć. Poljem, zemljom tom
Dva sina--kažu--Tesejeva vladaju,
Razdijeliv ždrijebom. Grana su Pandionu,
Rod djeci ovoj, - zato sada zemlji toj,
Atene slavne kraju, evo stigosmo.
A dvoje starih vođe ovom bijegu su:
Za ovu djecu ja se brinem brigom svom,
Alkmena opet ženski porod sina svog
U hramu eno čuva, grli rukama,
Jer stid nas pred svijet vodit mlade djevojke,
Do žrtvenika da n* stoje, prosjače.
A Hilo s braćom, godinama starijom,
Po svijetu traže nama zaklon, naselje,
Iz zemlje ove ako silom bace nas.
(Spazi Kopreja.)
Oj djeco, djeco, amo! Za plašt meni se
Ded uhvatite! Glasnik eno ide nam,--
Euristeja je onog, što nas progoni.
(Glasniku.)
Oj skote, poginuo ti i gospodar tvoj!
Kolike li su jade ista usta ta
I hrabru ocu djece ove javila!
JOLAJ, KOPREJ.
Koprej
Zar sretno, misliš, sjede na sjedište to
I savezniku u grad stiže? Varaš se.
Ta nema toga, tko će birat radije
Te tvoje slabe sile no Euristeja.
Hajd`! Idi! Na što ta ti muka? Poć ti je
U Argo, ondje kazan--kamen[1] čeka te.
Jolaj
Ne! Božji žrtvenik i zemlja slobodna,
Gdje boravimo, bit će pomoć dobra mi.
Koprej
Zar ruku ovu želiš mukom mučit mi?
Jolaj
Al` silom mene lje ni ove vodit ne`š!
Koprej
Pa vidjet ćeš,--ej, nijesi u tom vrstan vrač.
Jolaj
Dogod sam ja živ, nikad to se neće zbit!
Koprej
Hajd` s puta! Ja ću ti ih i preko volje
Sad vodit, u ruke Euristeju ih dat.
Jolaj
Starodrevne Atene stari stanari,
Pomoz`te! Zeusa Gradskog pribjegari smo,
A sila nam se čini, skvrne s` grančice,--
Sramota gradu, bozima je ruglo to.
(Dolazi zbor staraca atenskih, kupi se narod.)
Zborovođa
Hej, hej! A kakva stoji krika, vika to
Do žrtvenika? Kakav jad ćeš kazat sad?
Jolaj
Oh, glete starca iznemomgla, po tlih se
On pruži! Jadan ja!
Zborovođa
A čemu padom tužnim pade na zemlju?
Jolaj
Taj čovjek, stranci, vaše gazi bogove
I silom Zeusu od oltara vuče me.
Zbor
Iz koje zemlje, starče, stiže narodu
Ujedinjenom, s četir` plemena?[2]
Il` veslom po moru
Vi pristadoste sa obale eubejske?
Jolaj
Ja dane, stranci, na otoku ne trajem,
Već iz Mikene stigoh vama u zemlju.
Zbor
A kojim imenom
Svijet u Mikeni, starče, zove te?
Jolaj
Heraklova mi bojnog druga--Jolaja
Vi znate valj`da? Ime nije neznano.
Zbor
Znam, čuo sam i prije veće, za nj,--
Al` čiju ovo djecu--cvijetak mlad
Ti rukom štitiš? Kaž`!
Jolaj
Heraklova su, stranci, djeca, sinci to,--
Ko pribjegari tebi, gradu stigosmo.
Zbor
A koja l` nužda? Savjet od grada
Želite l`? Kaži mi!
Jolaj
Ne predaj nas, odvući ne daj otud nas
U Argo sve usprkos bozim` tvojijem!
Koprej
(pokazuje na zbor.)
Al` ti odoljet neće gospodaru tvom,
Što tobom vlada, a tu tebe zateče.
Zbor
Al` pribjegare božje, stranče, štovat je,
I ruka silom s mjesta božjeg ih
Odvući ne smije.
Dopustit časna Pravda neće to.
Koprej
Iz zemlje gon` Euristejevu čeljad tu,
I neće ruka moja silom služit se!
Zbor
Grjehota gradu je
Zapustit stranca, pribjegara svog.
Koprej
Neprilici se s puta maknut lijepo je,
Na razbor bolji kad se čovjek namjeri.
Zborovođa
Ne valja l` kralju zemlje ove kazat to,
A onda činit? Zemlju štovat slobodnu
Zar nećeš, silom bozim` strance grabit ćeš?
Koprej
A tko je zemlji ovoj, gradu ovdje kralj?
Zborovođa
Demofont, sin junaka oca--Teseja.
Koprej
Pa s njime dakle će se o tom najviše
Spor, raspra vodit. Zalud svaka druga riječ!
(Dolazi Demofont.)
Drugi čin
[уреди]
JOLAJ, KOPREJ, DEMOFONT, ZBOR.
Zborovođa
Al` evo on sam glavom hiti, dolazi
I njegov brat Akamant,--čuli svađu nam.
Demofont
(zboru.)
Kad ti nas, starče, mlađe evo preteče
I na klik trknu k žrtveniku Zeusovu,
De reci, što će ova strka, tolik svijet!
Zborovođa
Ko pribjegari djeca gle Heraklova
Tu--vidiš, kralju!--sjede, žrtveniku se
Zatekla, s njom je Jolaj, vjerni očev drug.
Demofont
Al` što će ona krika u toj nevolji?
Zborovođa
Taj eto silom vodit ih od ognjišta
Sad htjede, viku skrivi, starcu koljeno
On prignu,--smilak meni suzu izmami.
Demofont
Na helensku on nosi halju helensku,
Al` barbarske je samo ruke djelo to.
(Kopreju.)
Na tebi red je smjesta meni kazat sad,
Iz kojeg kraja, zemlje amo prispje ti!
Koprej
Argivac sam,--ta to mi hoćeš, želiš znat.
A zašto dođoh i od koga,--želim reć.
Mikene kralj Euristej amo šalje me.
Da vodim te tu. Mnogo, strance, dužan sam
Da vršim, kažem k jednu,--zato stigoh sad.
Argivac sam sam i Argivce zgrabit ću.
Da--doma svog bjegunce otud vodit ću.
Jer zakon naš ih ondje na smrt osudi.
Mi građani, stanari gradski, smijemo
Nad građanima vršit pravdu, zakon svoj.
Ti stigli su i mnogom drugom ognjištu,
Al` istu, kao sada, zborah svagda riječ,
I nitko se ne usudi sebi zadat jad.
Il` ludost kakvu su na tebi vidjeli.
Te došli, il` u bijedi svojoj žele te
Sad kušat, hoćeš li il` nećeš pomoć im.
Ta nadaju se, ti da u svoj Heladi,
Kud prođoh, jedin zdrave nijesi pameti.
Te jad ćeš, kome lijeka nema, požalit.
De promisli mi: pustiš li u zemlji te
Il` nama daš ih vodit, - što ćeš dobit ti?
Eh, tako što mi od nas možeš primit sad,--
Svom gradu ti ćeš našeg Arga silnu vlast
I snagu svu Euristejevu pribavit.
Al` svrneš li mi na cvil, jadikovke tih,
I srce ti se smekša,--koplje, kreševo
Stvar riješit će nam. Nemoj mislit nipošto.
Bez gvožđa da će borba ovu svršit se!
Pa što ćeš kazat, zašto vodiš s Argom rat?
Ta kakva polja ote, što l` ti uze tko?
A kakve braniš saveznike? Za kog ćeš
Ti kopat mrtve, pale? Grdit će te grad.
Za starca, regbi živ grob, i za djecu tu
U burnu ako vodu stupiš nogom ti.
Al` reć ćeš, silno dobro--nadu da ćeš nać.
I do tog zasad mnogo - mnogo treba još.
S Argivcim`--zanosi l` se duša tvoja tim--
Eh slabo, kad odrastu, boj će oni bit,
I godinica silu tome treba još,
A dotle ćete propast. Al` me poslušaj!
Dat nećeš ništa, samo meni moje daj,
Da vodim, i Mikena je tvoja! Nemoj mi--
To radit znate--birat druga lošijeg,
A boljeg uzet bješe tebi slobodno!
Zborovođa
A tko će sud izreći il` dokučit stvar,
Obojice dok riječ on jasno ne čuje?
Jolaj
U tvojoj, kralju, zemlji uvijek vrijedi to,--
I kazat i čut redom meni prosto je,
A nitko neće, kao drugdje, prije me
Odagnat. Nas i toga[3] ništa ne veže;
Ta Argo više nas se sada ne tiče--
To sud nam njegov skroji,--nego od kuće
Bježimo. S kakvim pravom ko Mikenjane
Nas vodi, a iz zemlje istjeraše nas?
Tudinci smo. (Kopreju.) Il` držiš: tko je
izagnan*
Iz Arga, iz svijeta je izgnan helenskog?
Ne, iz Atene nije! Argivaca nju
Strah nije,--neće Heraklide otjerat.
Ta Trahin[4] nije ona ni grad ahejski,
Odakle mimo pravdu ti si tjero ih.
Veličajući Argo--i sad zboriš to,--
A sjeli do oltara i zatekli se!
Jer bude l` tako, te se tvoja izvrši,
Ne rekoh više, da je Atena slobodna.
Al` znam ja tijeh ljudi[5] značaj, volju, ćud,--
Mrijet bit će spravni. Čovjek čestit voljet će
Svoj život gubit no se brukom obrukat.
Grad dičiš svoj, al` hvala odveć velika
Jest mrska,--često--znam ja--sit je i on sam,
Kog hvalom prevelikom tko obasipa.
(Demofontu.)
A tebi želim kazat, te[6] da moraš spast,
Jer zemlji ovoj mi na čelu stojiš ti.
Da,--Pitej Pelopov je sin, a Etra je
Kći Pitejeva; od nje Tesej rodi se--
Tvoj otac. Sad ću opet kazat ovih rod:
Heraklo bješe Zeusa i Alkmene sin,
A ona kći bi Pelopova; otac tvoj
I otac tih će po tom bratučedi bit.
Pa tako, Demofonte, ti si njima rod.
A što još osim roda djeci dužan si.
To kazat ću ti. Ko drug, ko štitonoša
Na brodu, velim, krenu jednom s ocem im
Tvoj otac Tesej po pas onaj krvavi,[7]
Iz bezdana--iz Hada mrkog izvede
Tvog oca.[8] To potvrdit sva će Helada.
I zato mole, da im ljubav uzvratiš,
Ne predaš ih, od svojih ne daš bogova
Odvući silom nit iz zemlje istjerat.
Sramota to je za te, k tomu za grad zlo,
Kad silom prosjaci se pribjegari, rod--
Ao bijede! pogledajde na njih, pogledaj!--
Odovud vuku. Molim, rukom dižem brst.[9]
Ne krati mi se, tako t` brade nipošto
Herakla djecu primit sad pod okrilje.
Rod budi njima, budi njima prijatelj
Pa otac, brat, gospodar! Sve to bolje je
No doći, pasti u ruke Argivcima.
Zborovođa
Ču, kralju, nesreću,--de na njih smiluj se!
Sad ponajbolje vidim, kako sreća zna
Rod dobar prignjest. Ti od oca dobra su,
Al` nevolja ih grdno tišti, satire.
Demofont
U bijedi vašoj vode mene puta tri,
Da riječma ti se, Jolaju, ne oglušim:
Da. glavno Zeus je, kom do žrtvenika ti
Tu sjediš, oko sebe skupiv mlade te;
Pa onda rod i onaj stari, davni dug,
S kog ja štitit moram ocu za volju;
I najzad sram,--za nj marit treba najviše.
Jer dopustim li, oltar da mi stranac taj
Sad plijeni, držat ću u zemlji slobodnoj
Da nijesam i od argivskog da straha ja
Te pribjegare izdah. Bolje vješat se.
Oh, kamo sreće, da si došo sretniji!
Al` ni ovako ne boj mi se, da će te
Sa djecom od oltara silom kinut tko!
(Kopreju.)
A ti u Argo kreni, kaž` Euristeju,
Na strance ove ako on se tuži što,
Sud sudit će im,--ti ih nikad vodit ne`š!
Koprej
Ni, ako pravo je i riječju pobijedim?
Demofont
Pa to je pravo--pribjegara silom vuć?
Koprej
Sramota zar je za me, a za tebe kvar?
Demofont
Jest, bar za mene, ako ti ih grabit dam.
Koprej
A ti ih tjeraj, onda ću ih vodit ja.[10]
Demofont
Eh, lud si, ako se umom dižeš nad boga.
Koprej
Zateći amo, mislim, rđe smiju se.
Demofont
Pa svima mjesto božje jednak zaklon je.
Koprej
Mikenjanim` se možda neće svidjet to.
Demofont
Zar nijesam ovdje prilikam` gospodar ja?
Koprej
Ne čini kvara onim, ako mudar si.
Demofont
Kvar trp`te,--ali gazit neću bogova!
Koprej
Ne želim sa Argivcim` rat da zavrgneš.
Demofont
To i ja želim, al` tih pustit neću ja.
Koprej
Al` ja ću ipak svoje grabit, vodit ih.
Demofont
U Argo nećeš lako opet vratit se.
Koprej
A ja ću pokušati pa ću odmah znat.
Demofont
Jauknut ćeš mi smjesta, mašiš li se njih!
Koprej
Glasnika, tako t` boga, ne drzni se tuć!
Demofont
Pa hoću, ne opametih se glasnik sad.
Zborovođa
Otiđi! A ti, kralju, nemoj ga se tać!
Koprej
Pa idem. Jedna ruka - slab je bojak to.
AT s mjednim kopljem - s mnogo četa
argivskih
Ja ovamo ću doći. Mnoge tisuće
Štitonoša i voda, sam Euristej kralj
Već čekaju me; čeka, gleda, pazi on
Na međi krajnjoj - ovamo do Alkata.[11]
Kad obijest čuje tvoju, on u sjaju će
Osvanut tebi, gradu, zemlji, rodu svem.
Tolika momčad uzalud bi bila nam
U Argu, tebi da s' ne osvetimo mi.
(Odlazi.)
Demofont
Hajd' do bijesa! Ta Arga tvog me nije strah.
Al' odavde mi nećeš silom vodit ih,
Sramotit mene! Gradu Argu podanik
Naš grad ti nije, nego slobodan je on.
JOLAJ, DEMOFONT, ZBOR.
Zborovođa
Sad doba je mislit, dok argivska vojska
Ne dosegne mede.
A mikenski Ares veoma je žestok,
Još ljući je sada, no prije što bješe.
A običaj to je glasnicima svima,
Da dvaput ti više od istine jave.
Koliko će, misliš, pričati kralju!
Uh, kakve l' strahote prepati jadan!
Ta malo ne ode rusa mu glava!
Jolaj
Na svijetu nema dara ljepšeg za sina,
No kada se od oca rodi čestita,
Iz dobre kuće ženi; smota l' želja kog
I s rđam' on se složi, neću hvalit tog,
Jer djeci rad užitka namre sramotu.
Od bijede lakše ti se brani čestit rod
No porod rđav. Mi smo evo zapali
U nevolju baš krajnju, al' smo našli rod
I prijatelje, što od tolke Helade
Gle jedini nas okriljem zakrilili.
Ded, djeco, dajte njima - dajte desnicu,
A i vi djeci, bliže ded pristupite!
Oj djeco, kušat prijatelje dođosmo, -
Al' vratite l' se jednom zavičaju svom
I udomite, dobijete oca čast.
Vijek spasom svojim, prijateljma drž'te ih
I koplja ljuta, imajuć na umu to,
Vi nikad na njih ne dižite! Vol'te grad
Od svoju grada više! Pošte vrijedan je.
Tolike zemlje, naroda pelazgijskog
Nas riješi i dušmanom sebi, stvori ih,
A vidi 'bokce, skitnike, - al' opet nas
Ne izdade nit istjera iz zemlje on.
Al' ja ću tebe živa, a kad izdahneš,
I mrtva mnogom hvalom dizat, prijane.
Do Teseja visoko, sa veseljem ću
Kazivat, kako lijepo primi, zaštiti
Herakla djecu; čestit si i oca glas
Po Heladi svud čuvaš, dobra roda si,'
Od oca svoga ništa gori, - takvih ti
Baš malo ima; možda ćeš u mnoštvu nać
Tek jednog, što od oca nije lošiji.
Zborovođa
Da, vazda ova zemlja svakoj nevolji
Po pravdi jeste spravna priteć u pomoć;
Za prijatelje zato bezbroj jada već
Pretrpje, - i sad vidim: boj već prijeti nam.
Demofont
Ti dobro reče. Da će starce,mi[12] 'nako bit,
To ponosim se, - ljubav će se spominjat.
Na okup ja ću sazvat sada građane.
Uredit, s jakom četom vojsku mikensku
Da dočekamo. Prije svega pred nju ću
Ja straže poslat, krišom da ne provali, -
Pomagač hitar, brz je Argu čovjek svak.
I vrače ja ću skupit, žrtvu žrtvovat;
(Jolaju.)
Ti u dvor s djecom idi, pusti oltar taj!
Ta ima ljudi, što će za odsuća mog
Za tebe se brinut. Hajde u dvor, starce moj!
Jolaj
Oltara pustit neću, ostat ćemo tu,
Ko pribjegari za sreću se grada tog
Sad molit, a kad sretno mine ovaj boj,
Tad pod krov ćemo. Bozi naši nijesu nam
Od argivskijeh, kralju, pomoć slabija.
Na čelu je Argu Hera, žena Zeusova,
Atena nama. Po nas, velim, sreća je
Baš i to, što su jači uz nas bogovi,
Jer Palada se nikad svladat neće dat.
(Demofont otiđe s pratnjom.)
JOLAJ, ZBOR.
Zbor
Argivče,[13] strance došljače,
Ti silno baš se hvališ, -
Al' mare za te drugi!
Silnom hvalom nećeš
Srca meni splašit.
Ne zadesilo to Atenu,
Grad nam snažni, s kolom krasnim!
Lud si ti i Arga vladar,
Stenelovo čedo.[14]
Ti u tuđi mi stiže grad -
Od Arga nije manji -
I pribjegare božje,
Bokce skromne, silom
Tu iz zemlje vučeš,
A tudinac si! Oprije se kralju,
Riječi pravedne ne reče.
Gdje to može lijepo biti
Medu ljudma trijeznim?
Meni mir se sviđa, mili.
Tebi, zlobni kralju, zborim:
Gradu ako dođeš,
Nećeš, kako se nadaš, naći![15]
Koplja, štita mjednog
Nemaš ti mi samo.
Rata groznog slugo vjerna.
Nećeš kopljem meni grada,
Što ga ljubav prava grije,
Smutit, smotat! Mani!
(Dolazi Demofont s pratnjom.)
Treći čin
[уреди]
JOLAJ, DEMOFONT, ZBOR
Jolaj
Oj sinko, što mi dođe s brigom u oku?
Zar novo što o dušmaninu javljaš nam?
Zar oteže il' tu je? Što li sazna ti?
Ta ništa neće glas glasnikov slagat ti.
Al' onaj vod, vijek dosad sretan, krenut će -
To dobro znadem - na Atenu, ponos mu
I želje nijesu male. Ali oholost,
Da - svaku obijest preveliku kazni Zeus.
Demofont
Od Arga stiže vojska, kralj Euristej s njom.
Sam glavom ja ga vidjeh. Za se kaže l' tko,
Da vješt je vojsku dobro vodit, motrit taj
Svog protivnika po glasnicim' ne smije.
U naše polje još ne sade s vojskom on,
Na visu kršnom sjedi, vreba odande;
Ta on ti - ja bih reko - misli, snuje sad,
Bez boja kako čete amo dovest će,
U kraju ovom stati bez opasnosti.
Al' i ja lijepo već udesih svoje sve;
Pod oružjem je narod, žrtve gotove
Već stoje bozim', kojima ih treba klat;
Po gradu, svuda vrači žrtve žrtvuju
Za poraz dušmaninu, za spas gradu svom.
Gatare sve ti oko sebe okupih,
Za proroštva ih stara znana, neznana,
Da - za spasenje zemlje ove pitah ja.
Sve božje se riječi jedna s drugom ne slažu,
Al' jedna ista miso svuda izbija:
Nek koljem, kažu, Demetrinoj kćeri[16] sad
Ja djevu, što po ocu dobra roda je.
Ja vama, kako vidiš, sklon sam dušom svom,
Al' opet kćeri niti svoje neću klat
Nit silom silit kog od svojih građana.
Pa tko će drage volje biti tako krut,
Te dijete, zjenu svoju, sam iz ruke dat?
I sada možeš guste hrpe vidjet svud,
Da - jedni kažu, stranim pribjegarima
Pomagat da smo dužni, drugi krste me
Baš ludom; ako dakle to sad učinim,
Rat domaći će zavrći se ovaj čas.
Ti dakle na to svrni, sa mnom nađi što,
Da s vama skupa izbavi se ovaj kraj,
A mene građani da tako ne blate!
Vlast moja nije 'nakva, ko u barbara,
Već ako pravdu vršim, pravde brat ću plod.
Zborovođa
Zar volji grada našeg naput staje bog.
Gdje pomoć želi pruži tijem strancima?
Jolaj
Oh, djeco, na brodare mi smo nalik baš,
Što divljem bijesu bure sretno izmaknu
I rukom kopno zgrabe, al' ih s kraja tad
Dah vjetra baci opet natrag na more.
Jest, tako i nas iz te zemlje guraju,
A bjesmo već na žalu - za spas sigurni.
Ao! Čemu, jadna nado, razveseli nas,
Kad slasti ne daš da mi traje do kraja?
Jest, prostit mu se mora, ako neće on
Da kćeri gradskih kolje, al' ni prava svog
Ne mogu poreć; ako bozim' mili se,
Da 'vako stradam, hvala tebi ostaje.[17]
Oj djeco, od vas meni nema pomoći!
Pa kud da krenem? Koji bog bez vijenca je?[18]
Kom svetištu na svijetu ne stigosmo mi?
Jest, izginusmo, djeco, izdadoše nas!
Al' briga mene, mrijet što moram, - boli me,
Dušmanu što će radost biti moja smrt;
Al' vas ja, djeco, plačem, žalim od srca
I staricu Alkmenu, majku oca vam.
O jadna li si radi dugog vijeka svog!
A i ja bijednik zalud mnogi podnijeh trud.
Jest, bješe - bješe nama pasti u ruke
Dušmanu, grdno, jadno život ostavit.
Al' znaš li, kako ćeš mi pomoć? Meni još
Ne nesta nade svake na spas djece te.
Argivcim' mene, kralju, za njih predaj ti, -
Opasnosti uteći, djecu spasi mi!
Života moga nije žalit. Neka ga!
A najvolio bi Euristej uhvatit,
Zlostavit mene--desnicu Heraklovu.
Ta lud je ono čovjek. Mudar s mudrim ti,
Ne s glavom glupom razdor voli zametnut.
U mudra mnogo pošte, pravde možeš nać.
Zborovođa
Ne krivi, starce, za to grada našega!
Ta možda će se na nas lažan svalit glas,
Al` zao, grdan, strance da smo izdali.
Demofont
(Jolaju.)
Riječ plemenita ti je, al` je uzalud.
Rad tebe kralj ti amo vojske ne vodi,--
Ta što će jednog starca smrt Euristeju?
Ne,--djecu tu ti smaknut, ubit želi on.
Dušmanu strah je dobra roda izdanak--
Mladići, svog što oca pamte pogrdu;
A na sve to ti mora brižno pazit on.
Al` znaš li drugi kakav savjet zgodniji,
Iznesi,--ja sam, otkad riječi božje čuh,
U teškoj baš neprilici i straha pun.
(Iz hrama izlazi Makarija.)
JOLAJ, DEMOFONT, MAKARIJA, ZBOR
Makarija
Za drskost, stranci, dolaska mi ne drž`te!
To ja vas evo prije svega molim sad,--
Za žensku muk je, skromnost ures najljepši.
Njoj mirna, tiha zabit kućna pristaje.
Al` uzdah, vapaj tvoj razabrati, Jolaju,
Izađoh,--al` zastupat roda nemam vlast.
No od koristi mogu biti nekakve,--
Do braće mi je najviše, a doznat ja
I za se želim, ne dira l` te u srce
Uz one stare jade novi kakav jad.
Jolaj
O kćerce, od Heraklove te djece ja
Već davno s pravom mogu hvalit najviše.
Ja veće sudih: domu sreća sinu nam,
Al` sve se bijedom crnom opet provrže.
Kralj kaže, njemu da gatari gataju,
Nek Demetrinoj kćeri kolje--bika ne
Ni tele nego djevu roda ugledna,
Inače nesta nas, a nesta grada tog.
I to nas muči, mori; nit će, kaže, svog
Nit drugog, tuđeg kojeg čeda klati on.
I veli mi, ne izrijekom, al` veli mi.
Tom lijeka ako kakva ne nađemo mi.
Tad drugu zemlju neka sebi tražimo,
A ovu hoće krajinu da očuva.
Makarija
Pa zar se pod taj uvjet nama nuđa spas?
Jolaj
Jest, pod taj, a drugo nam sve u redu je.
Makarija
Al` više se ne boj ljuta koplja argivskog.
Bez zapovijedi jedne, starče, sama sam
Ja mrijeti spravna, dat se kao žrtva klat.
Ta što ćemo navesti, ako za nas grad
Opasnost silnu na se navuć voljan je,
A mi, što muka zadajemo drugima,--
Mi smrti ćemo se klonit, a spas možemo
Bit njima? Ne,--tom smijat, rugat moraš se,
Ko pribjegari da sjedimo, stenjemo
I na oko smo rđe, a onakav nam
Naš otac bješe! Gdje to hvali čestit svijet?
Da, ljepše mi je, mislim, ako--ne do bog!--
Grad padne, dušmaninu pasti u ruke
Pa onda, kao plemenita oca kći,
Pretrpjet užas, najzad ipak u Had stić!
A izgnana iz zemlje ove lutat ću,--
Pa neće l` stid me biti, ako kaže tko:
„Što dođoste sa pribjegarskim grančicam`?
Zar drag je život vama? Sel`te odavde!
Ta rđa mi pomagat nikad nećemo.“
Al` opet baš ni onda, ako umru ti,
A ja se spasem, sreći baš se ne nadam,--
A s nade mnogi svoje mile izda već.
Ta djevojku sitoru tko će uzet htjet
Za ženu ili sa mnom djecu rađat još?
Zar nije bolje mrijeti nego prezir taj
Doživjet? Drugoj, koja nije ugledna
Onako, ko ja,--njoj i liči većma to.
Ded vodite me, gdje je tijelu ginut mom,
I mili l` vam se, vjenčajte me,[19] počnite!
Pobijedite dušmana! Evo glave vam!
Nju od srca, ne preko srca, dajem sad,--
Za braću gle i za se--velim--ja ću mrijet!
Za život ne marim, našašće najljepše
Iznađoh: sa svijetom ću dično rastat se.
Zborovođa
Uh! Što da rečem, djeve riječ kad veliku
Razabrah? Za braću je ona spravna mrijet!
Na svijetu tko će riječ reć uzvišeniju,
Tko l` djelo će zasnovat plemenitije?
Jolaj
Duh, kćerce, tvoj ne potječe ti odrugud,--
Heraklova si, srca si božanskoga
Ti sjeme! Tvojih riječi nije mene stid.
Već s udesa me tvoga mori tuga, bol.
Al` kako bi se s većom pravdom dalo to
Izvršit, sad ću kazat: sestre treba zvat
Sve amo. Koja ždrijeb izvuče, za rod svoj
Nek gine,--nije pravo, da mreš bez ždrijeba.
Makarija
Na slijepu sreću ne bih rada ždrebat, mrijet.
Miline tu ti nema. Starče, ne traž` to.
Već ako prihvaćate i koristit se
Želite vrućom željom mojom, život svoj
Ja rado dajem za braću--ne pod silu.
Jolaj
Uh!
Ta riječ je još od one plemenitija.
I ona bješe krasna, al` sad smjelošću
Ti smjelost, riječju divnom riječ natkriljuješ.
Al`, dijete, ne kažem nit branim tebi mrijet,--
No braći ti je od koristi tvoja smrt.
Makarija
Ti mudro zboriš. Ne boj mi se, nećeš bit
Mom grijehu krivac! Moja volja--moja smrt.
Hajd` sa mnom, starče, s tvoje ruke želim
mrijet!
Sam glavom dajde tijelo haljom zastri mi!
A groznom klanju sada idem smjelo ja,
Od oca kad sam onog, kojim dičim se.
Jolaj
Pribivat smrti tvojoj ne bih mogo ja.
Makarija
A ti mi moli kralja, da ne izdahnem
U rukam` kakvim muškim nego ženskijem.
Demofont
Pa bit će tako, jadna moja djevojko!
Ta s koječega,--s tvoga velikodušja
I rad pravde sramota mi je lijepo te
Ne sredit, spremit. Jadnica si najveća
Od sviju ženskih, očma što ih vidjeh ja.
Al` ako od braće i starca želiš što,
Daj priđi, pozdravom ih zadnjim pozdravi!
Makarija
Oh zbogom, starče, zbogom! Pusti, uči mi
Dječake, da u svemu budu pametni,
Ko ti što jesi, ništa više,--bit će dost`.
De gledaj da ih spaseš, za njih rado mri!
Ta mi smo tvoji, tvoja ruka zgoji nas.
A vidiš, mladost svoju--za udaju sam--
Ja dajem sada, u smrt idem za braću.
A vi mi, braćo, družbo ovdje sabrana,
Vijek sretni bud`te, ispunilo vam se sve,
Rad čega srce će mi moje probost nož!
I štujte starca, štujte onu staricu
U hramu, da--Alkmenu, majku oca mog,
I strance ove! A kad jednom bozi vam
Od muka počin dadu, dadu povratak,
Tad sjetite se, spasiteljici spremit grob
Da treba. To najsvetija je dužnost vam.
Pomoći se ne kratih, za rod pogiboh.
To mjesto djece i za djevojaštvo će,
Pod zemljom ima l` štogod, zaklad meni bit.
Pa da i nije ništa! čeka l` briga nas---
Smrtnike, što mrijet moramo, i ondje još,
Tad ne znam, kamo da se krene, djene tko,
Kad najboljim se lijekom od zla drži smrt.
(Odlazi s Demofontom i s pratnjom njegovom.)
Jolaj
Ti, koja med svim ženskam` velikodušjem
Ko zvijezda sjaš mi, znadi, živu ćemo te
I mrtvu najvećma poštivat pod nebom.
Pa zbogom! Strah me riječma vrijedat božicu,
Kćer Demetrinu, kojoj trup tvoj pripada.
O sinci, odosmo! Od tuge klonu mi
Sad tijelo,--pridrž`te me, na sjedište me
Ded sjed`te, haljom ovom, djeco, pokrijte!
Nit djelo me veseli, nit je živjet nam,
Ne izvršimo l`, božja što nam reče riječ.
Jad veći to je, al` i ono j` nesreća.
(Zagrne se, klone na zemlju.)
JOLAJ, ZBOR
Zbor
Sreća nit nesreća, velim na svijetu ne dođe nikom
Bez volje božje;
Nad domom istijem sreća ne sija vijek,
Udes ti jedan u trku drugog
Prestiže goneć;
Ovog iz dvora u kolibu baca,
Onoga - bokca bogatim gradi.
Sudbi uteći mi ne možeš,
Mudrošću otet joj nećeš se.
Pregneš li za tim, vijek zalud će muka ti biti.
Jade od boga trpi, ne kloni, s boli ne tuži,
Ne žali odveć!
Od braće, od grada našega jadna će
Sa smrti slave zadobit dijelak;
Glasi je ružni
Nikad u ljudi susretat neće.
Kroz muke stupa, prolazi krepost.
Dojstojno njena je oca to,
Dostojno roda je ugledna.
Ako mi dobrijeh štuješ smrt, pristaša tvoj sam.
(Dolazi sluga Heraklova sina Hila)
Četvrti čin
[уреди]
JOLAJ, SLUGA, ZBOR
Sluga
Oj zdravo, djeco! Kud vam starac Jolaj sad
I mati oca vašeg ode s mjesta tog?
Jolaj
(odgrne se.)
Pa tu smo, kol`ko veće mogu ovdje bit.
Sluga
A zašto ležiš? Što l` će tužan pogled taj?
Jolaj
Ah, neka briga dođe, što nam mori dom.
Sluga
Al` diži mi se, glavu svoju ispravi!
Jolaj
Ma starac sam ti, snage nemam nikakve.
Sluga
Al` dođoh,--radost nosim tebi veliku.
Jolaj
A tko si? Gdje te sretoh? Već se ne sjećam.
Sluga
Ta Hilov sluga. Gledaš, a ne poznaš me?
Jolaj
Oh, dragi! Od propasti spas zar svanu nam?
Sluga
Jest! Sretnim ja ti evo zborim ovo sad.
Jolaj
Valjana sina majko!--ma Alkmenu ja
Sad zovem,--daj izađi, glase drage čuj.
Već davno za došljakom bolna duša ti
Sva ginu, čeznu, hoće l` ikad vratit se.
(Alkmena izlazi iz hrama.)
JOLAJ, SLUGA, ALKMENA, ZBOR
Alkmena
A čemu vikom sav se ovaj ori dom?
Iz Arga zar te opet glasnik, Jolaju,
Sad silom sili? Pomoć moja slaba je,
Al` opet, stranče, treba da toliko znaš,
Da nećeš, dok sam živa, nikad vodit ih.
Ne zvala se ja više majkom onome!
Al` ako rukom ovih ovdje takneš se
Sa dvoje starih bit ćeš--al` ne dičan boj!
Jolaj
Ne boj se, stara, straha nemaj! Ne stiže
Iz Arga ovo glasnik s glasim` nemilim.
Alkmena
Što diže viku--tog vijesnika strave baš?[20]
Jolaj
Iz hrama tog da amo dođeš blizu nas.
Alkmena
To nijesam znala. Ali tko je čovjek taj?
Jolaj
On javlja, da će doći tvoga sina sin.
Alkmena
(sluzi.)
Pa zdravo da si i ti s toga glasa svog!
A zašto nogom stupi u tu zemlju on?
I gdje je sada? Kakva njemu ne da kob,
Da s tobom dođe, srce moje utješi?
Sluga
Sad vojsku, s kojom dođe, smješta, ređa on.
Alkmena
(Jolaju.)
Govorit s njime više ništa nemamo.
(Ide u hram.)
JOLAJ, SLUGA, ZBOR
Jolaj
Imamo. O tom pitat naš je poso sad.
Sluga
Pa što od mene hoćeš ti da doznaš još?
Jolaj
S kolikim mnoštvom saveznika stiže on?
Sluga
Sa mnogo,--drugog broja kazat ne znam ja.
Jolaj
To znaju, mislim, prve glave atenske.
Sluga
Jest, znaju,--pa i lijevo krilo stoji već.
Jolaj
Ko za boj već je oružana vojska sad.
Sluga
I žrtve iza bojnog reda dognaše.
Jolaj
A kako je daleko momčad argivska?
Sluga
Vod njihov sasvim dobro vidjet može se.
Jolaj
Što radi? Vrsta l` svoje čete dušmanske?
Sluga
To činilo se nama,--nijesmo mogli čut.
Al` idem. Što je bar do mene, ne bih rad,
S dušmanom da se moj gospodar srazi sam.
Jolaj
I ja ću s tobom. Ista briga mori me.
Da dragim, kakav jesam, glavom pomažem.
Sluga
Ta riječ ti luda dolikuje najmanje.
Jolaj
Uz drage junačkog da boja ne bijem?
Sluga
Bez ruke snažne ranit neće pogled sam.
Jolaj
Što? Ne bi l` i ja kome probit mogo štit?
Sluga
To ti bi htio, al` bi prije pao sam.
Jolaj
Ni jedan dušman mene neće gledat moć.
Sluga
U tebe, dragi, nema stare snage već.
Jolaj
Al` borit ću se s brojem--barem manjim ne.
Sluga
Tvoj prirast prijateljma pomoć slaba je.
Jolaj
Ne odbijaj me, gdje sam spravan u boj poć!
Sluga
Ti za boj nijesi, pusta tek je želja to.
Jolaj
Govorit ti je prosto,--ostat neću ja.
Sluga
A kako ćeš ko oklopnik bez odore?
Jolaj
U domu eno ima plijena--oružja.
Njim služit ću se i živ opet vratit ga,
A padnem li, od mrtva neće tražit bog.[21]
Uniđi u hram, oklopnički ures mi
Sa klina skini i donesi brže sad!
Sramota je ovako čučat kod kuće,
I jedni da se bore, drugim ne da strah.
(Sluga ide u hram.)
Zborovođa
Još srce ti nijesu skršila ljeta,
Još mlado je ono, al` tijelo ti ode.
Što mučiš se zalud? Tebi će škodit,
A korist će slaba gradu nam biti.
Toj starosti tvojoj premišljat se valja;
Što ne može biti, pustit to treba.
Ta mladost više vratit se neće.
(Iz hrama izlazi Alkmena.)
JOLAJ, ALKMENA, ZBOR
Alkmena
Što s uma sade? S djecom mojom mene zar
Ti samu misliš sada ovdje ostavit?
Jolaj
Boj za ljude je,--za djecu se brini ti!
Alkmena
Što onda, ako padneš? Otkle meni spas,
Jolaj
Tvog sina će sinovma biti briga to.
Alkmena
Al` ako i njih--ne do bog!--zla skobi kob?
Jolaj
Ti stranci--ne boj mi se--izdat neće te.
Alkmena
Toliko nade, drugo ništa nemam ja.
Jolaj
Za tvoje jade, znam ja, mari još i Zeus.
Alkmena
Uh!
Zle riječi protiv Zeusa neću reći ja,
Al` znade i sam, vrši l` dužnost meni on.
(Dolazi sluga s oružjem.)
JOLAJ, ALKMENA, SLUGA, ZBOR
Sluga
Na, evo oružja ti, cijele opreme!
De pokrij brže bolje tijelo svoje njom!
Ta blizu boj je! Tko se neća, Ares tog
Svom dušom mrzi. Teška l` oružja te strah,
Ti bez njeg hodi, ures na bojištu tek
Daj na se meći,--ja ću dotle nosit ga.
Jolaj
Ti dobro reče. Nosi meni oružje,
Pri ruci nek je! Koplje daj mi u ruku,
Podupri lakat lijevi, krokom upravljaj![22]
Sluga
Zar oklopnika ko dječaka vodat je?
Jolaj
Rad dobra znaka nogom ić je sigurnom.[23]
(Krene.)
Sluga
Oh, snage da je u tebe, ko što volje je!
Jolaj
Hajd` žur` se, ne stić u boj--za me strašno je.
Sluga
Spor ti si, ne ja, a misliš, da hitar si.
Jolaj
Pa ne vidiš li, kako noga hiti mi?
Sluga
Ta vidim: više misliš, nego što si brz.
Jolaj
Al` kad me ondje vidiš, nećeš reći to.
Sluga
Al` što ćeš radit? Sreću dobru želim ti.
Jolaj
Dušmana ja ću gdjekog shvatit kroza štit.
Sluga
Da, stignemo li ikad,--to je mene strah.
Jolaj
Uh!
Oj ruko, kad bi `nakva pomoć bila mi,
Ko iz dana što mladih tebe sjećam se,
S Heraklom kada Spartu ti mi razori!
Euristeja bih u bijeg natjerao ja.
Ta on i nije jak da koplje dočeka.
U sreći ni to nije pravda nikakva,
Junakom da se čini,[24] ta mi mislimo,
Da sretan u sve dobro se razumije.
(Otiđe sa slugom.)
ALKMENA, ZBOR
Zbor
O zemljo, mjesece nam noćni,
Božje zrake presjajne,
Lučo stvoru smrtnom,
Glas mi donesite sada,
Klikom kliknite na nebu,
Podno prijestola kraljevskog,
Pred Atenom,[25] svijetlom!
Ja hoću očinsku da grudu,
Hoću krov da branim svoj,
Pribjegare kad primih;
Gvožđem svjetlim opasnost sasjeć želim.
Strahota ti je, grad kad bogat,
Slavan s koplja snažnoga,
Ko Mikena što je,
Reži na zemlju moju,
Ali zlo ti je, grade moj,
Izdat Argu na zapovijed
Strance pribjegare.
Zeus uza me je, strah me nije,
Zeus je s pravom meni sklon;
Nikad bozi se neće
Od smrtnika pokazat slabijima.
Časna![26] Tvoja je zemlje gruda,
Tvoj je i grad,--ti si njemu
Mati, gospa, straža sva.
Daj odvedi kamo drugud onog,
Vojsku iz Arga što vodi--
Kopljanike; po vrlini ne zavrijedih.
Ispod krova svoga ja da bježim.
Silne žrtve, božanska ti se
Čast vijek čini. Ide mjesec,
Danak krišom ne gasne,--
Mladih grla pjesma, zbor se glasi;
Na vjetrovitu žalu
Svu noć poklik ti se djevojaka ori,
Nožica im, lupa, topot stoji.
(Dolazi sluga Hilov.)
Peti čin
[уреди]
ALKMENA, SLUGA, ZBOR
Sluga
Ja glase, gospo, nosim,--lijepo tebi je
Njih slušat, meni sasvim kratko kazat je.
Pobijedismo dušmana,--dižu spomenik,
Sva odora ga resi protivnika tvog.
Alkmena
Dan ovaj, dragi, svanu i donese ti
Slobodu s tijeh sada glasa tvojijeh.[27]
Al` jednog jada jošte ne riješi me ti:
Ta strah me, jesu l` živi, s kojih zebem ja.
Sluga
Jest, živi su i slavni svud po vojsci svoj.
Alkmena
Pa zar mi starac Jolaj - i on živ je još?
Sluga
Jest! Lijepa sreća dopade ga od boga--
Alkmena
A što je? Je li čestit bojak bio on?
Sluga
Mladićem od starca se opet stvori on.
Alkmena
Ti čudo reče. Prije svega rada bih,
Da prijatelja mojih sretan pričaš boj.
Sluga
Riječ jedna moja sve će tebi kazat to.
Kad vojsku--oklopnike jedni na druge,
Sve čelom ušir rastežući, svrstasmo,
Tad Hilo s kola sađe četvroprežnih,
Na srijedi stade nogom izmed vojske dvije
Pa reče: „Vođo, ti iz Arga došljače,
Na miru zašto da zemlju ne pustimo tu?
Mikeni nećeš zla učinit nikakva,
Grad ako jedne glave lišiš,--hajde sam
Boj sa mnom samim zavrgni i ubij me,
Herakla djecu uzmi, vodi il` gini,
Čast očinsku mi i dom predaj u ruke!“
I vojska prista na to, lijepu reče riječ,[28] -
Lijek trudu, mukam` bješe, laska junaštvu.
Al` njeg ni svijeta, što je čuo riječi te,
Ni strašljivosti svoje ne bijaše stid,
A vođa bješe! Koplju snažnu primać se
On ne usudi. Rđa bješe najveća.
Pa takav dođe da Heraklov skuči rod
U jaram ropstva! Hilo k vojsci vrati se.
A kada vrači vide, mejdan--samac štit
Da pomirenja donijet neće nikada,
Klat trgnu, ne čase ti, nego prerezu
Vrat ljudski, puste krvcu--žrtvu povoljnu.
I jedni na kola se penju, bokom bok[29]
Pod štitom drugi kriju, a kralj atenski,
Junaku kako liči, vojsci prozbori:
„Oj sugrađani, zemlji, našoj hranilji
I majci našoj, sad priskočit mora svak!“
A onaj opet saveznike moljaka,
Nek Argo i Mikenu ne sramote mu.
A kada resko trublja jeknu tirenska[30]
I bitku zametnuše jedni s drugima.
Kolika, misliš, stade štita lupa, trijes,
Koliki l` jauk, stenjanje u jedan mah?
I isprva nam udar koplja argivskog
Red bojni probi, - ali onda uzmaknu.
A poslije noga s nogom sva preplete se,
Na momka momak skoči, ljuto bije boj.
I sila pada, dva se klika ore svud-
„Oj stanari Atene! Arga žitelji!
Zar od sramote nećete nam branit grad?“
I jedva, s teškom mukom, upev snagu svu,
Mi u bijeg natjeramo vojsku argivsku.
I ončas starac Jolaj Hila opazi,
Gdje u boj sprema se, pruži ruku desnicu
I molit trže, na kola da uzme ga.
Pa rukam` hvati uzde, na Euristeja--
Na ždrebad njeg`vu krenu. Po čuvenju ću,
Kazivat sada dalje,--dotle vidjeh sam.
Hrid svetu Palenske[31] Atene minu on.
Euristejeva kola ondje sagleda
I pomoli se Hebi,[32] Zeusu, jedan dan
Da mladim bude, osvetom se osveti
Dušmanma svojim. Čudo možeš sada čut.
Dvije zvijezde ponad jarma stanu konjskoga
I kola zastru tmastim, crnim oblakom.
Pametniji ti kažu, sin da bješe tvoj
I Heba. On iz mraka tamna promoli,
Pokaza miške mlade--mladenački lik.
I slavni Jolaj otme uz lit Skironsku
Euristejeva kola četveroprežna.
I sponam` šapne ruke. Ide, vodi on
Plijen divan, krasan--vojske vođu onoga.
Što prvo bješe sretan. S kobi svoje sad
On nauk ovaj jasno daje svijetu svem:
Tko misli, sretan da je, sretnim ne drž` ga,
Dok ne vidiš ga mrtva,--sreća tek je tren.
Zborovođa
O Zeuse, štite snažni, straha strašna me
Ti riješi,--gledat mogu dan slobode sad!
Alkmena
O Zeuse, jednom ipak svrnu na jad moj!
Da, hvala tebi za sve, što mi učini!
Ja ne vjerovah prije, sinak da se moj
Sa bozim` druži, ali sada stalno znam.
O djeco, sad--jest, sada muka nestat će,
A nestat će i onog vam Euristeja,
Što grdno pade; vidjet ćete očev grad.
Na svoju ćete stupit grudu--baštinu.
Otaca bozim` žrtvovat; ko stranci ste
Daleko od njih život jadan, prosjački
Provodili. Al` kakvu Jolaj mudrost to
Sad krije? Štedi, ne htje tog Euristeja
Da smakne! Kaži! Za me nije mudrost to,
Dušmanu--sužnju kad se svom ne osvetiš.
Sluga
To tebi na čast radi, da ko sužnja ga
Ti očma vidiš, ruka tvoja vlada njim.
Al` ne sape ga milom nego silom baš
U jaram ropski; živ on doći ne htjede
Pred lice tvoje i pretrpjet kazan još.
Al` zbogom, stara gospo, onog sjećaj se,
Što prije reče, zborit kada počeh ja.
Slobodu da ćeš dat mi! U čem takome
U plemenitih usta slagat ne smiju.
(Otiđe.)
ALKMENA, ZBOR
Zbor
Zbor mio meni bio, kad na gozbi
Slatko glasna se frula glasi!
Blaga bila Afrodita!
Vidjet sreću prijatelja,
Bijedni što prije bjehu,
I to ti je slast prava.
Mnogo nam rađa
Svemožna Sudba i dob,
Duga vijeka čedo.
Moj grade, put mi jedan pošten imaš:
Ne propusti ovo nikad,--
Štuj mi boga! Tko to ne da,
Do ludosti tebe goni;
Dokaza ima za to,--
Očito, jasno bog ti
Odaje, kaže,
Pamet kad duši grješnoj
Vazda muti, grabi.
Starice, na nebu ti ko bog
Sad stoluje srca porod.[33]
Glas odbijam onaj, da je
Hadu u dvor sašo on.
Plam ognja kad trup mu spali.
Ne! Hebina loga mila
U zlatnu se tače dvoru.[34]
Himeneju,[35] dvoje djece
Ti Zeusu nam rado sveza.
Mnogom je od koristi mnogo.
I ocu je djece ove
Atena pritekla, kažu,
A grad, narod božičin
Njih izbavi, spase sada
I čovjeku obijest skrši,--
Njem gušilo srce pravdu,
Oh ne bilo meni nikad
Nezasitno srce, duša!
(Dolazi glasnik, vode Euristeja.)
Šesti čin
[уреди]
ALKMENA, EURISTEJ, GLASNIK, ZBOR
Glasnik
Doduše, gospo, vidiš, al` ću opet reć,--
S Euristejem ti evo dođoh, vodim ga.
Taj pogled, kob za nj jednako je nenadna;
Da ruku doć će tebi, nikad nado se
On nije, iz Mikene s vojskom nesretnom
Kad krenu; nad pravdu se diže, htjede on
Atenin grad raskopat. Ali drukčije
Bog namijeni mu, prevrne mu sreću svu.
A Hilo, Jolaj vrli dizat stali kip
Za krasnu dobit Pobjedniku Zeusu nam.
A meni rekli, njega k tebi da vodim,--
Ugodit htjeli srcu tvom, jer prava j` slast
Dušmana, nekad sretna, gledat satrta.
Alkmena
Zar dođe, gade? Dođe l` Pravda s vremenom?
De prije svega glavom skreni ovamo,
U lice daj dušmane svoje pogledaj!
Sad drugi tobom vlada, vladar nijesi već.
Pa ti si onaj--da, to želim znati ja,--
Što sina moga, bio on, gdje bio sad,
Ponizit mi se udostoji? Zlotvore!
A čime ga obružit ne drznu se ti?
Ti njega živa pače u Had satjera
I s nalogom ga posla, zmije, lavove
Da gubi. O zlu drugom, što ga smisli ti,
I šutim,--predugo bi pričat bilo mi.
I ne bješe ti dosta samo drskost ta,
Već mene, djecu, pribjegare božije,
Ti uze gonit svud iz cijele Helade,
Da--jedne starce, druge kao nejač još.
Al` ljudine se našle i grad slobodan,--
Ne prepali se. Grdna tebe čeka smrt,
Naužit ćeš se svega! Nije tebi mrijet
Jedanput, kad toliko jada zada nam.
Glasnik
Al` njega smaknut, ubit nije dano ti.
Alkmena
Zaludu dakle sužnjem ga zasužnjismo!
A kakav zakon brani, ne da njemu mrijet?
Glasnik
Glavarim` zemlje ove ne mili se to.
Alkmena
A zašto? Zar dušmana gubit ne vole?
Glasnik
Ne onog, kog u boju živa uhvate.
Alkmena
Pa odluci se takvoj Hilo pokori?
Glasnik
Al` oprijel bi l` se ovoj zemlji smio on?
Alkmena
Al` živjet, gledat svijetlo ne bi smio taj.
Glasnik
Što ne mrije onda, prva to mu krivda bi.[36]
Alkmena
Pretrpjet kazan dakle nije pravo već?
Glasnik
Al` nema toga, tko će njega smaknut sad!
Alkmena
Pa ja ću,--i ja, držim, ipak nešta sam.
Glasnik
Al` učiniš li, mnogi će te prijekor snać.
Alkmena
Grad ovaj volim,--prigovora nema mu,
Al` toga, ruku kad mi evo dopade,
Lje nitko smrtan neće oslobodit već!
Pa neka tko mu drago drskom krsti me
I smjelijom no ženskoj dolikuje to,
Al` taj ću sada naum svoj izvršit ja!
Zborovođa
Ti, gospo, mržnjom groznom--al` se prostit da
Na čovjeka mi, dobro vidim, mrziš tog.
Euristej
Znaj dobro, ženo, neću tebi laskat ja
Nit drugo za glavu, za život zborit svoj,
Kukavštinom okrstit što bi smjelo se.
Ja s voljom kavge ove ti ne zavrgoh,--
Ta znadah, rođen da sam tebi bratučed
I sinu tvom Heraklu da sam rođak ja.
Al` makar ja to htio ili ne htio,
Bog--Hera ovu kugu kumit reče mi.
A s njime kad se veće ljuto zavadih
I vidjeh, da će bojak ovaj biti on,[37]
Izmišljah mnoge, svakojake jade ja
I sjedeć noću silne snove snovah vijek,
Dušmane kako ću uklonit, smaknut ih
Pa onda živjet, boraviti bez straha,
Jer znađah, brojka pusta sin da nije tvoj.
Već junak pravi; makar bio dušman moj,
Njeg hvalit ja ću,--valjan bješe čovjek on.
A kada njega nesta, a ja svijestan bjeh,
Ta djeca da me mržnjom mrze očevom,
Zar nijesam moro ganut, maknut svaku hrid.
Ubijat, gonit, smišljat, radit sve i sva?
Da, takvim radom krov si gradih siguran.
Da sreća moja ikad tebe dopade,
Zar ne bi ljuta lava kivne laviće
Zlom svakim gnala, već u Argu mirno im
Prebivat dala? Tko će to ti vjerovat?
A sada, kad me ondje[38] nijesu ubili,
A željan bijah, grijeh će biti moja smrt
Po helenskome zakonu krvniku mom.
Grad trijezan mene pusti,--boga više ti
On štuje, no za mržnju, razdor mari moj.
Na tvoju riječ odvrnuh. Potom zovi me
I kukavicom i junakom pravijem!
Al` `vako ti je sa mnom: mrijet ne želim ja,
No izgubim li život, ljutit neću se.
Zborovođa
Alkmena, tebe želim mrva svjetovat,--
De kani ga se, kad je gradu s voljom to.
Alkmena
Što onda, umre l`, a vaša se izvrši?
Zborovođa
To najbolje bi bilo. Može l` zbit se to?
Alkmena
Uputit ću te lako. Ja ću ubit ga,
Mrtvaca onda rodu predat, dođe l` po nj;
Uskratit neću zemlji tijela njegova,
Al` on će smrtnu kazan sad pretrpjet mi.
Euristej
Pa ubij, molit neću, da mi prostiš to!
A grad ću, jer me pusti, smaknut stidje se,
Obdarit starim Loksijinim proroštvom,
Što s vremenom će više, nego čini se,
Koristit. Pred božanskom djevom Palenskom,
Gdje suđeno je, mrtva ded sahran`te me!
I tebi sklon ću biti, gradu ležat ću
U grobu vijek ko naselac spasonosan,
Al` djeci tih ću biti dušman najljući,
Kad amo s vojskom jakom stignu, provale
I ljubav tu vam zgaze,[39]--takve strance vi
Sad zaklanjate. Ali čemu dođoh ja?
Strah ne bješe me riječi božje, a znah je?
Od proroštva je jača Hera, držah ja,
A ona neće izdat me. Al` ne dajte
Lit žrtve, krvi kapljom kvasit moj mi grob!
Ta zli ću njima ja priredit povratak.
Od mene korist ćete imat dvostruku:
Vas mrtav ću pomagat, njima činit kvar.
Alkmena
Što oklijevate i ne ubijate ga,
Kad to sad čuste? Ta ishodit, pribavit
Spas gradu i potomstvu vašem trijeba je.
Sam put vam eto kaže najsigurniji,--
On dušman vaš je, a smrt njeg`va blagoslov.
Ded vodite ga, sluge! Kad ga smaknete,
Tad vrzite ga psima! Nemoj nadat se,
Živ da ćeš opet iz domaje gonit me?
Zborovođa
Ja misli sam iste. Idite, sluge!
Što mene se tiče,
Ja kraljeve grijehom okaljati neću.[40]
Objašnjenja
[уреди]1
[уреди]Kamenovanje.
2
[уреди]Misli četiri stare file; narod je atički, priča se, ujedinio Tezej.
3
[уреди]Kopreja.
4
[уреди]U Trahinu u Tesaliji boravila je porodica Heraklova jedno vrijeme kod kralja Kejiksa.
5
[уреди]Pokazuje na zbor.
6
[уреди]Heraklovu djecu.
7
[уреди]Po pojas Amazonke Hipolite. U boju ga steče.
8
[уреди]Tezej je s prijateljem Piritojem pošao u podzemlje, da Hadu odvede ženu Persefonu. Had ih prikuje uza stijenu. Tezeja spasi Heraklo.
9
[уреди]Maslinove grančice.
10
[уреди]A neću ih silom grabiti.
11
[уреди]Kraj u Megari.
12
[уреди]Govori zboru.
13
[уреди]Misli Kopreja.
14
[уреди]Euristej je sin Stenelov.
15
[уреди]Da smo kukavice.
16
[уреди]Persefoni, ženi Hadovoj.
17
[уреди]Ti nijesi kriv.
18
[уреди]Gdje na svijetu ima kip božji, kojemu se nijesmo zatekli i okitili ga?
19
[уреди]Žrtva se kiti.
20
[уреди]Vika navješćuje stravu.
21
[уреди]U hramu se vješalo oružje, skinuto neprijatelju.
22
[уреди]Vodi me!
23
[уреди]Čovjek ne smije posrnuti. To bi bio zao znak.
24
[уреди]Euristej.
25
[уреди]Pred božicom Atenom.
26
[уреди]Božica Atena.
27
[уреди]Alkmena poklanja robu slobodu.
28
[уреди]Hilo.
29
[уреди]Stanu gusto jedan do drugoga.
30
[уреди]Etruščani su prvi od tuča gradili trublju.
31
[уреди]Palena, općina atenska.
32
[уреди]Božica Mladosti.
33
[уреди]Heraklo.
34
[уреди]U nebu se Heraklo vjenčao s božicom Hebom.
35
[уреди]Bog svadbe.
36
[уреди]Trebalo ga je u boju smaknuti, a ne živa hvatati pa onda ubijati.
37
[уреди]Da će Heraklo gledati da mi otme prijestolje.
38
[уреди]U boju.
39
[уреди]Misli Spartu. sddasda
40
[уреди]Zbor neće ruke dići na Euristeja i tako Akamanta i Demofonta okaljati grijehom.